Od osnutka takozvane Islamske Države prošlo je već više od desetljeća, no posljedice nastanka ove zločinačke tvorevine tvrđavi Europi postale su vidljive tek 2015. godine, kada je Viktor Orbán, ultrakonzervativni predsjednik mađarske vlade, zatvorio granice države za izbjeglice iz ratom pogođene Sirije, Iraka i Afganistana, kao i za migrante iz velikog broja azijskih i afričkih zemalja. Ni nakon dvije godine izbjeglicama se ne pružaju alternative mogućem utapljanju na Sredozemlju ili beskrajnom čamljenju u nekome od istočnoeuropskih detencijskih centara, izbjegličkih kampova itsl. Donosimo prijevod teksta u kojem Tajana Tadić, volonterka Are You Syrious?, sagledava trenutnu situaciju i utjecaj hrvatskog pravnog sustava na istu.
Prema najnovijim podacima Međunarodne organizacije za migracije, 1530 osoba je poginulo ili nestalo na središnjoj mediteranskoj ruti od početka 2017. godine.
Nejasno je kako će to pomoći onima koji su zatočeni u detencijskim centrima u Libiji, gdje se suočavaju sa zlostavljanjem, mučenjem, otmicama, pa čak i mogućnošću da budu prisiljeni na prostituciju ili prodani u ropstvo.
Bacimo li pogled na pomalo zaboravljenu balkansku rutu, gdje se migracija odvija u tajnosti, vidjet ćemo da situacija nije toliko smrtonosna koliko poziva na malodušje.
U Mađarskoj je Ahmed H i dalje u zatvoru pod optužbom za terorizam, dok je prevoditeljica na pravnoj raspravi u slučaju Röszke 11 optužena za krivokletstvo nakon što je na vidjelo izašla činjenica da je iskaz jednoga od optuženika promijenila u tolikoj mjeri da je isti postao priznanje krivnje.
Izmjene i dopune mađarskog zakona o azilu iz ožujka 2017. godine legalizirale su pritvaranje svih tražitelja međunarodne zaštite. Isti su uhićeni i otpremljeni u //medium.com/@AreYouSyrious/ays-special-inside-the-hungarian-closed-camp-98aec8c3e289” target=”_blank” style=”box-sizing: border-box; background-color: transparent; color: rgb(161, 52, 37); text-decoration-line: none; transition: color 0.2s ease-out;”>izolirane kontejnerske kampove koji se nalaze na južnoj granici Mađarske sa Srbijom.
Potraživanje azila u tranzitnim zonama, gdje se obrađuje tek pet osoba dnevno, čini se gotovo nemogućom misijom, osobito ako uzmemo u obzir da u Srbiji tisuće ljudi čeka na priliku za prelazak granice.
Čak ni uvrštavanje nečijeg imena na popis ne osigurava prijelaz jer se imena često prodaju, što žrtve ostavlja bespomoćnima, a njihovu budućnost čini neizvjesnom.
Većina izbjeglica i migranata koja je zaglavila u Srbiji i tamo je već mjesecima – prema najnovijim podacima UNHCR-a, njih 6842 – smještena je u kampove kojima upravlja država. U Beogradu ih je sve manje, jer su osobe koje su se bile sklonile u barake iza autobusnog kolodvora deložirane.
Prevoditeljica na pravnoj raspravi u slučaju Röszke 11 optužena je za krivokletstvo nakon što je na vidjelo izašla činjenica da je iskaz jednoga od optuženika promijenila u tolikoj mjeri da je isti postao priznanje krivnje
„Primili smo izvješća o 137 kolektivnih protjerivanja iz Hrvatske – više nego dvostruki broj u odnosu na prethodni tjedan – uz brojne navode o uskraćivanju pristupa postupku za traženje azila i prekomjernoj upotrebi sile od strane hrvatskih vlasti“, stoji u izvješću UNHCR-a.
Nakon objave dvaju izvješća početkom godine, volonteri i aktivisti hrvatskih nevladinih organizacija pokušavaju skrenuti pažnju na nasilna i nezakonita protjerivanja izbjeglica i migranata iz Hrvatske, no očito je da se nakon kratkog zatišja nastavilo sa sustavnim kršenjem ljudskih prava tražitelja međunarodne zaštite.
Volonteri iz hrvatske nevladine organizacije Are You Syrious? otputovali su u Srbiju i //medium.com/@AreYouSyrious/ays-daily-digest-19-05-2017-police-brutality-returns-capitalizing-upon-media-short-attention-span-5efbbf99e9c9” target=”_blank” style=”box-sizing: border-box; background-color: transparent; color: rgb(161, 52, 37); text-decoration-line: none; transition: color 0.2s ease-out;”>razgovarali s izbjeglicama koje su opisale zlostavljanje koje su pretrpjele.
„Prije dvije noći, granična policija u Hrvatskoj uhitila je skupinu od 15 mladih muškaraca, od kojih je najmlađi bio četrnaestogodišnjak“, rekla nam je jedna izbjeglica. „Uhićeni su zbog nezakonitog prelaska granice. Nakon što su uhićeni u Hrvatskoj, odvedeni su u policijski kombi i odvezeni na granicu sa Srbijom. Policajci su stali u dva paralelna kordona ispred kombija i prisilili muškarce da izlaze jedan po jedan dok su ih udarali policijskim palicama.“
Policajci su stali u dva paralelna kordona ispred kombija i prisilili muškarce da izlaze jedan po jedan dok su ih udarali policijskim palicama
Osobito je zastrašujuć dio novoga izvješća nevladinih organizacija u kojemu je opisano nasilje koje je pretrpjela skupina djece bez pratnje, koja je u dva navrata pokušala napustiti Hrvatsku.
Nakon što su otkriveni u krijumčarevu automobilu u blizini graničnoga prijelaza, dječake su šamarali, tukli i prijetili im pištoljem uperenim u glavu, kako bi ih prisilili da odaju informacije o krijumčarima i iznosima koje su im platili.
Navedeno ulijeva strah, osobito ako imamo na umu da protjerivanja i policijska brutalnost koji ih prate nisu jedine metode pomoću kojih se Hrvatska obračunava s izbjeglicama i migrantima koji imaju tu nesreću da se zateknu na njenome teritoriju.
Posljednjih nekoliko mjeseci također je povećan broj odbijenih zahtjeva za međunarodnom zaštitom koje su podnijele osobe iz Sirije i Iraka, od kojih je većina iz Bagdada, Mosula i Alepa. Odbijenice se temelje na procjeni Sigurnosno-obavještajne agencije, koja se poziva na članak 41. Zakona o sigurnosnim provjerama, gdje se navode tzv. „sigurnosne zapreke“.
Nepotrebno je obrazlagati koliko je izopačeno označavati ljude koji bježe od sila Islamske Države ili od zračnih napada Assadova režima, ruskih zračnih snaga ili koalicije predvođene SAD-om – kao prijetnje nacionalnoj sigurnosti
Nepotrebno je obrazlagati koliko je izopačeno označavati ljude koji bježe od sila Islamske Države ili od zračnih napada Assadova režima, ruskih zračnih snaga ili koalicije predvođene SAD-om – koja u sve većoj mjeri ugrožava civile– kao prijetnje nacionalnoj sigurnosti.
Neke od izbjeglica u Hrvatskoj, među kojima se nalaze i obitelji s malom djecom, iznimno su obeshrabrene primitkom opisanih odbijenica. „Dobrovoljni povratak“ nije neuobičajena stvar. No u kontekstu ovakvog nasilnog sustava i neizvjesnih situacija u koje izbjeglice zapadaju, takvi bi se povratci prije mogli opisati kao prisilni nego dobrovoljni.
Međutim, važno je imati na umu da bi bilo pogrešno smatrati balkanske zemlje iznimkama i misliti da je situacija za izbjeglice diljem Europe išta bolja.
Osvrnemo li se na pretrpane kampove u Grčkoj, agonizirajuće spor sustav preseljenja zbog kojega ranjive osobe nastavljaju živjeti u šatorima već više od godinu dana, kao i kolektivne deportacije tražitelja azila, koje su posljedica sporazuma između EU i Afganistana pod imenom „Zajednički put naprijed“, postaje jasno da nemamo posla s izbjegličkom krizom, već s krizom europskih azilantskih politika.