Foto: Prometej.ba
Još je teže ako živimo život tužni zbog neostvarenih želja ili žalimo zbog prošlosti i odjednom shvatimo da nam više nije ostalo puno vremena, da imamo još samo nekoliko decenija da pokušamo nešto promijeniti. Pritisak neostvarenih snova je veći što je kraći rok trajanja
Piše: Emina Žuna
Neki dan naiđoh na šaljivi upitnik kojim se provjerava imamo li krizu srednjih godina. Pitanja su bila:
– Provodite li više vremena u kupatilu tražeći sijede dlake i bore?
– Razmišljate li da probate bungee jumping ili počnete trčati maraton?
– Ako ste muško, da li ste već nabavili Harley Davidson ili neki sportski automobil?
– Trošite li više para na vitamine i suplemente?
– Jeste li se tetovirali ili nakon dužeg vremena promijenili frizuru?
Iako sam samo na jedno pitanje odgovorila potvrdno, nisam mogla tako lako zaboraviti da su me sveznajući internetski algoritmi označili kao osobu koja bi hronološki mogla biti u krizi srednjih godina. Kriza, kako tvrde, nastupa u periodu od 40. do 60. godine, ali meni se čini, pod uslovom da mogu biti objektivna, da me zaobišla ili je još nisam razvila. Međutim, ne bih to mogla reći za mnoge ljude koji pripadaju mojoj generaciji, barem sudeći po životnim potezima koje su učinili zadnjih godina.
Iako kriza srednjih godina nije naučna činjenica u pravom smislu riječi, ovaj životni period često može biti označen promjenama koje se najbolje mogu opisati baš s pojmom „kriza“.
O čemu se tu radi?
Zapadnjački kulturološki steoreotip ovu pojavu ovjekovječuje u liku sredovječnog muškarca koji kupi skupi i nepraktični sportski automobil, zaljubi se u dvadeset godina mlađu ženu i od svoje zatraži razvod. U drugom slučaju da otkaz, pusti kosu i počne se mladenački oblačiti, dok u trećem počne fanatično trenirati/trčati maraton i opsesivno brinuti o svom zdravlju. Ženski stereotip nije toliko poznat i tematiziran, ali uglavnom ide u dva smjera: duhovnom i estetskom. Prvi je sličan putu samootkrivanja kojim je pošla Julia Roberts u Eat, Pray, Love, filmu iz 2010. godine, zasnovanom na memoarima Elizabeth Guilbert, dok je drugi predstavljen profilom žene koja ne želi da ostari pa počne koristiti različita kozmetička sredstva ili plastične operacije da bi sačuvala/povratila mladenački izgled.
Jasno je da i muški i ženski stereotip počiva na strahu od starosti i zasnovani su na društvenom vrednovanju mladosti kao najvrjednijeg stadija postojanja, adoriziranom još kod starih Grka. Međutim, valja istaći da istočnjački kulturološki kontekst ne poznaje krizu srednjih godina u obliku u kojem je poznaje zapadnjački pa se ne radi o univerzalno priznatom fenomenu. Ipak, zapaženo je da se u periodu srednje odrasle dobi, kako se ovaj period naziva prema razvojnoj psihologiji, često dešavaju krize.
To na prvu djeluje paradoksalno jer se radi o periodu koji se, barem s vanjske strane, odlikuje najvećom stabilnošću i koji je praćen s najmanje promjena. Naročito u poređenju s ostalima koje, počev od prenatalnog, dojenačkog, perioda ranog i kasnog djetinjstva, adolescencije od 12. do 18. godine, rane odrasle dobi do 40., te starosti koja nastupa nakon 65. godine, sve odlikuju brojne vanjske i unutrašnje promjene. Prestali smo rasti, svi imamo manje-više utvrđene identitete i životne putanje, karijere, kuće ili stanove, porodice i kućne ljubimce, zdravlje nas u prosjeku još služi i stvari su se barem prividno konačno „složile“ i najveće životne krize su već iza nas, ili nam tek predstoje. Ali ne leži vraže, ne može ni ovdje da bude lako i da teče glatko.
Ima li ovo smisla?
Sjećam se koliko mi se svijet na početku 20-ih činio drugačiji nego danas. I nije to bilo zato što sam se tada, na početku 2000-ih, na Internet spajala dial up vezom ni zato što sam imala mobitel s kojim sam mogla slati samo tekstovne poruke, a klimatske promjene bile tema samo užih naučnih krugova. Nije to bilo ni zato što su papirne novine bile glavno sredstvo informisanja, a ni zato što su se filmovi još gledali preko DVD-ova. Bilo je to zbog mog unutrašnjeg osjećaja koji mi je svijet činio dosta širim, boljim i neizvjesnijim. Život mi je mogao otići u bilo kojem smjeru, a mogućnosti su bile nepregledne. Smrt je bila činjenica, ali još daleka i nestvarna.
Danas, u prvim godinama 40-ih, više nije ni približno tako. Diktat realnosti i dvadesetogodišnje iskustvo su značajno suzili životne izbore, a smrt je postala veoma izvjesna i više nije tako ni daleka. Iako nastojim i dalje očuvati vlastitu slobodu izbora i mogućnost promjene, svjesna sam da više nemam prostora za neke drastičnije varijacije. Ali to je sasvim u redu i nisam zbog toga zapala u krizu.
Međutim, ja sam karijeru kojom se sada bavim izabrala nešto kasnije u životu i nisam se još njome zasitila. Sasvim mi je lako zamisliti da ljudi koji su isti posao počeli raditi u 20-im zažele promjenu iako im je dobro i postigli su neku vrstu stabilnosti. Možda to nije ono što su željeli raditi, možda i jeste, ali nije bilo ono što su mislili da će biti. Isto važi i za njihove partnere, prijatelje, grad i državu. Još je teže ako živimo život tužni zbog neostvarenih želja ili žalimo zbog prošlosti i odjednom shvatimo da nam više nije ostalo puno vremena, da imamo još samo nekoliko decenija da pokušamo nešto promijeniti. Pritisak neostvarenih snova je utoliko veći što je kraći rok trajanja.
Ako sve ovo stavimo u kontekst promjena koje se tada ipak dešavaju, iako nisu toliko vidljive, razlozi za moguću krizu postaju još logičniji. Osim prethodno spomenutih sijedih dlaka, tu je i niz drugih tjelesnih dešavanja. Samo tijelo je promijenilo oblik, postalo je šire i drugačije se popunilo, pri čemu dijeta i vježba ne pomažu puno. Smanjili su se mišićna masa i gustoća kostiju, a koža je izgubila elastičnost, postala tanja i osjetljivija. Metabolizam je usporio, moguće da osjećamo bolove u zglobovima i leđima, trebaju nam naočale. I ovo je samo pod uslovom da smo dovoljno sretni da nemamo drugih ozbiljnijih bolesti jer se i kod muškaraca i kod žena ove dobi povećava rizik od hroničnih bolesti i raka. Kod žena se dešavaju i značajne hormonalne promjere u perimenopauzi i menopauzi koje utječu na psihičko stanje, dok kod muškaraca također dolazi do smanjena razine testosterona što ima psihičke posljedice. Pojačan je rizik od anksioznog stanja i depresivnih epizoda. Sam kognitivni nivo je još očuvan u smislu tzv. kristalizirane inteligencije koja se odnosi na već stečene vještine i iskustvo, međutim smanjena je fluidna inteligencija koja se odnosi na sposobnost pamćenja novih podataka i obradu informacija. Ovo drugo je itekako primjetno i može biti stresno pogotovo u odnosu na brzinu razvoja tehnologije i stalne potrebe updatea na savremenije modele.
Kako prebroditi krizu?
I ovu krizu, kao i svaku drugu, možemo uspješno prevazići. Ona u sebi sadrži potencijal za pozitivnu promjenu, ako uspijemo da život usmjerimo u željenom smjeru i pored izazova, ograničenih mogućnosti i realnosti koja ne mora biti slična onoj koju smo nekada željeli za sebe. U suprotnom, ostajemo poraženi i gubimo i ono što smo prije imali, a sada odbacili. U slučaju muškarca iz vica, ovo bi značilo da su ga ostavile i žena i dvadeset godina mlađa ljubavnica, a sportsko auto je prodao jer bi ga zaboljela leđa svaki put kad bi pokušao da se izglavi iz niskog sjedišta. Ostao je sam, ismijan i osuđen od okoline.
Starenje je normalan dio životnog procesa i što ga prije prihvatimo i naučimo da učinimo život što boljim za tijelo i duh, biće nam lakše. Kriza nam može biti povod da preispitamo odnose s partnerima i prijateljima, učinimo ih kvalitetnijim ili prekinemo jer nas više ne zadovoljavaju. S djecom, koja u ovom periodu sve više rastu i postaju svoji ljudi, možemo uspostaviti otvoreniji i odrasliji odnos, zadovoljni što u njima dobijamo ravnopravne sugovornike i kada se ne slažemo.
Kriza je signal za buđenje, alarm da nešto trebamo promijeniti. Već i etimološki, grč. krisis upućuje da nešto trebamo razlučiti ili odlučiti. Neki ljudi provedu život nesvjesni sebe i svojih potreba, i iako taj život uspijeva da ostane funkcionalan, ne znači da je to dobar život za njih. Potrebno im je da otkriju autentične želje i počnu živjeti u skladu s ličnim vrijednostima, makar to značilo da raskinu sa svim postojećim. Drugima su potrebne sitnice, možda samo da promijene elemente u kuhinji, prestanu pušiti, počnu slikati, krenu na psihoterapiju ili pročitaju neku self-help knjigu za koju im se učini da je pisana upravo za njih. Kriza nekada služi da bukvalno spasi život ili nas vrati na pravi put i nakon nje se osjećamo bolje nego prije nje.
Zato ako odluči da nas posjeti, dobro nam došla!