Foto: Dakota Roos/Unsplash
Pred vratima smo ljeta. Još jednom ćemo živjeti – ili se prepustiti – cikličnim promjenama prirode. Ipak, umjesto trganja listova kalendara ili brojanja dana koji prolaze gotovo nezapaženo, važnije je da postanemo svjesni svakog trenutka koji proživimo.
Ljeto je izuzetan period. Stotine romantičnih, konvencionalnih, propagandnih i trivijalnih ideja doprinijelo je da ovo godišnje doba izgubi velik dio svog dubokog značenja.
Uobičajeno je da se ljeto smatra vremenom „predaha“, ali ovaj odmor ne podrazumijeva samo odmor. Izgleda da se radi o tome da „počine“ duša, dok tijelo postaje najaktivnije moguće u onome što mu je najprirođenije i najinstinktivnije. Slike u štampi, kinematografija i ulični plakati prikazuju nam ljeto ispunjeno kupaćim kostimima, uzbudljivim egzotičnim pićima, psihodeličnom muzikom, vjetrom u kosi i opštim stanjem bezbrižnosti i manjka ozbiljnosti.
Na drugim, nešto suptilnijim nivoima, ljeto je vrijeme „zasluženog odmora“ i izraz „punoće“. Sazrelo voće predstavlja zrelog i ozbiljnog čovjeka koji se odmara nakon napornog rada tokom godine.
I sada se mi, malene čestice nošene vjetrom dešavanja i modnih trendova, pitamo: da li su godišnja doba tek slučajna raspodjela godine ili u ovim ciklusima postoji nešto dublje što predstavlja istinski jezik prirode?
Skloniji smo ovoj drugoj opciji. Ako čitava Priroda živi uokolo nas, ako mi, koji smo dio te Prirode uviđamo da nama vladaju ciklusi života i smrti, bolesti i zdravlja, mladosti i starosti, zašto bi odbacili ideju vremena izraženog kroz ljeto, jesen, zimu i proljeće, kao suštinski izraz života Prirode?
Ljeto zaista miriše na zrelost – na izraz ispunjenog i ostvarenog života, i podstiče nas da se i sami tako osjećamo u igri podudarnosti kojoj teško da možemo umaknuti.
Ne radi se o izbjegavanju uticaja prirode. Upravo suprotno, osjećajmo se zrelim, ispunjenim, prepuni sunca, odnosno, energije kako bismo znali da proživimo inteligentno ovo ljeto. Nije samo tijelu potreban odmor, nije samo tijelo to koje bi trebalo da osjeti tu ispunjenost; dopustimo i unutrašnjem čovjeku da osjeti punoću ljeta i odmori se od uobičajenih problema.
Odmor nije pitanje muzike, ni pića, ni neke nove mode, ni blizine mora ili planina (iako mnogi od ovih činilaca mogu biti od pomoći). Za čovjeka je odmor promjena aktivnosti.
Foto: Morgan Sessions/Unsplash
Ako smo se prolaskom mjeseci iscrpili rutinskim i mehaničkim poslovima, odmorimo se od njih obnavljajući kreativnost: novim štivom, drukčijim razgovorima, drugačijim rasporedom dnevnih aktivnosti, pođimo drugim ulicama da bismo prešli isti put.
Ako nam je tokom mjeseci svakodnevna monotonija okoštala svijest na nivou tijela, obnovimo dušu energijom ljeta. To je pogodan trenutak da se ponovo usmjerimo na staro pitanje: ko sam, odakle dolazim, kuda idem? Postoje odgovori na zreloj jasnoći ljeta, koje nam možda tamna tišina zime ne dopušta da vidimo.
Stalna aktivnost je zakon u čovjeku. Beskorisno je sanjati romantičan odmor gdje nećemo raditi apsolutno ništa, jer nikada nećemo uspjeti da budemo potpuno neaktivni: ako ne radimo rukama, radimo umom; a ako ne razmišljamo, naša psiha radi – sve to jednako nas umara.
Da bismo se odmorili, trebalo bi prije toga da se umorimo. Da bi prestali tražiti, potrebno je prethodno pronaći. Da li smo se zapravo svi umorili nastojeći da pronađemo sebe? Zar ovo nije dobar trenutak da, mjenjajući aktivnost, pođemo u potragu za zrelošću koju obećava ljeto, a koja se kod čovjeka zove evolucija?
Autor: Delija Steinberg Guzman (Delia Steinberg Gusman)
