Oko 2.000 muškaraca, žena i djece u parkovima, šatorima i devastiranim zgradama bez vode i toaleta mjesecima iščekuju priliku da pređu još jednu granicu i domognu se zapada.
Niti su oni htjeli BiH, niti je BiH hjtela njih, ali su se, eto, nakon hiljade pređenih kilometara, kad su im sve druge opcije propale, zaglavili u Bihaću.
Idilični grad na Uni, s pogledom na Evropsku uniju, postao je jedinica mjere za – očaj. Domaćini očajnički nastoje da pomognu očajnicima koje je muka natjerala da se u bolji život zapute preko Bosne. I jedni i drugi su na izmaku snaga, jer drama traje mjesecima. Vlasti u Sarajevu ne nude rješenje, mada im je to posao, Evropska unija ne dozvoljava izbjegličko – migrantske kampove blizu granice, a hrvatska Granična policija ne bira sredstva da neželjene goste vrati u BiH.
– Pokušao sam tri puta da pređem u Hrvatsku, uvijek su me vraćali. Posljednji put su me tukli, slomili su mi mobilni telefon – priča Nasir Mehamad (35) iz Pakistana.
Kupio je drugi telefon. Pokušaće opet. Ne odustaje od namjere da se domogne Njemačke. I priče drugih izbjeglica i migranata su slične. Tvrde da ih hrvatski graničari tuku, pljačkaju i ponižavaju.
– Hrvatska ne dobro. Bosna dobro, ali ja neću Bosna, hoću Džermani – kaže jedan Nasirov zemljak.
– E, sinko, i ja bi Džermani, al’ ne može – dobacuje, napola u šali, sredovječni Bišćanin, prolaznik.
Više od hiljadu izbjeglica, mahom porodica sa djecom, privremeno je smješteno u Đačkom domu, ruševnoj zapuštenoj zgradi bez vrata i prozora. Park pored doma pun je malih šatora u kojima su se šćućurile porodice iz Avganistana, Pakistana, Iraka, Maroka… U zgradi nema dovoljno mjesta za sve. Kuvaju napolju, na ognjištima, veš suše na drveću. Crveni krst, UNHCR i IOM su im obezbijedili česme s vodom, dovoze im i hranu. Za sada…
– Mi smo Kurdi iz Iraka. Morali smo bježati. A vi, odakle ste? Iz Bosne. Bog vas blagoslovio – sriče, mučeći se oskudnim, izbjegličkim engleskim žena okružena brojnom porodicom. Kad padne noć zavuče se sa djecom u tijesni šator. Muškarci spavaju napolju.
Oko parka patrolira na desetine policajaca. Naoružani su strpljenjem i razumijevanjem.
– Šta da vam kažem, jad i tuga. Neki dan se tu, iznad zgrade, nasred livade porodila jedna žena. Pričali mi ljudi – kaže jedan od njih, nezvanično, jer „nije ovlašten da daje izajve“.
Priča o ženi koja se porodila nasred livade, jedan je od brojnih, nevjerovatnih i najčešće netačnih priča o migrantima, koje kruže Bihaćem, društvenim mrežama i medijima.
U Crvenom krstu smo saznali da se mlada izbjeglica zaista nedavno porodila, ali ne na livadi, nego u porodilištu, gdje su je odveli dežurni ljekari, i to ne iz Đačkog doma u Bihaću, nego iz susjedne Velike Kladuše. Majka i beba su dobro.
Druga priča, koja je preplavila portale, a potiče iz jednog od ozbiljnih „mejnstim“ medija, je ona o pokolju divljih pataka na Uni. Krivi su, naravno, Avganistanci, koji su, navodno, hvatali, čerupali i roštiljali jadne patke, „simbol Bihaća“, pa su Bišćani navodno, zgroženi, jer oni to, eto, nisu radili ni u ratu, za vrijeme najveće gladi. Ispostavilo se da je „vijest“ netačna. Patke su žive i zdrave, praćakaju se Unom, a sa obale ih posmatraju migranti, koji se u svojoj muci i sami smiju ovoj „novinarskoj patki“.
– No daks! Never! Mi jesti meso, samo halal meso, pile, jagnje – „objašnjava“ Pakistanac Zija Kamar (26), dodajući, čisto istine radi, da i Avganistanci imaju isti jelovnik, koji podrazumijeva „no dak, never“.
Zija je uporan da se domogne Italije, da tamo bude, kao i dvojica njegove starije braće, fabrički radnik. Za sada je daleko od Italije, u devastiranom Domu penzionera, na obali Une. Ovaj je smještaj još gori i još neformalniji, od onog u Đačkom domu, koji je takođe – „neformalni izbjeglički centar“. Zgrada prokišnjava, vode i toaleta nema. Izbjeglice i migratni, mlađi muškarci, priznaju da su se ovde naselili na svoju ruku, bez ičije dozvole. Nisu imali izbora. I priznaju da se u Uni kupaju i peru veš. Nemaju gdje. Valjda otuda potiče i patka o patkama.
Premijer Unsko sanskog kantona Husein Rošić je obznanio da će ih iz tog doma „izmjestiti“. Nije u njegovoj nadležnosti, ali mora, nema izbora. Odluka je donesena u petak trinaestog.
I dok mnogi novinari, pa i zvaničnici kojima je to posao, nisu baš načisto kakva je razlika između izbjeglica i migranata, Zijo i njegovi drugari su dobro savladali materiju.
Na pitanje „migrants or refudžiz“, spremno, uglas, odgovaraju: „refudžiz“. I nabrajaju: pobjegli su od nasilja, korupcije, političkog progona… Savršeno im je jasno da im status izbjeglice garantuje međunarodnu zaštitu. Ali, status većine njih je nejasan. Sve je u vezi sa izbjeglicama i migrantima u Bihaću nejasno. Ne zna se ni njihov tačan broj, ne postoji zvaničan punkt na kom bi bili i formalno smješteni i gdje bi dobili zdravstvenu zaštitu, pravnu pomoć, snabdijevanje. Nisu definisana njihova prava i obaveze.
Kakva je situacija najbolje svjedoči podatak UNHCR-a da je od početka godine u cijeloj BiH samo jednoj osobi odobren azil.
Po UNHCR-u, u BiH je u ovoj godini evidentirano je 8.100 migranata i izbjeglica, a njih 90 odsto je „izrazilo namjeru za traženje azila“. Ali, oni tu namjeru, najčešće „zaborave“, čim uđu u BiH, jer „neće BiH, hoće Džermani“.
Procjenjuje se da danas kroz BiH krstari oko 4.500 izbjeglica i migranata. Najviše ih je u Unsko-sanskom kantonu, a prednjače Bihać sa oko 2.000 i Velika Kladuša, mala siromašna opština na granici, sa skoro 1.000 ovih ljudi. Među njima je i nekoliko stotina male djece.
Klasnić: Nema migrantske krize
Dominik Klasnić iz UNHCR tvrdi da u BiH „nema migrantske krize“, ali da, ako vlast u Sarajevu ne preuzme odgovornost, prijeti „manja humanitarna katastrofa“.
– Kada pogledamo brojke, ovih ljudi u BiH ima koliko i gledalaca na jednoj većoj fudbalskoj utakmici. Dakle, ne radi se ni o kakvoj najezdi, nego o problemu, koji se može riješiti – kaže Klasnić.
Komšiluk
Migranti iz Doma penzionera često svraćaju u obližnju prodavnicu, gdje kupuju, najčešće, hleb, mliječne proizvode i cigarete.
Trgovac kaže da su „mušterije kao i svake druge“ i da ih ima „i ovakvih i onakvih“, ali ipak gajbicu s jogurtom, sklanja pod pult, za svaki slučaj. Dominik Ćurić, učenik Ričmond koledža, koji živi u blizini, kaže da „nema loših iskustava sa migrantima“, ali da ih se „djevojke iz kraja plaše, mada nikog nisu napali“.
– Žao mi ih je, ali ne družim se s njima, oni se druže samo međusobno – kaže Dominik.
Od džamije do EU granice
U Bihać i Veliku Kladušu izbjeglice i migranti su počeli u većem broju dolaziti u aprilu i u početku su spavali u džamijama, ali je Islamska zajednica to kasnije zabranila. Većina njih su muslimani, kao i većina stanovnika u Unsko sanskom kantonu, ali, kako sami tvrde, nisu zbog tog došli baš u ovaj dio BiH. Presudno je bilo to što se Bihać i Velika Kladuša nalaze uz samu granicu sa Hrvatskom, a Slovenija, koja je zemlja Šengena, je udaljena svega stotinak kilometara.
Na udaru i novinar iz Pakistana
Udruženju BH Novinari skrenuta je pažnja da je među migrantima u Velikoj Kladuši i novinar Ali Jasir iz Dunia Njuza iz Pakistana.
On je u pokušaju prelaska Hrvatske granice ostao bez telefona i novaca, pa je poručio da bi „ mediji trebali više izvještavati o policijskoj brutalnosti s kojom se migranti suočavaju u Hrvatskoj“.
(Srpskainfo)
