Nedostatak prostorija za rad, ali i neisplativost, razlog su što u predgrađu i selima skoro da i nema sportskih i kulturnih organizacija koje bi radile sa djecom.
Većina sportskih, plesnih klubova i privatnih škola jezika časove organizuje u tek nekoliko velikih gradskih naselja: u Boriku, Starčevici, Obilićevu, dok su udaljenije mjesne zajednice prilično siromašne ovakvim sadržajima.
Djeca koja žele da treniraju tako imaju izbor: ili da uče samo ono što im se nudi u komšiluku ili da putuju do centra. To stvara dodatnu obavezu i samim roditeljima.
– Ćerka voli ples i prošle godine sam je dva puta sedmično vozila do grada na časove, jer kod nas u naselju nije imala gdje trenirati. Ali, to je bilo mnogo naporno, trčimo nakon posla odmah u auto, a ja onda sat vremena moram biti u gradu jer se ne isplati da se vraćam kući. Zato smo je ove godine upisali na karate, jer za njen uzrast jedino to ima u naselju, pa kada poraste neka sama bira i putuje na treninge koje hoće – ispričala nam je majka Jovana iz Lazareva.
I otac Nebojša Tojagić iz Priječana, priča da nekoliko puta sedmično „vozi do grada“, upravo zbog dječjih treninga.
– U naselju trenutno ima samo jedan fudbalski klub koji okuplja nešto dječice, ali nema nekog interesa i drugih sportskih udruženja da nešto organizuju ovdje. Većina djeca iz naselja ide do grada da nešto trenira. Moja ćerka je ranije trenirala plivanje i rukomet, i sve je to u gradu, a sada je vozim na balet i časove engleskog jezika. Izgubim sigurno sat i po vremena svaki put, dok odemo i vratimo se kući – prepričava Tojagić.
U šali kaže da je „sreća“ što mu sin za sada ništa ne trenira, jer bi u tom slučaju morali tražiti klub koji organizuje časove istim danima kada ih ima i sestra, pa da o jednom trošku idu u grad.
U udruženju profesora fizičkog vaspitanja pojašnjavaju da je rad u prigradskim naseljima neisplativ, upravo zbog daljine i malog broja djece, te da se ne može očekivati od sportskih radnika da „mlade treniraju džabe“.
– Naše udruženje je u Kolima imalo dvomjesečni projekat „Sport i rekreacija u ruralnim sredinama“, jer tamo nema stvarno nikakvih dešavanja. Odziv djece je bio odličan učili smo ih osnove košarke, fudbala, tenisa, ali sve smo morali završiti do dva sata jer tada kreće kombi koji učenike razvozi kući. Za taj rad, ja sam dobio 200 KM za dva mjeseca, ali generalno ko će danas raditi za te pare – priča Ognjen Glamočanin iz Udruženja.
Ovaj projekat, podsjeća podržao je Grad Banjaluka i to je jedan od načina, smatra on, na koji se može oživjeti vanškolska aktivnost u selima.
– Ne može sve ići ni na teret grada, škola na primjer može dati besplatan prostor i možemo animirati studente DIF da rade sa djecom uz simobličnu naknadu, što bi bilo od koristi i njima i mladima u selu – pojašnjava Glamočanin.
Mnoga naselja nemaju ni javne površine, ni sportske terene gdje bi se djeca okupljala, a zatvoreni su i brojni društveni domovi, koji su nekada bili centar života u selu.
U Ljubačevu očekuju da će se nakon izgradnje Doma kulture u tom naselju otvoriti mogućnosti za organizovanje kulturnih i sportskih događaja za mlade.
– Djeca sada sve sekcije imaju u osnovnoj školi u Karanovcu, koja je udaljena osam kilometara od Ljubačeva – kaže predsjednik savjeta MZ Radenko Vujasin.
Šansa u zatvorenim školama
Ognjen Glamočanin iz Udruženja profesora fizičkog vaspitanja podsjeća da ima nekoliko objekata područnih škola koje su zatvorene prethodnih godina, a koji bi se mogli obnoviti za vannastavni rad sa djecom iz tih naselja.
– Obuka skijanja za djecu, brdski biciklizam, planinarenje, škole u prirodi, sve se to može organizovati u rubnim naseljima Banjaluke – ističe on.
(EuroBlic)