Foto: Rojters
Dva kandidata nude različite pristupe, ali ko god pobijedi, neće biti jedini donositelj odluka u iranskom sistemu.
Dva preostala kandidata koji se bore za mjesto iranskog predsjednika Saeed Jalili i Masoud Pezeshkian biračima nude različite vizije za budućnost zemlje.
Međutim, stručnjaci kažu da njihovi različiti stavovi vjerovatno neće dovesti do značajne promjene u iranskoj vanjskoj politici.
Pezeskhian, bivši ministar zdravstva i hirurg, učestvovao je prvi na izborima u petak, ali nije osigurao 50 posto glasova potrebnih za direktnu pobjedu, što ga vodi u drugi krug, gdje će se suočiti s drugoplasiranim Jalilijem na glasanju 5. jula.
Na prijevremenim izborima bira se nasljednik Ebrahima Raisija koji je poginuo u helikopterskoj nesreći krajem maja.
Pezeshkian jedini nekonzervativan kandidat
Pezeshkian se ističe u utrci kao jedini nekonzervativni kandidat koji se smije kandidirati.
Imao je podršku reformista, poput bivšeg ministra vanjskih poslova Mohammada Javada Zarifa, čije učešće vjerovatno ukazuje da će Pezeshkian slijediti ključni reformistički vanjskopolitički cilj – ponovno pregovaranje o nuklearnom sporazumu kako bi se ublažile sankcije iranskoj ekonomiji i umanjile napetosti sa Zapadom.
Sporazum iz 2015. godine, između Irana i Kine, Evropske unije, Francuske, Njemačke, Rusije, Ujedinjenog Kraljevstva i SAD-a o suzbijanju nuklearnog programa u zamjenu za ublažavanje sankcija, potpisan je pod centrističkom vladavinom Hassana Rouhanija.
Ali tri godine kasnije, tadašnji američki predsjednik Donald Trump povukao se iz sporazuma, srušivši nade onih koji su vjerovali da bi se mogao otvoriti put ka ekonomskoj renesansi Irana.
Umjesto toga, SAD je nametnuo još oštrije sankcije, a iranski tvrdolinijaši pronašli su novi temelj da kažu da se Zapadu ne može vjerovati. Razgovori o oživljavanju sporazuma od tada su uglavnom u zastoju.
S druge strane političkog spektra, Jalili se smatra najrigidnijim predstavnikom konzervativne politike.
Pobjeda ovog nepokolebljivog tvrdolinijaša – uz podršku drugih konzervativnih kandidata u prvom krugu – označila bi još više konfrontirajući pristup Zapadu, naročito SAD-u, kažu analitičari.
Nakon što je služio kao glavni nuklearni pregovarač između 2007. i 2012, Jalili se protivio ideji da bi Iran trebao raspravljati ili postići kompromis s drugim zemljama o svom programu obogaćivanja urana.
Predsjednik nije jedini donositelj odluka
Bez obzira na izrazito različite stavove kandidata, iranski predsjednik ima ograničen mandat.
Vrhovni vođa ajatolah Ali Khamenei i Korpus čuvara islamske revolucije (IRGC) imaju veoma važnu ulogu kada je riječ o vanjskoj politici.
“Ako u SAD-u dobijete promjenu od 180 stepeni između administracije Trumpa ili [sadašnjeg predsjednika SAD-a Joea] Bidena, u Iranu, s promjenom predsjednika, dobit ćete razliku od 45 posto – to nije beznačajno, ali ne jednako važno kao i u drugim zemljama,” rekao je Ali Vaez, šef Iranskog programa Međunarodne krizne grupe.
“Postoje elementi kontinuiteta koji ograničavaju koliko se promjena može vidjeti.”
To se spominje kao jedan od razloga koji stoje iza 40-postotnog odziva na izborima u petak – najnižeg u historiji Irana od Islamske revolucije 1979 – budući da se čini kako su glasači izgubili nadu da se mnogo toga može poboljšati promjenom predsjednika.
Reformistički predsjednik morao bi se suočiti s ultrakonzervativnim snagama koje dominiraju Iranskim parlamentom, dok bi njegova sposobnost da se poveže sa Zapadom bila testirana regionalnim angažmanom zemlje, koja se sukobila sa saveznicima Zapada.
U aprilu je Iran pokrenuo napad projektilima i bespilotnim letjelicama na Izrael, kao odmazdu za izraelski napad na zgradu Iranskog konzulata u Damasku u Siriji, u kojem su ubijeni viši oficiri IRGC-a.
Do sukoba je došlo usred pojačanih regionalnih napetosti dok se izraelski rat protiv Gaze razvlači, a potencijal opšteg rata između Izraela i Hezbollaha u Libanu, koji podržava Iran, postaje sve veći.
No, dok regionalnu politiku već dugo strogo vodi IRGC, nuklearni pregovori sa svjetskim silama još su na stolu.
Ovim pitanjem predsjednik može odrediti ton i stav, čak i ako je riječ samo o marginalnim promjenama, rekao je Vali Nasr, profesor Bliskoistočnih studija na Univerzitetu Johns Hopkins.
“Kada je riječ o nuklearnom sporazumu, predsjednik može biti vrlo važan u istraživanju mogućnosti za različite vrste ishoda”, rekao je Nasr.
“Pezeshkian bi dao razlog za početak pregovora sa SAD-om, dok Jalili ne bi.”
Nuklearna diplomatija je ključna za Irance jer direktno utječe na ekonomiju zemlje – što je najveća briga većine Iranaca. Uzastopne vlade nisu se uspjele uhvatiti ukoštac sa slabljenjem valute i inflacijom, za šta su okrivile zapadne sankcije.
“Da bi sankcije bile ukinute, potrebno je biti zainteresiran za razgovor sa Zapadom. Ako imate nepopustljivog predsjednika, to pravi razliku”, rekao je Nasr.
Tvrdolinijaški pristup Jalilija
Jalilijevo predsjedništvo bilo bi u skladu s pristupom Raisija koji je u svom trogodišnjem mandatu obećao da neće povezivati pitanje ekonomije s nuklearnim pregovorima sa stranim silama.
Umjesto toga, vlada se odlučila osloniti na vlastite sposobnosti Irana, dok je svoje poslovanje usmjeravala prema Istoku, jačajući veze s Kinom, Rusijom i susjednim zemljama.
Pod takozvanom “ekonomijom otpora” Iran je prošle godine potpisao sporazum uz posredovanje Kine sa Saudijskom Arabijom, čime je okončan višegodišnji hladni rat između regionalnih rivala.
Raisi se, također, zalagao za pridruživanje Irana Šangajskoj organizaciji za saradnju, a zemlja je ranije ove godine postala članica bloka BRICS.
Ali takozvani zaokret prema Istoku nije dao opipljive rezultate u smislu poboljšanja ekonomije – što je priznao i konzervativni tabor – ostavljajući svakom budućem predsjedniku test za uspostavljanje ravnoteže kada je riječ o smjeru vanjske politike.
“Jalili neće moći u potpunosti izbjeći razgovore sa Zapadom, kao što se Pezeshkian neće fokusirati samo na nuklearne pregovore”, rekao je Hamid Reza Gholamzadeh, direktor DiploHousea, savjetodavnog tijela za vanjsku politiku.
Dodao je da će vanjska politika Irana, također, ovisiti o vanjskim faktorima, što je najvažnije – američkim izborima u novembru.
“Izazov nije unutar Irana, već izvana – hoće li pobijediti Trump ili Biden”, rekao je. Čak i ako Pezeskhian bude predsjednik, suočit će se više s inozemnim izazovima, a ne domaćim.”