Zbog toga što su vlasnici digitalne imovine preminuli ne odredivši nasljednike, u „virtuelnom čistilištu“ je zaglavljeno samo bitkoina u vrijednosti od oko 140 milijardi dolara. Poslije iskustva sa korona virusom, i mladi ulagači u kriptovalute, posebno oni koji su dobili decu, sve više se interesuju za mogućnosti da sačine „kripto-testament“. To znači da je na pomolu nova rastuća industrija na finansijskom tržištu, u vidu sve većeg broja digitalnih platformi koje su specijalizovane isključivo za „zagrobni život“ digitalnog novca.
Procjenjuje se da je oko 20 odsto svih bitkoina koji postoje na tržištu „izgubljeno“, što znači da novčanicima koji ih sadrže niko nije pristupio pet i više godina. Izraženo u brojkama, u pitanju je oko 3,7 miliona bitkoina, odnosno čak oko 140 milijardi dolara kapitala koji je „ispario“, pri čemu ovaj iznos ne sadrži druge kriptovalute kojima se trguje. Stručnjaci za digitalne valute smatraju da je najveći dio „izgubljenih“ bitkoina pripadao vlasnicima koji su preminuli, a da nisu imenovali nasljednike i omogućili im pristup svojim kripto novčanicima.
Neki od ovakvih slučajeva su već poznati u javnosti, baš zato što je riječ o velikim iznosima. Tako je još 2013. godine, dvadesetšestogodišnji rudar bitkoina Metju Mudi poginuo u avionskoj nesreći, ne ostavivši nikome pristup svojoj digitalnoj imovini koja je vrijedila na hiljade dolara. Njegov otac sve do danas pokušava da povrati ta sredstva.
Još je poznatiji primjer kada se 2018. godine milijarder Metju Melon predozirao u hotelskoj sobi, gde je i pronađen bez znakova života. Svoje bogatstvo značajno je povećao ulaskom u posao s kriptovalutama, kupovinom i prodajom bitkoina. Postao je globalni ambasador „Ripl Labsa“ 2015. godine i investirao dva miliona dolara u kriptovalutu XRP, a investicija je narasla na milijardu dolara vrijednu imovinu. Melon je navodno bio sklonio digitalne ključeve za XPR na skrovištima pod lažnim imenima, na različitim lokacijama širom Sjedinjenih Država. Umro je a da nikome od porodice nije rekao gdje se nalaze njegovi digitalni ključevi, pa se za tim lokacijama i dalje traga.
Iste godine neočekivano je preminuo u 30. godini Džerald Koten, osnivač kompanije „Quadriga CX“, najveće kanadske berze za trgovinu kriptovalutama. Zajedno s njim nestao je i novac oko 100.000 korisnika berze, jer je direktor kompanije, koja je trebalo samo da upravlja novcem, jedini znao šifre digitalnih kriptoračuna. Novac je bio bezbjedno zaključan u kripto novčanicima. U trenutku njegove smrti u njima su se nalazile kriptovalute u vrednosti od oko 180 miliona kanadskih dolara, odnosno 120 miliona evra, a kako više niko nije mogao da pristupi digitalnom novcu, „Quadriga“ je zatvorena.
Tehno generacije ne vjeruju tehnologiji
Istraživanja koja su rađena prije pandemije ukazivala su da uprkos ovakvim primjerima, skoro polovina ulagača u kriptovalute uopšte ne razmišlja o „zagrobnom životu“ svoje digitalne imovine. Analitičari su kao glavni razlog navodili činjenicu da je većina investitora mlada, sa starosnim prosekom od 38 godina, odnosno u dobu kada se i dalje prave planovi za život a ne za smrt. Ali poslije iskustva sa korona virusom, primjetno je da se percepcija mijenja i da sve više onih koji posjeduju digitalnu imovinu razmišlja o načinima kako da je zavješta u nasljeđe.
Ovakav trend potvrđuje i Kanađanka Erin Bari, koja je nakon ličnog iskustva sa gubitkom porodične digitalne imovine usljed iznenadne smrti njenog ujaka, pokrenula prvu onlajn platformu „Willful“ za nasljeđivanje virtuelnog novca. Pored tehničkih, platforma nudi i sve pravne usluge koje se inače koriste kada je riječ o regulisanju klasičnog nasljedstva, od mogućnosti da vlasnik kriptovaluta ovlasti određenu osobu za pristup sredstvima još tokom njegovog života, pa sve do pisanja testamenta sa vrlo konkretnim uputstvima ko ih nasljeđuje, gde se čuvaju i kako može da im se pristupi.
Bari kaže da su nakon izbijanja pandemije doslovno opsejdnuti mladim investitorima koji se raspituju za ovakve mogućnosti, prije svega oni koji su dobili djecu. Zanimljivo je, međutim, da iako je riječ o generacijama koje su se „rodile“ sa najsavremenijim digitalnim tehnologijama i mnoge analogne ne znaju ni da koriste – većina insistira da sve povjerljive podatke ispiše na hartiji i drži zaključane u sefu u nekoj banci.
Naizgled paradoksalna nepovjerljivost tehno generacija u tehnologiju kada je riječ o zaštiti podataka je samo dio njihove šire sumnjičavosti prema drugima, komentariše kanadska preduzetnica svoje iskustvo sa ovom starosnom populacijom. „Bilo je i slučajeva da potencijalni klijenti odustanu bez obzira na sve argumente koje im predočimo, i na kraju priznaju da ne veruju čak ni svojim voljenima, te da će rađe rizikovati da njihova imovina završi u ’virtuelnom čistilištu’, nego da bilo kome otkriju podatke gde je drže“.
Pravni stručnjaci kažu da u slučaju digitalne imovine sumnjičavost koju izražava dio vlasnika nije baš neosnovana. „Staviti privatne kripto ključeve na USB ili komad papira i proslediti ih dalje je postupak koji je preplavljen potencijalnim problemima“, tvrdi Parker F. Tejlor, advokat specijalizovan za imovinsko pravo u konsultantskoj kompaniji „Hughes Hubbard“.
„Kada je riječ o kripto imovini, nema sudskog ili nadzora bilo koje treće strane kao kada novac držite u klasičnim bankama. Zato su rizici od zloupotreba daleko veći, a zbog koncepta blokčejna možete imati velikih problema i oko naizgled banalnih stvari – recimo da promijenite advokata ili se predomislite i ovlastite drugu osobu za pristup vašoj imovini“, objašnjava Tejlor.
Na pomolu nova „pogrebnička“ industrija
Uprkos brojnim nedoumicama, primjetno je da u vrijeme pandemije raste broj platformi koje su specijalizovane upravo za ovaj posao, nudeći kripto investitorima sigurnije alternative za prenos svojih sredstava. Primjera radi, „TrustVerse“ koristi vještačku inteligenciju i personalizovane „pametne“ ugovore za čuvanje ključeva i lozinki. „Safe Haven“ omogućava korisnicima da skladište privatne ključeve na blokčejn lancu i postavljaju sopstvene parametre za distribuciju, dok „Clocr“ ima digitalni trezor koji „uništava“ lozinke i distribuira ih na više lokacija.
Platforma „Casa“, pak, dijeli pristup između više ključeva uskladištenih na odvojenim uređajima, a izvršni direktor ove kompanije Nik Nojman kaže da se broj prijavljenih za nivo koji podrazumijeva sumu od najmanje pet hiljada dolara godišnje i uključuje protokol nasljeđivanja – skoro udvostručio u prvih šest mjeseci ove godine.
Većina ovih platformi je usredsređena na bezbednosne protokole koji garantuju siguran prenos privatnih ključeva i podataka o nalogu. Ali zakoni se ne mijenjaju tako brzo kao tehnologija, pa zato „Coinbase”, “Binance” i druge popularne berze kriptovaluta imaju svoje procedure u slučaju da vlasnik digitalne imovine umre, a koje su vrlo slične procedurama u bankama. Primjera radi, da bi „Coinbase“ računu pristupila osoba koja nije vlasnik, ona mora da dostavi potvrdu o smrti vlasnika računa, njegov testament i drugu dokumentaciju, a zatim da sačeka da joj se odobri prenos sredstava.
Ali šta se dešava sa oporezivanjem digitalnog nasledstva? Ono se, na primer, u Sjedinjenim Američkim Državama tretira kao bilo koja druga imovina, što znači da se procjenjuje njegova vrednost u vrijeme smrti vlasnika i da nasljednik na svaku sledeću zaradu plaća porez na kapitalnu dobit. Prema važećem saveznom zakonu, bilo koji iznos veći od 11,7 miliona dolara podliježe porezu na imovinu od 40%.
Izvor: Capital