Sarajka M. K. (identitet poznat redakciji) sa svoje dvoje djece, od kojih jedno ima dvije, a jedno godinu, već mjesec boravi u Sigurnoj kući u Sarajevu. Razlog je, kaže, što više nije mogla podnijeti psihička i fizička maltretiranja supruga koja su trajala posljednjih 12 mjeseci.
Tiha i povučena tridesettrogodišnjakinja odlučila je svoju priču podijeliti sa drugima i time, kako kaže, i ostalim ženama i djevojkama koje svakodnevno trpe razna maltretiranja od svojih najbližih, dati do znanja da nisu same i podstaknuti ih da potraže stručnu pomoć.
Lakše bi mi bilo da je imao razloga da me tuče
– Nezaposlena sam, majka dvoje male djece. Znam u kakvoj sam situaciji, ali više nisam mogla trpjeti. U posljednje vrijeme me je i tukao, djecu srećom nije. Udarao me je bez raloga, nije mu trebao. Kad bih ga upitala: “zašto to radiš, šta sam ti skrivila”, samo je šutio, ne bi znao odgovoriti. Nije pio, niti uzimao droge, jednostavno bi u trenutku poludio, počeo se derati, a onda i udarati. Voljela bi da je imao razloga za to, i meni bi bilo lakše, iako znam da nikakav razlog ne može biti opravdanje da nekoga bijete – priča ova Sarajka.
M. K. je u braku sa svojim suprugom bila osam godina. Do prije 12 mjeseci imali su, kaže, lijep život koji su im uljepšala i djeca.
– Možda je razlog finansijska situacija jer smo u posljednje vrijeme oboje bili bez posla, ali to, opet kažem, ne može biti opravdanje za fizičko maltretiranje. Pokušavala sam razgovarati sam njim, ali nije pomagalo. Dugo sam o svemu šutjela, bilo me sramote da bilo kome kažem šta preživljavam, ali više nisam mogla. Jedno jutro sam odlučila, ovako više ne može, uzela sam djecu i došla u Sigurnu kuću jer sam se bojala i za njihovu sigurnost – govori M. K. kojoj je Centar za socijalnu zaštitu dodijelio i mjere zaštite.
Iako se njen suprug pokajao za sve ono što je radio te u nekoliko navrata zvao uposlenike Centra za socijalnu zaštitu, želeći da mu se supruga vrati, M. K. je, kako nam je kazala, stavila tačku na svoj brak, pa će uskoro pokrenuti i brakorazvodnu parniocu.
– Želja mi je da se zaposlim i nastavim živjeti život dostojan čovjeka, odgajati svoju djecu u ljubavi i pažnji – kazala nam je na kraju M. K.
Ovo je samo jedna od desetine tužnih priča žrtava porodičnog nasilja koje je, prema procjenama stručnjaka, u posljednjih nekoliko godina u porastu i u našoj zemlji.
U BiH ima osam sigurnih kuća, pet na području Federacije BiH i tri u RS-u i sve ih vode nevladine organizacije. Sigurna kuća u Sarajevu, čiji je kapacitet 35 osoba (po deset žena i djevojaka te 15 djece) otvorena je 2000. godine i vodi je Fondacija lokalne demokratije.
U njoj je trenutno, kako nam je kazala Amra Muslić, menadžerica, smješteno 28 osoba i svi su sa područja Kantona Sarajevo, iako po potrebi u kući mogu biti udomljene i žene iz drugih kantona ako im je sigurnost ugrožena.
Žrtva u Sigurnoj kući najduže ostaje šest mjeseci
Pored toga što nudi sklonište za žene i djecu žrtve porodičnog nasilja, Sigurna kuća nudi i sklonište za djevojke žrtve seksualnog nasilja, incesta, silovanja i drugih oblika nasilja te SOS telefon za prijavu nasilja u porodici koji je dostupan 24 sata, (1265 za područje FBiH i 1264 za područje RS-a).
– Kad osoba policiji prijavi nasilje u porodici, nakon uzimanja službene zabilješke i podnošenja prijave, policijski službenici, u roku od 12 sati, prijavu nasilja i svoje mišljene šalju nadležnom sudu, koji je u narednih 12 sati dužan da izrekne neku zaštitnu mjeru. Dakle, sve se dešava u roku od 24 sata. U prvih 12 sati policija od nadležnog centra za socijalni rad traži podatke za porodicu (da li ranije bilo evidentirano nasilje), a onda, ukoliko postoji potreba, osoba se upućuje u Sigurnu kuću. Dolaskom žrtva se podvrgava psiho-socijalnom tretmanu. To su edukativne, suportivne, radno-okupacione terapije, a po potrebi se uključuje i medikamentozna terapija – objašnjava Muslić i dodaje da žrtva porodičnog nasilja u Sigurnoj kući najduže može ostati šest mjeseci, koliko uostalom i traju mjere zaštite.
Osim fizičke zaštite i psiho-socijalnog tretmana, žrtvi porodičnog naselja koja je smještena u Sigurnoj kući u KS, omogućena je i besplatna pravna pomoć.
– U slučaju kada se žrtva odluči razvesti od nasilnog partnera njoj je omogućeno besplatno pravno savjetovanje i zastupanje na sudu – kaže Muslić.
Kao model koji je prepoznat kao dobra praksa, kako kaže naša sagovornica, je i rad sa nasilnicima, koji je prvi takav zaživio u Kantonu Sarajevo.
– Radeći sa žrtvama nasilja uvidjeli smo da to nije dovoljno, i da u cjelokupni tretman treba uključiti kompletnu porodicu, naročito kada žrtva odluči da želi sačuvati bračnu zajednicu. Međutim, da bi se radilo sa nasilnikom, on na to mora dobrovoljno pristati – govori Muslić.
I djecu podvrgavamo psihosocijalnom tretmanu
Još jedan model pomoći su mobilne posjete koje se provode sa predstavnicima centara za socijalni rad.
– Naše ekipe idu u kućne posjete gdje se provodi porodična terapija. Na taj način želimo prevenirati ponavljanje nasilja. Nekako smo za sve ove godine tokom rada sa žrtvama porodičnog nasilja uvidjeli da ne traže odmah institucionalnu pomoć, nego se preseljavaju kod srodnika, a ako se nasilje ponovi, tek tada se odlučuju potražiti pomoć od nadležnih institucija. Nažalost razlog tome je što smo mi konzervativno društvo, što mislimo da su muškarci vrijedniji i imaju veća prava od žena – istakla je Muslić.
U vrijeme naše posjete u Sigurnoj kući bilo je 15 djece, te nekoliko djevojaka koje su žrtve seksualnog nasilja koje je počinio otac ili očuh.
– Imamo djecu koja su došla sa majkama i koja nisu bila direkto izložena nasilju. Ali, bez obzira, ona su preživjela traumu tako da i ona prolaze kroz psiho-socijalni tretman. Naravno, tu su i djeca koja su bila direkto izložena nasilju u porodici od strane jednog ili oba roditelja. Mislim da je važno istaći da mi djecu uvijek učimo – nemojte pričati sa nepoznatim ljudima, a nikada ih ne upozoravamo na poznate, a ona su najčešće zlostavljana upravo od svojih srodnika. To je zaključak koji mogu izvući iz dvadesetogodišnjeg rada sa žrtvama nasilja u porodici – naglasila je Muslić.
Kroz sigurnu kuću u Kantonu Sarajevo, od 2000. do 31. 10. 2017. godine prošlo je:
Žene – 630
Djeca – 858
Djevojke – 300
Statistički pregled SOS poziva od 14. 6. 2004. do 31. 10. 2017. godine:
Prijava nasilja u porodici – 5.628
Prijava nekog drugog oblika nasilja – 252
Pravna pomoć – 665
Medicinska pomoć – 295
Kombinovani oblik pomoći – 857
Izvor: Faktor