Foto: BHRT
Sprečavanje i odgovor na rodno zasnovano nasilje, uključujući nasilje u porodici, mora biti imperativ svim nivoima vlasti. Koliko je alarmantna situacija, ilustrira podatak da je od 2015. do danas u Bosni i Hercegovini registrirano više od 60 slučajeva femicida, od čega 20 u posljednje dvije godine. Slučaj femicida koji se dogodio prošlog mjeseca u Gradačcu pokrenuo je javnost na proteste, traženje odgovora i odgovornosti.
Nizama Hećimović, Arnela Đogić, Irma Forić, Sumejja Dedović, Snežana Trkulja… Ove i mnoge druge žene, danas bi bile žive da je postojala lančana reakcija državnih institucija. Ipak, nije. Nije bilo procjene rizika, nisu prepoznati znaci upozorenja, nije bilo svijesti o tome da nasilje nije, niti smije biti privatna stvar. Porazna činjenica – žrtve su u najvećem riziku kada odluče izaći iz nasilne zajednice.
SAMRA FILIPOVIĆ HADŽIABDIĆ, Agencija za ravnopravnost spolova BiH
“Veoma važno vezano i za femicid i za druge oblike nasilja je prevencija i adekvatna procjena rizika kad se nasilje desi dakle, od policije preko svih drugih institucija zdravstva centara za socijalni rad i nevladinog sektora mora doci do pune koordinacije i izrade plana sigurnosti za žrtvu.”
GORICA IVIĆ, Udruženje “Udružene žene”, Banja Luka
“Nekad to nije ni prijavljivanje nasilja nego eventualno tužba za razvod braka procedure vezane za djecu i onda su u tim situacijama najizloženije odmazdi počinioca jer on gubi žrtvu i kada postane svjestan da je gubi postoje šanse da se dese brutalniji oblici nasilja koji završe i femicidom.”
U sigurnim kućama radi se na jačanju kapaciteta ličnosti i pomoći pri prevazilaženju trauma i izlasku iz nasilničkog odnosa, pojašnjava psiholog Arijana Ćatović.
ARIJANA ĆATOVIĆ, psihologinja u Sigurnoj kući u Sarajevu
“Prvo da ih osnažimo na tom psihološkom nivou da shvati šta joj se dešavalo da proradi sve te svoje traume da nastavi da normalno živi sa iskustvom. Naravno ona to svoje iskustvo ne može zaboraviti ali može naučiti kvalitetno živjeti sa tim iskustvom koje je imala a sa druge strane ih jačamo i na emocionalnom nivou da je ona sposobna da se brine o sebi.”
Bez obzira na sve napore, statistike ne ohrabruju – u posljednje dvije godine ubijeno je dvadeset žena. Protokoli su takvi da ni institucije ne mogu potvrditi da li se u svakom od ovih slučajeva radilo o femicidu, odnosno da je žena ubijena samo zato što je žena. Ne ohrabruju ni podaci OSCE-a iz 2019. godine da je u Bosni i Hercegovini svaka druga žena do svoje 15. godine bila žrtva nekog oblika nasilja.