Svijet legendarnih nordijskih junaka: Zatočenik zbog ljubavi
Nastavak čudesnog putovanja kroz svijet nordijske mitologije
Svijet nordijske mitologije nikako nije zamisliv bez legendarnih junaka koji su svojim hrabrim i veličanstvenim pothvatima uključili i ljudski rod na poprište ne samo unutarsvjetskih nego i nadvremenskih zbivanja. Unatoč teškim izazovima s kojima su se suočavali kao i njihovoj unaprijed određenoj sudbini, ovi su legendarni pojedinci govorili o dubokoj ljudskoj čežnji za nadilaženjem vlastitih ograničenja i nemirenju s unaprijed dodijeljenim mjestom u zapećku povijesti. Kroz narednih nekoliko legendi upoznat ćemo se s nordijskim junacima čiji su odvažni pothvati u bitnome utjecali na oblikovanje mentaliteta antičkih sjevernoeuropskih naroda.
Zatočenik zbog ljubavi
Sasvim sigurno saksonskog porijekla i nastala vjerojatno u VII. stoljeću, legenda o Volundu je dokumentirana, premda u brojnim varijantama i u različitim oblicima, i izvan nordijskog svijeta. Dva dijela ove pripovijesti – nježna ljubavna priča između junaka i jedne valkire i kasniji tragični slijed događaja koji će dovesti do Volundova zatočeništva – međusobno su povezana motivom prstena namijenjenog ljubljenoj ženi. Riječ je o temi bogatoj simboličnim implikacijama, koja se više puta javlja u legendarnim pripovijestima o nordijskim junacima.
Jednog su jutra Volund i njegova braća Slagfid i Egil rano ustali te su se, navukavši krplje, uputili prema jezeru Ulfsiar, što znači “Vučje jezero”, smješteno u dolini pod imenom Ulfdal (Vučja dolina), koja je bila okružena veličanstvenim planinama čiji su vrhunci bili pokriveni vječitim snijegom. Ova su područja pripadala Fincima kojima je gospodario upravo Volund. Stigavši u blizinu jezera, trojica su braće ugledali tri prelijepe djevojke koje su vješto i graciozno prele laneno platno. Poluskrivena raslinjem, nedaleko odatle ležala su tri poput snijega bijela ogrtača načinjena od čistog labuđeg perja. Veoma dobro poznajući atribute Odinovih djevičanskih poslanica na zemlji, prinčevi su odmah shvatili da su to bile valkire ili “kćeri labudova” kako su ih običavali nazivati nordijski pjesnici.
Suvišno je reći da su se, očarani njihovim usklađenim pokretima i neopisivom ljepotom, Volund i njegova braća smrtno zaljubili u ova krilata odinska stvorenja. I djevojke su također, prepuštajući se osjećajima, odbacile svoju čednost i pošle s trojicom prinčeva u njihovu palaču. Tamo su ove tri valkire otkrile svoja imena. Prva se zvala Hladgud, ali je zbog bjeline svoje kože bila poznata pod nadimkom Svanhvit što znači “Sniježnobijela poput labudova”. Druga je bila njezina sestra Hervor zvana i Alvit čime se aludiralo na njezinu izuzetnu mudrost. Njih su dvije bile kćeri kralja Klodovea. Treća je valkira bila Olrun, kći kralja Kjara.
Svanhvit je svojim nježnim rukama zagrlila Slagfida, obznanjujući tim činom svoj izbor. Egil je, naprotiv, uživao u dražestima koje mu je darivala ljupka Olrun, dok je Volund okrunio svoje ljubavne snove s prelijepom Alvit. Ova su tri para svojim ljubavnim igrama uveseljavala puste finske zime, ispunjavajući radošću i bezbrižnošću ogromne dvorane prinčevske palače. U ovoj je blaženoj atmosferi proteklo osam godina ispunjenih srećom i skladom. Međutim, početkom devete godine, valkire su osjetile kako u njima jača poziv božanskog poslanja kojemu su bile posvećene. Osjećale su nostalgiju za zaglušnom bukom bitki i zadihanošću hrabrih ratnika. Konačno su se jednoga dana, izdavši povjerenje svojih muževa, ogrnule svojim pernatim ogrtačima i odletjele, ostavljajući trojicu prinčeva u očajanju.
Kada su Volundova braća, u nevjerici obišavši prazne dvorane, opazili nestanak svojih supruga, odmah su napustili svoje obveze te su se, ne gubeći ni trenutka, bacili u potragu za njima. Pritom se Egil uputio prema istoku, dok je Slagfid krenuo prema jugu. Jedino je Volund ostao u palači jer je vjerovao u povratak svoje voljene. Zapavši u tužnu osamljenost, Volund se učinio dragovoljnim zatočenikom, odričući se lova i lutanja po sniježnim prostranstvima. Jedino njegovo zanimanje bilo je kovanje blistavih prstenova od crvenog zlata koje je potom izuzetnom vještinom optočivao čudesnim dragim kamenjem. Duboko u svom srcu princ se nadao da će izraditi dragulj neprocjenjive vrijednosti i obdaren magičnim moćima, te ga pokloniti svojoj Alvit kako bi mu se vratila. Do kraja se posvetivši ovome poslu, Volund je postajao sve vještiji tako da su ga uskoro prozvali “kraljem elfova”, mitskih patuljaka koji su bili poznati kao gospodari umijeća obrade kovina.
Volund u svojoj radionici
Za to vrijeme, doznavši za Volundovu čudesnu zlatarsku radionicu, kralj Niarija, tajanstvenog naroda koji je naseljavao susjedne predjele, zloglasni Nidud (Okrutni ratnik), odlučio je ukrasti prinčevo blago i prisvojiti njegov čarobni prsten. Tako su, iskoristivši jednu mračnu noć bez mjesečine, Nidudovi ratnici ušli u dvoranu u kojoj se nalazilo sedam stotina prstenova od crvenoga zlata. Prekapajući po ovim izvanrednim primjercima, lopovima je pošlo za rukom pronaći onaj izuzetni prsten koji je princ namijenio ljubljenoj valkiri. Ne znajući za ovu noćnu provalu, Volund je sutradan ušao u dvoranu te je, kao i obično, počeo doručkovati medvjeđe meso. Nakon toga je, mirno sjedeći na medvjeđim kožama, prebrojavao svoje prstenove, pri čemu je opazio da mu nedostaje onaj najdragocjeniji, što ga je navelo na pomisao da su mu želje uslišene te da mu se prelijepa Alvit vratila, prihvativši ovaj njegov dar.
S radošću u srcu naivni je princ zaspao, sanjajući nježne ljubavne trenutke koji su ga očekivali. Nažalost, njegovi su snovi bili grubo prekinuti jer ga je zli kralj Niarija, nezadovoljan plodovima noćne pljačke, dao zarobiti i okovanoga dovesti u svoje kraljevstvo, budući da je vođen pohlepom želio doznati gdje je Volund pronalazio zlato za izradu svojih dragulja. Sputan teškim kladama, princ je na uporna kraljeva pitanja odgovarao da je Alvit bila jedino bogatstvo koje je posjedovao jer su njezine draži bile dragocjenije od bilo kojega blaga. U međuvremenu, u prostoriji za mučenje pojavila se Bodvild (Ratoborna ratnica), Nidudova kći poznata po svojoj okrutnosti. Ogromno je bilo Volundovo iznenađenje i bijes kada je, promatrajući djevojčin nakit, opazio da ona na svojoj ruci nosi njegov nestali prsten. Kao prozori njegove uništene duše, prinčeve su oči bacale bijesne poglede prema Bodvildi. Princeza Niarnija jasno je opazila mladićevu mržnju te je, osjetivši se ugroženom od strane neke mračne sile, naredila kraljevskoj straži da presječe Volundove tetive kako bi mu onemogućila svaku osvetu.
Lišen “žila snage” – tako su stari nordijski pjesnici nazivali tetive – Volund je protjeran na otočić Savarstad gdje je, uronjen u svoju bol, nastavio izrađivati dragulje koje su mu redovito oduzimali kraljevi poslanici. Međutim, nitko mu se nije usuđivao previše približiti, vjerojatno zbog straha od zlokobnog utjecaja njegovog pogleda. Jedino je kralj s vremena na vrijeme dolazio do njega, pokušavajući se dočepati njegovih tajni. Proizvodi iz Volundove radionice oduševljavali su niarijski dvor, jer se nikada prije nije vidjela takva jedna divota i tako savršena izrada do najsitnijih detalja.
Dogodilo se da su se jednoga dana potaknuti radoznalošću dvojica jedinih Nidudovih sinova uputili na Volundov otok-tamnicu gdje su ostali zaslijepljeni ogromnim bogatstvima i nevjerojatnom blistavošću ogrlica. Naslutivši urođenu lakomost dvojice prinčeva, Volund im je predložio da ponovno dođu kod njega, ali sami i bez znanja dvora, obećavši im zauzvrat sve dragocjenosti koje su im se svidjele. Zatočeni je princ veoma dobro poznavao narav Nidudovih sinova što se pokazalo kad su se ova dvojica mladića potajno vratili na otok, namjeravajući pokrasti blago koje su vidjeli. Međutim, pritom su upali u zamku koju im je postavio Volund. Naime, istoga trenutka kada su poput orlova prignuli šije u škrinju s blagom, Volund je zatvorio poklopac, bez oklijevanja im odsjekavši glave. Princ-zlatar je nastavio sa svojom osvetom, sakateći tijela prinčeva. Odsjekao je njihove donje udove i bacio ih u peć, nakon čega je brižljivo odstranio meso s njihovih lubanja koje je pričvrstio na srebrne osnove, načinivši od njih pehare namijenjene Nidudu. Oči je izvadio iz duplji te ih, poput bisera, uglavio na prekrasne prstenove koje je naručila kraljeva žena. Na koncu, zubi su bili osnovni materijal za ogrlice namijenjene za Bodvildin vrat. Zaslijepljeni blistavošću dragocjenih kovina, nitko na dvoru nije opazio užasne ostatke skrivene u draguljima, nego su veličali njihovu finu izradu.
Nakon nekog vremena i ponosna se Bodvild uputila do Volunda, ne obavijestivši svoje o tome. Budući da se njezin prsten, plod prve pljačke Niarija, bio slomio, namjeravala je zatražiti od njega da ga popravi. Živeći samo zbog toga da bi ugasio svoju žeđ za osvetom, zlatar je obećao princezi da će joj za kratko vrijeme popraviti prsten tako da će biti savršen i blistav kao i prije nego što se oštetio. U međuvremenu, koristeći se jedinim sredstvima koja su mu preostala, Volund je pozvao Bodvild da popije pivo i raskomoti se na ležaljkama u njegovoj radionici. Zavedena prinčevom rječitošću, djevojka je žedno ispijala ogromne pehare piva u koje je Volund stavio snažno opojno sredstvo. Uskoro je zaspala tvrdim snom. Tih poput zmije, Volund joj je skinuo odjeću te joj je, postavši puteni stanovnik njezinih snova, oduzeo nevinost.
Konačno povrativši svoj prsten, mladi je princ mogao pobjeći iz svoje tamnice. Koristeći se ovim moćnim čarobnim predmetom, Volund je odletio s otoka i uputio se prema Nidudovom kraljevstvu. Kralja je pronašao u glavnoj dvorani. Postavši utvara u ljudskom obliku zbog neobjašnjivog nestanka svojih sinova, Nidud je izgubio svu svoju aroganciju te je ožalošćen zamolio Volunda da mu kaže zna li išta o njihovoj sudbini. Plašeći se kraljeve bijesne reakcije, princ je, prije odgovora na postavljeno pitanje, dobio njegovu riječ da neće ubiti Bodvild i plod njezine utrobe, tvrdeći da je sigurno voli i da je odbacio svoje osvetničke nakane. Konačno je stigao trenutak istine. Volund je s groznim pojedinostima ispripovijedao o ubojstvu prinčeva, pokazujući predmete u kojima su bili skriveni njihovi posmrtni ostaci. Saslušavši ovu ispovijest, kralj je poslao po kćer kako bi ona potvrdila ono što je upravo saznao. Djevojka mu je rekla da je s njime provela ugodno vrijeme te da nije imala snage i volje da odbije mladićevu strast. To je bilo suviše za Niduda koji je, pokidavši svete veze zakletve, naredio svojim ratnicima da zarobe i ubiju Volunda. Međutim, još uvijek u posjedu začaranog prstena, Volund je poletio i nestao, umakavši kraljevoj srdžbi.
Miroslav Jurešić
