fbpx

Stvari koje bi nam mogle zatrebati

dzumhurbrozan

Sjedimo uz otvoreni prozor kroz koji ulaze i izlaze ose, a sada i jedan leptir. I već je vrijeme da se ide, ustanem, okrećem se oko sebe, gledam u stare stolice, pitam: „Gdje kažeš da je ovdje sjedio Zuko Džumhur?“

Piše: Semezdin Mehmedinović

Pitanje: Šta je to ‘ja' u autobiografskom tekstu? 

Odgovor: To je 'ja' koje jako sliči meni, ali ono nikada nije sasvim ja. 

*

Potreba da se selimo i da upoznajemo nova mjesta dolazi iz želje za bijegom od poznatog. To je zbog toga što su ti stari i poznati prostori često mjesta traume. U posljednje vrijeme puno sam mislio o tome, i onda su se iz prošlosti počeli javljati događaji i slike koje opisuju povratke na mjesto traume.

Što dublje idem u prošlost, te su traume književnije. 

Sjećam se, još su bile devedesete godine prošlog stoljeća, moj sin je išao u srednju školu. Jednog poponeva nagovorio me je da svratimo na parking ispred njegove škole. Tamo je na asfaltu odmah do školskog zida bilo ugašenih svijeća, buketa cvijeća koje je već venulo u celofanu. Tako je bilo obilježeno mjesto na kojem je neki srditi učenik pucao u svoje školske poznanike i tom prilikom ubio jednu djevojku. U Americi su takva pucanja česta. Onda mi je sin rukom pokazao prozor iznad memorijala na parkingu, još uvijek uzbuđen i pod dojmom ubistva, i rekao: 

„Ja sam bio na onom prozoru i gledao sam kad se sve to dogodilo.“ 

To što mi vidimo može se trajno utisnuti u svijest, u naše tijelo. 

*

Jutros sam neispavan i mrzovoljan. Otkad znam za sebe, iz nekog razloga spokojno zaspim samo s dva jastuka ispod glave. Jedan naprosto nije dovoljan, tijelo je u vodoravnom položaju, i tada noć provedem na rubu budnosti i sna. A ako sam dovoljno umoran i uspijem zaspati, tada imam morne snove. Dva jastuka.

*

Svratio sam u atelje slikara i pjesnika Igora Borozana. Dan je sunčan. Prešao sam kameni most, i stao pred staru kuću sa širokim ulaznim vratima i limenim uličnim brojem (10) na njima. A kad sam ušao u atelje, Igor kaže: „U ovu je kuću nekad znao svratiti Zuko Džumhur, sjedio bi ovdje i pričao...“

Meni su slikarski ateljei privlačna mjesta. Da sebe podstaknu na rad, artisti se okružuju predmetima. A ja volim objekte i ono što predstavljaju. Volim način na koji se u njima pokazuje vrijeme. 

Igor je skupljač predmeta u koje su se upisala važna sjećanja, a često su to i objekti koje on ugrađuje u svoje slikarske i kiparske radove. 

„Kao dijete,“ kaže, „išao sam po dvorištu pa kad bih našao neki ekser, ili plutani čep od vinske flaše, pokupio bih to i rekao – Ovo bi meni moglo za nešto trebati... I poslije, nakon svih godina, oni koji me takvog pamte, kad posegnem za nekim odbačenim predmetom i danas mi u šali znaju reći – A to bi tebi sigurno za nešto moglo zatrebati...“

Raspravljamo o predmetima i o tome šta oni nama znače. Igor upravo opisuje svog živopisnog druga iz Stoca koji u svome ofisu ima sef, ali u njemu ne drži novce. Jednom ga je greškom zaboravio zaključati, pa je čistačica pored sefa našla neke bezvrijedne predmete i jedan mali pohabani ćilim i sve to odnijela do kontejnera sa smećem. Kad se Igorov drug vratio prilično se uznemirio zbog nestanka tih predmeta, ali su ih srećom na kraju ipak našli u kontejneru. Posebno se obradovao ćilimčiću, to mu je bio važan poklon koji je dobio od Gadafija. 

Sjedimo uz otvoreni prozor kroz koji ulaze i izlaze ose, a sada i jedan leptir. 

I već je vrijeme da se ide, ustanem, okrećem se oko sebe, gledam u stare stolice, pitam: 

„Gdje kažeš da je ovdje sjedio Zuko Džumhur?“

*

Pretvorilo se u naviku. Dok čitam, grickam slane sjemenke od bundeve. Večeras sam na oštri rub sjemenke porezao usnu i sada, evo me, krvarim. 

*

Uz kameni stol na tepi, u samome centru Stoca, vidio sam odbačene vojničke čizme. 

Ali to nisu obične čizme, to su čizme američkog vojnika. I to je probudilo moju radoznalost. Na njima, čini mi se, još ima pustinjskog pijeska. 

Otkuda ove čizme ovdje?

I sjetio sam se jednog noćnog leta na aerodromu u Texasu.  Avion s crtežom nasmijanog Eskima na repu. Tri sata smo čekali da se podignemo s piste. Većina putnika su bili vojnici. Njihove čizme u boji pustinjskog pijeska, i pijesak na čizmama. Umorni, vojnici su spavali. Stjuardesa nas je obavijestila da na letu imamo putnike „na koje smo ponosni“, ali je reakcija izostala. Vojnici su spavali. Njene riječi je ispratila tišina rijetkih među budnima, a ona je zbunjena gledala u mene i lupkala dlanom o dlan, nagovarala me je da aplauzom nagradim njen pozdrav vojnicima izgovoren u krčeći avionski razglas.

*

Početkom mjeseca, bio sam u Sarajevu i u jednoj gradskoj vožnji, na kontrolnoj tabli mog Citroena koji se ambiciozno zove Picasso, pojavio se jedan prijeteći trokutić kao upozorenje da zbog nekog neimenovanog kvara trebam otići u servis. Ne znam što bi mogao biti problem s autom. 

Danas sam se odvezao do Citroenovog servisa u Mostaru. Ispostavilo se da ću morati na pregled čekati nekoliko sati, ali u mom društvu su već bili Edo Nezirović i Adnan Repeša, dva izvrsna mostarska pisca. Odveli su me u stari dio grada. Za stolom u bašti kafea nad Neretvom, s pogledom na Stari most i na kajake koji režu zelenu vodu ispod nas, razgovarali smo o književnosti.

 A onda smo sebi postavljali pitanja na koja nema odgovora.

Da nije bilo rata, o čemu bi govorile naše knjige? 

Da nije bilo rata, na šta bi danas ličili naši životi? 

Da jeste kao što nije, ili da nije kao što jeste, kako bi onda bilo?

A ta rasprava ima privlačnost, zato što je u njoj prošlost vrijeme koje tek treba da se dogodi.

Žurnal