Lav Nikolajevič Tolstoj: „Što nam je dakle činiti?“

Tolstojev tekst propituje uzroke i podrijetlo nejednakosti među ljudima i upozorava na važnost moralnih istina u ljudskome životu

Knjigu „Što nam je dakle činiti?“, jednu vrst filozofske studije o uzrocima i porijeklu nejednakosti među ljudima, o siromaštvu i bogatstvu, o zlouporabi masa kako bi se ostvario lagodan život kod pojedinaca, Lav Nikolajevič Tolstoj sačinio je tijekom godine 1881. i 1882., boraveći u Moskvi, kao već široko slavan i slavljen pisac znamenitih epskih djela, romana „Rat i mir“ i „Ana Karenjina“. U to je vrijeme veliki pisac zbog školovanja svoje djece doselio u Moskvu, nakon što je i ranije dolazio tijekom određenih perioda živjeti u onovremenu rusku prijestolnicu, i nakon što je također, kao ruski velikaš i pisac, grofovskog porijekla i velike imovine, koja mu je osiguravala lagodan, ekonomski bezbrižan život, proputovao mnoge velike prijestolnice svijeta, osobito Evrope, boraveći na tim putovanjima i dulje vrijeme, ne propuštajući prigodu da se istovremeno i obrazuje, odlazi na predavanja na čuvenim pariškim sveučilištima ili sveučilištima u Engleskoj, studira stare jezike...

Uočivši već ranije neusaglašenost i neprijanjanje učenja onovremene Crkve uz izvorno učenje Evanđelja, koje je temeljito proučio, težeći da čita tekstove na jezicima što bližima izvorniku (na starogrčkom i starohebrejskom), Lav Tolstoj osjećao je da ga obilje u kojemu je živio udaljava od uvjerenja koja je osjećao istinitima i ispravnima. Ta ga je osobna kontradikcija dovela u jednu vrst tjeskobe, koja je tim više bila pojačana susretom sa bijedom u Moskvi, svjedočenjem tome da je suviše velik broj ljudi i djece osuđen na prosjačenje, gladovanje, prostituciju. I tijekom svoga dotadašnjega života Tolstoj je iskazivao konkretna socijalna i društveno politička nagnuća, time što je, po oslobađanju kmetova u Rusiji, želio na novi način urediti odnose između feudalaca i kmetova, kao i poučavanjem školske djece prema vlastitim odgojnim principima, organiziranjem 14 škola koje su djelovale na novim temeljima koje je postavio, a koji su prije svega pretpostavljali slobodu učenika i osobni moralni utjecaj učitelja.

Lav Nikolajevič Tolstoj nije bio samo pjesnički nastrojen sanjar, koji je priželjkivao bolji svijet, već je bio društveni reformator, pokretač i vođa dubokih promjena, uz pomoć kojih bi čovjek trebao priskrbiti sebi i svojim suvremenicima carstvo Božansko ovdje i sada, tijekom živućeg, biološkog života. Lav Nikolajevič Tolstoj vjerovao je da su takve promjene moguće, jer, u protivnom, ne bi bio prinuđen misliti o njima i težiti ka njima.

U tim težnjama nastaje jedno od njegovih značajnijih „teorijskih“ djela, knjiga „Što nam je dakle činiti?“ - vrlo sustavno promišljena (i kroz djelatnu akciju u društvu, i kroz pripremu i studiranje literature, prvenstveno povijesnih, filozofskih i socioloških knjiga), i također, gotovo znanstvenim tonom i ritmom, koji u sebi sadrži prirodnu spoznajnu postepenost, a koja vodi do konkretnih uvida i jasnih odgovora na pitanje sadržano u naslovu ove važne knjige.

Ova knjiga dakle nije rezultat puke sofističke težnje za filozofiranjem, kako bi se pokazala autorova intelektualna nadmoć, u težnji da se njome impresionira i pokori one koji dođu u doticaj s jednim ovako pregnantnim tekstom, već se radi o knjizi - rezultatu iznimnog društvenog i misaonog rada, koja u sebi sadrži nadljudsku zadaću i težnju – dovesti samoga autora, time i čitaoca, do spoznaje o tome kako organizirati ljudske zajednice, a da u njima vlada ravnopravnost i zadovoljstvo svih, odnosno, uvidjeti koji su to koraci i promjene potrebni, ali i učinkoviti, da bi čovjek došao u jedno takvo novo, pravednije, istinitije stanje.

Lav Tolstoj krenuo je od moskovskih ulica, od susreta i razgovora sa prosjacima, od posjeta Hitrovskome sajmu i tamošnjim prenoćištima (sam to u ovoj knjizi ne spominje, no postoji podatak o tome da je „prerušen“ u radnika, Tolstoj pomagao beskućnicima u fizičkim poslovima, cijepao i nosio drva, sudjelovao u mnogim drugim poslovima)… On se usprotivio „naučničkim“ pogledima, koji kažu da su društvena neravnopravnost, i mnoštvo zla i nepravdi koja se odvijaju pod njenim pokrovom, u konačnici nužni i neizbježni, uviđajući kako i sam sudjeluje u zločinu ubojstava i stradanja mnogih ljudi koji su umirali od gladi i loših životnih uvjeta, samom činjenicom jer ne poduzima ništa da takvo stanje promijeni – da podijeli ono što ima sa drugima, pozivajući se na učenja Evanđelja, govore Luke ili Mateja, pet Isusovih Propovijedi na gori, odakle i preuzima naslov za svoju knjigu:

Pitalo ga mnoštvo: „Što nam je dakle činiti?“

On im odgovaraše: „Tko ima dvije haljine, neka podijeli s onim koji nema. U koga ima hrane, neka učini isto tako.“ (Luka 3:10,11)

Tolstoj u knjizi opisuje kako se počeo baviti dobrotvornim radom, i, kako sam za sebe, pomalo ironično kaže – „tako pokaže kako je milostiv“. Želio je učiniti novi popis stanovništva u Moskvi, i tijekom te akcije kod bogatih ljudi izazvati sućut prema gradskoj sirotinji, prikupiti novac, pronaći ljude koji žele pomoći, a uz pomoć rada na popisu stanovništva obići sva mjesta na kojima živi gradska sirotinja i uspostaviti dijalog sa njima – kako kaže „saznati u čemu je njihov jad i pomoći im novcem, radom, deportacijom iz Moskve, školovanjem njihove djece i zbrinjavanjem starih ljudi po domovima i azilima.“

No vrlo brzo postaje svjestan neuspjeha akcije koju je pokrenuo, i koja je bila prihvaćena na službenoj društvenoj razini, na koju se je odazvao znatan broj velikaša. Međutim, Tolstoj je shvatio da se problemi neće riješiti tako da se ljude nahrani i spremi u nekakav siguran „obor“ kao da su ovce.

„I kada sam shvatio da je svaki čovjek ljudsko biće, s istom prošlošću, sa strastima, iskušenjima, zabludama, mislima i pitanjima poput mojih – da je to baš takav čovjek kao i ja – tada mi se zadatak kojeg sam se prihvatio najednom učinio silno težak i osjetio sam svu svoju nemoć. Ali to je bilo započeto i ja sam krenuo za tim.“

Tolstoj je nastavio, sa izlikom popisa stanovništva, posjećivati beskućnike i siromahe koji su stanovali u takozvanom „Ržanovskom domu“, ulaziti u njihove sobe i razgovarati sa njima, sa velikom empatijom prilaziti pojedinim sudbinama. To mu je iskustvo donijelo spoznaje o tome da ondje ne žive nikakvi posebni, već posve obični ljudi, isti kao i ljudi među kojima se inače kretao. On zaključuje kako su i ovdje, kao i među predstavnicima povlaštenijih društvenih klasa, živjeli manje ili više dobri, manje ili više sretni ljudi, i kako nesretni, jednako kao i oni nesretni koje je poznavao iz svojega ranijeg života, nisu bili nesretni zbog nekih vanjskih okolnosti, već je nesreća koju su živjeli ovisila o njima samima. To ga je shvaćanje dovelo do zaključka kako takvu nesreću nije moguće ispraviti time što će takvim ljudima dijeliti novac, kao pomoć za izlazak iz životne krize.

No, zanimljivo je to da su Tolstoj i njegovi suradnici ostali iznenađeni prisutnošću dobra koje bilo znatno rasprostranjeno među ljudima koje su sretali među gradskom sirotinjom, ljudskom prirodnosti, zadovoljstvom, marljivosti, radišnosti, veseljem i ljubaznosti – upravo suprotno od onoga što su očekivali susresti. Nesretnici koje su sretali, više od samoga novca trebali su ljudsko vrijeme i pažnju, njihova je nesreća ovisila o njihovom pogledu na život, kojega su, ako su težili boljitku, trebali mijenjati.

Tolstojev tekst upozorava na važnost moralnih istina u ljudskome životu, kojima je njegovo doba pristupalo suviše olako, kao opće poznatim činjenicama, koje se nije shvaćalo ozbiljno, nije se živjelo tako da ih se poštuje. Međutim, napominje on, - „Istina je da sav ljudski život, sa svim svojim složenim i raznovrsnim djelatnostima, koje naoko nemaju veze s moralnosti – i državnim, i znanstvenim, i umjetničkim, i trgovačkim – nema drugog cilja do sve većeg i većeg razjašnjavanja, utvrđivanja, pojednostavnjivanja i opće dostupnosti moralne istine...“

„Čovječanstvo radi samo jedan posao“, ustvrditi će malo dalje Tolstoj – „ono sebi razjašnjava one moralne zakone po kojima živi.“

Suštinsko shvaćanje moralnosti Tolstoja je dovelo do spoznaje kako on, koji je pokušavao druge izvući van iz blata u kojemu su stajali, i sam također stoji duboko u blatnoj močvari. Žudio je za boljitkom u vlastitome životu, a vjerovao je da će se to dogoditi ukoliko krene ispravljati živote drugih ljudi. Uviđa kako su bogati ljudi uredili svoje živote tako, da što manje dolaze u doticaj sa životom siromašnih, kako između ta dva svijeta stoji zid čistoće i obrazovanja kojega su podigli i sagradili bogati, uz pomoć svojega bogatstva, i kako prvo što treba učiniti jest rušenje toga zida. Zaključio je da glavni uzrok gradske bijede leži u bogatstvu onih među kojima se i sam nalazio, i da se, prije nego što bude u mogućnosti činiti dobro, treba dovesti u takve životne prilike u okviru kojih mu neće biti moguće činiti zlo.

Ističe kako je ljudima, umjesto ideala radničkog života, pred očima ideal „kese bez dna“. Ljudi gledaju kako će raznim smicalicama dovući k sebi novac, radi uživanja u novcu sele u grad – „mjesto gdje se ništa ne proizvodi i gdje se sve guta.“ Tolstoj zaključuje da je posjedovanje novca jedan od glavnih uzroka zala koja je vidio pred sobom. On kreće u promišljanja o tome što je to novac, u ekonomske i društvene, političke analize odnosa rada i kapitala, rente i nadnice, koja ga dovode do zaključka o licemjerju političko ekonomske znanosti, koja kaže da je novac samo sredstvo razmjene, koje nema ništa zajedničko s podjarmljivanjem ljudi, što bijedu radnih ljudi opravdava činjenicom da su ljudi – običan narod, bijedni sami po sebi.

Slijede poglavlja koja razmatraju povijesne činjenice i okolnosti pojave i razvoja novca, koji u novo doba, kroz uvođenje novčanih poreza, postaje glavno sredstvo podjarmljivanja ljudi, na njemu se grade svi ekonomski odnosi među ljudima. Politička je ekonomija, zaključuje Tolstoj, sebi postavila isti cilj kao i sve pravne znanosti – apologiju nasilja. On razmatra oblike ropstva u suvremenom društvu – ropstvo koje većinu ljudi dovodi u situaciju da rade posao koji ne vole, i za kojega su loše plaćeni, a koje je zasnovano na prijetnji ubojstvom, ropstvo postignuto prijetnjom glađu i novčano ropstvo – kroz poreze državi, koja se shvaća kao vrst novovjekog božanstva prema kojemu treba namiriti dužnosti, ukoliko se želi živjeti dobro i ispravno. U takvom se pogledu kriju praznovjerje i prijevara, zaključuje autor.

Tolstoj se ponovno približava Evanđelju, Kristovoj misli koja kaže da je nemoguće služiti Bogu i bogatstvu. Ističe kako čovjek, osim što mora živjeti za vlastito dobro, mora raditi i za dobrobit drugih – to je jedan od prirodnih zakona čovjeka, nužan za ostvarivanje vlastite svrhe i sreće na zemlji, služiti drugima i opće ljudskim ciljevima. Stoga, ukoliko čovjek doista ne podnosi ropstvo, i ne želi u njemu sudjelovati, tada mora prestati iskorištavati tuđi rad – bilo posjedovanjem zemlje, bilo služenjem vlastima, bilo novcem. Čovjek se ne smije služiti radom drugih – mora što više toga raditi sam, vlastitim rukama.

Razmatranje dalje pokazuje izopačenost i nezdravost bogataškog načina života, kakvoga je i autor sam sa svojom obitelji vodio, a kakav se temeljio na zlouporabi rada tisuća ljudi, koji su za visoke društvene slojeve obavljali sve moguće poslove (od kuhanja i pranja rublja do motanja cigareta), kako bi ovi u što većoj pozornosti mogli biti prepušteni vlastitoj dosadi, bizarnim prohtjevima, životima bez istinskog smisla, sadržaja i svrhe.

„Vjerujemo – zapaža Tolstoj – da je patnja naroda jedno, a naš život drugo, i da smo mi, živeći tako kako živimo, čisti i nevini.“

Njegova je kritika, u konačnici, usmjerena u pravcu znanosti i umjetnosti njegova doba, koje vidi kao suvišne i parazitske, obzirom na to da ne rade na ujedinjenju i unapređenju života čitavog čovječanstva, već samo uske vlastite kaste i interesa, baveći se efemernim stvarima, čime se udaljuju od onih kojima su namijenjeni – od običnoga čovjeka kojemu bi – i znanost i umjetnost, kada bi uistinu ispunjavali svoju svrhu, a ne težili vlastitom samoodržanju i održanju načina života kojime se zlorabi tuđi rad, pod izlikom da se djeluje na korist i u svrhu cijele ljudske zajednice, trebale biti nit vodilja, poduka u tome kako živjeti ispunjen i sretan život, kakvoga zaslužuje svaki čovjek.

Tolstojeva kritika onovremene znanosti i umjetnosti (a ona u mnogome može stajati uvjerljivo i danas, pa je u tome i aktualnost ove knjige) ide u pravcu kritike njihova odduhovljenja, udaljavanja od traganja za istinskom svrhom i smislom, srećom ljudskoga života, odustajanja od proučavanja – ispitivanja uzroka i razloga ljudskih nesreća, i približavanja onome što se naziva „umjetnost zabave“, sferi koju on vidi kao bližu područjima kozmetike, mode, parfema, ili sferi površnosti.

Čovjek – upozorava Tolstoj pri okončanju ovog važnog djela – i njegovi znanost i umjetnost 19. stoljeća, koje se smatra stoljećem velikih otkrića i napredaka, osobito na području znanosti, posve se otuđio od učenja najvažnijih po njega, po njegovu budućnost i sreću - od učenja kakva su pronosili Buddha, Konfucije, Sokrat, Ivan Krstitelj, Krist, i time se je izgubio u kaosu gubitka jasnoće, uvida u vlastito postojanje i njegov smisao.

Autorica: Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba