fbpx

Alhemija reči Artura Rembo

,,Hoću da budem pesnik i radim na tome da budem vidovit. Stvar je u tome da do nepoznatog treba dopreti rastrojstvom svih čula. Patnje su ogromne, ali treba biti jak, treba biti rođeni pesnik. A ja sam shvatio da sam pesnik.'' Artur Rembo

Arthur Rimbaud signature 650

Autor: Anđela Kuzmanović

Artur Rembo, jedan od najmlađih stvaralaca književnosti, bio je i jedan od najgenijalnih. Jedan od onih koji su iz prašine stvorili misao. On je smatrao da pesnik mora upoznati sebe samog, iskusiti sve oblike ljubavi, boli i ludila. On mora više nego iko da postane bolesnik, veliki zločinac, prokletnik ili učenjak kako bi dostigao neznanost . Da bi doživeo prosvetljenje pesnik mora da bude vidovit, a recept vidovitosti sastoji se u samoostvarenju - za Remboa pomeranju čulnih granica. Za razliku od hrišćanske filozofske tradicije u kojoj se samoostvarenje postiže uzdržavanjem od čulnih osećaja, Rembo smatra da se čovek jedino može ostvariti ukoliko obriše granice svoje ličnosti. Sinestezijom do samoga sebe, čovek vidovitost prema Remboovoj životnoj filozofiji postiže isključivo prezasićenjem svih čula i afirmacijom sopstvenog ega. On brišući granice sopstvene ličnosti dolazi do samoga sebe, onda kada njegovo JA postaje neko drugi. Na taj način je jedino moguće da čovek prevaziđe prirodno urođenu usamljenost i pronađe nekoga s kim će njegova duša moći iskreno da razgovara.

Ovakva filozofija snažno je uticala kako na Remboov život tako i stvaralaštvo . Od seoskog dečaka vaspitanog u strogom katoličkom režimu svoje majke, Rembo je postao dekadent pariškog miljea. Filozofija nesputane samoživosti, provakativnosti i egoizma negativno je uticala na njegov status među uglednim književnicima Pariza. Jedini pesnik s kojim je uspeo da ostvari ,, iskreni razgovor duše'' bio je Pol Verlen. Verlenova ljubav prema okrutnosti i talentu ovog mladog čoveka pretvorila se u opsesivnu noćnu moru. Brisanje granica ličnosti za Verlena značilo je isključivo samouništenje. On ostavlja ženu, počinje da pije, a na kraju revolverom ranjava Remboa, nakon čega se njihova afera završava.

Zanimljivost u vezi sa Remboovim stvaralaštvom jeste u tome što on počinje da stvara poeziju u adolescenciji, a pesničku karijeru završava onda kada su je mnogi započeli- u dvadeset prvoj godini života. Neka od svojih najvećih dela piše sa samo šesnaest godina. Vrhuncem Remboovog stvaralaštva i pesničke zrelosti smatra se zbirka pesama u prozi Iluminacije - delo koje po mišljenju nekih kritičara Remboove ,,alhemije reči'' nikada neće biti u popunosti protumačeno. Ovim delom je Rembo srušio tradicionalni zid između poezije i proze na taj način iskoračivši ka modernom stvaralaštvu. Postoje razna tumačenja, međutim većina kritičara traži stabilno tlo za koje bi se moglo privezati ovo netipično delo. Ipak koliko se god trudili da ga egzaktno odrede , neke misli će sigurno ostati nedorečene.

Žak Rivijer kaže da su Iluminacije ,,poruke koje ostavlja Glasnik koji je zaboravio poverenu mu poruku''. Čar ovog simbolističkog dela je upravo u tome što kod svakog čoveka različite misli bude asocijacije različitih simbola. Rušeći granice poezije Remboove reči zahtevaju od nas da ih spojimo u sebi svojstven delić celine. Kako bi se približio pesničkom idealu Artura Remboa čitalac mora da iz njih stvori svoj svet, celinu koja ima značenje izvan vremena i prostora. To će postići jedino ako se prepusti svim svojim bićem i počne da oseća kao pesnik – sve oblike ljubavi, boli i ludila. Tada će Remboova poezija izazvati pomeranje naših čulnih granica, dati nam mogućnost da spoznamo sebe u potpunosti i makar na kratko budemo bliže alhemiji reči.

bulevarumetnosti