Šeherzada, priča bajke sultanu Šahrijahu, prekidajući u tačno odabranom trenutku produžuje svoj život. Priče iz 1001 noći, Barbi i Ken komplet igračaka. Likovi iz bajke o bajci, otjelotvoreni u modernoj bajci kao idealizovane imitacije savršenih osoba.
Šta se dešava kad fantazija postane maligna, kada izmakne kontroli? Fantazija je psihološki odbrambeni mehanizam, toliko snažan da može podstaći razvoj ozbiljnih problema vezanih za mentalno zdravlje. Po definiciji, fantazija je otklon od realnosti, ali ako postane duboko ukorijenjena, sveprisutna, ako prožima višestruke psihološke procese, ako napada unutrašnji prostor ličnosti, i dotiče se svih unutrašnjih objekata, ako je projektovana na vanjske objekte, vodi ka oštećenom testu realnosti i može se smatrati patološkom.
piše: Ludi Šeširdžija
Fantazije mogu biti kompenzacijske (ne možeš imati nešto u stvarnosti, pa fantaziraš o tome), i kao takve se mogu okarakterisati dobroćudnim, bezazlenim, u vidu sanjarenja. Takođe mogu biti inhibicijske (plašiš se poduzimanja nečeg u realnosti i onda fantaziraš o ostvarivanju). Fantazije su normalne, zdrave, bez obzira na njihov sadržaj. U malim dozama i mjeri, služe kao lubrikant života, omogućujući preživljavanje u frustirajućoj okolini, u kojoj nije uvijek moguće dobiti sve što poželiš. U okolini koja često može biti prijeteća, zastrašujuća, ograničavajuća, fantazije dolaze kao pomoć i spas.
Međutim, postoje situacije u kojim fantazije uzrokuju nefunkcionisanje psiholoških mehanizama, karakteristične posebno za poremećaje ličnosti iz klastera B, kod kojih je u znatnoj mjeri prisutan zastoj u psihološkom razvoju, koji uključuje regresiju u dječiju dob, prije razvoja Selfa po Jungu, ili Ega, kako ga je nazvao Frojd. Kada Self nije razvijen ili nije integrisan, granice su nejasne i prisutna je konfuzija između unutrašnjih i spoljašnjih objekata. Kreativnost i imaginacija su pojačane, predominantne, posebno u ranom djetinjstvu. Djeca su sklona fantazijama jer nemaju integrisan, funkcionalan Self koji im omogućuje interakciju sa drugim osobama i realnošću. Ako postoji poremećaj u ličnom razvoju, ako je lični razvoj zaostao na neki način, na primjer ako je dijete izloženo zlostavljanju, traumi, instrumentalizovanju, parentifikaciji, nije mu dozvoljeno razvijanje zdravih granica, odvajanje i individuacija od roditeljskih figura, fantazije posjeduju sklonost ka metastaziranju. Fantazija preuzima svaki resurs dostupan individui, utičući na emocije, kognicije, sjećanja, psihoseksualnost, čak i lični identitet pojedinca. Sve ovo postaje prožeto fantazijom. Fantazije stvaraju zavisnost, djeluju anksiolitički, omogućuju sigurnost, podržavaju grandioznost, što često vodi u samoidealizaciju. Procesi stvaranja idealizovane slike sebe jednostavno i detaljno su opisani u radu Karen Hornaj „Naši unutrašnji konflikti“.
Stoga, fantazije su nešto čega se teško osloboditi, od čega je veoma teško odustati. Kad fantazija postane dominantna karakteristika odnosa prema sebi i prema svijetu u odraslom dobu, možemo reći da se radi o njenom patološkom obliku. Ona postaje ne samo narativ, film ili priča, već organizacioni princip koji, podčinjavajući sve procese sebi, obuzima individualnost osobe, čineći je lutkom na žici. Postepeno, svaki direktni kontakt i unutrašnje iskustvo svijeta su izgubljeni. Ono što izranja iz fantazijskog svijeta je robotizovani zombi, upravljan narativom fantazije. Kateheza u fantaziji je potpuna, redukujući sposobnosti funkcionisanja osobe u realnosti. Osoba često osjeća da je nemoguće funkcionisati bezbijedno izvan ograničenja odredjenih fantazijom, pa fantazija postepeno sužava i ograničava život osobe. Sama egzistencija osobe se sužava u skladu sa širenjem fantazije, jer je ona ima striktan i krut narativ koji diktira šta je moguće a šta ne uraditi, šta je prihvatljivo a šta nije, šta bi potkopalo fantaziju a šta potaklo i pojačalo. Kad se osoba „navuče“, povjeruje da je fantazija čini funkcionalnijom i više samom sobom, ona teži držanju za fantaziju, razvijajući pripadajuće rituale. Lako je uočiti zatočenike fantazije. Ovi ljudi izbjegavaju stvarnost. Odlučuju se za zamjensku akciju. Iskazane emocije, nade, želje, strahovi i snovi, su u kontradiktornosti sa njihovim postupcima. Akcije i selfreporting nisu uskladjeni. Na primjer, osoba može reći da žudi za intimnošću, seksom i ljubavi u posvećenoj vezi, ali ta ista osoba će izabrati objektifikovani seks sa strancem. Stoga, selfreporting je kontradiktoran praksi. Praksa je pogrešan izbor partnera, radi usputnog jednokratnog seksa ili kratkoročne veze koja je unaprijed osuđena na propast. Partner se nakon nekog vremena dovodi u fazu bez seksa, potom prevare, i konačno odbacivanja, upravo radi opstrukcije realnosti i povratka u svijet fantazije. Ciklus se potom ponavlja. Fantazija ima praktične bihejvioralne primjene. Posjeduje istovremeno preskriptivni kao i zabranjujući, isključujući karakter. Takva će osoba, koja je rob fantazije, izabrati neodgovarajućeg i nekompatibilnog, a time i privremenog partnera, koji ne predstavlja prijetnju održanju fantazije svojim odstupanjem od nje. Osoba koja priznaje sebi da traži dugotrajnu vezu, izabire pogrešne partnere da bi spriječila situaciju u kojoj bi odgovarajući partner potkopao fantaziju. Ovde na scenu nastupa proces internalizacije u vidu kreiranja slike, virtualnog unutrašnjeg objekta (snepšot), kojim osoba sklona fantaziji pretvara sve spoljašnje objekte uključujući ljude, u elemente fantazije, stvarajući odgovarajuće unutrašnje objekte.
Moje slike tebe
„ I've been looking so long at these pictures of you
That I almost believe that they're real
I've been living so long with my pictures of you
That I almost believe that the pictures
Are all I can feel“
Tako dugo gledam u ove slike tebe,
Da umalo povjerovah da su stvarne
Tako dugo živim sa mojim slikama tebe
Da umalo povjerovah da su slike
Sve što mogu da osjetim
Pictures of you, The Cure
Nakon toga, osoba nastavlja interakciju sa unutrašnjim objektima, ne sa vanjskim, realnim, jer oni odstupaju od idealizovanog, uglavnom zamišljenog unutrašnjeg objekta. Mehanizmi introjekcije, kreiranja unutrašnjih objekata su stavljeni u upotrebu radi održavanja, učvršćivanja fantazije, oblikujući fantaziju kompatibilnom sa vanjskim objektima i svijetom. Nametanje fantazije je potpuno, čak i u seksualnim odnosima, čineći ih autoerotskim, solipsističkim, jer osoba ne stupa u odnos sa partnerom već sa fantazijom, unutrašnjim objektom koji predstavlja partnera. Nije pogrešno nazvati takav odnos masturbacijom sa živim dildom. Teško dostizanje ili potpuni izostanak orgazma su poslijedica odnosa koji se faktički ne dešava u realnosti.
Fantazija preuzima sve socijalne interakcije, partnerske, porodične, poslovne odnose.Tijesno je povezana sa poremećajem identiteta, karakterističnim za osobe sa poremećajima koji pripadaju klasteru b. Nepostojanje stabilnog središta, postojanog i trajnog identiteta, konstantnosti objekata, vrijednosti, vjerovanja, emocija, kognicija, najslikovitije se može opisati kao kaleidoskopski prizori. Često, prisutna je potpuna kontradiktornost u stavovima, izjavama i postupcima. Poremećaj identiteta je usko povezan sa disocijacijom, prekidima u autobiografskoj memoriji. Osobe sa poremećajima ličnosti iz klastera b, pokazuju znakove jake disocijacije i izostanak srži, središta, što se naziva disocijativni poremećaj identiteta. U poremećajima iz klastera b se ne radi o problemima u postojanju, prisutnosti, već potpunoj suprotnosti tome, nepostojanju i odsutnosti. Zloupotreba lijekova, droga i alkohola, pomaže ovim osobama u obustavljanju postojanja, pomaže im da ne budu oni bar u kratkom vremenskom periodu. Zbog toga je ovisnost blisko povezana sa poremećajima iz klastera b. Dualna dijagnoza poremećaja ovisnosti i poremećaja iz klastera b je doslovno sveprisutna, posebno u relacijama sa ljudima, u socijalnom i seksualnom kontekstu. Ironično, ovakve osobe, potpuno nepostojeće unutar sebe, osjećaju se živim i postojećim samo odvojeni od sebe samih. Glumeći uloge, prelaze iz jednog stanja Selfa u drugo, na primjer kad osoba sa graničnim poremećajem prelazi u sekundarnog psihopatu, osoba sa narcisoidnim poremećajem u grandiozni lažni Self, znači samo u stanjima kad prestaju biti oni, kad zaustavljaju svoj poremećeni identitet izbjegavajući duboku prazninu od koje su sačinjeni, osjećaju se živim. Stanje u kojem je osoba odvojena od stvarnog sebe je odbrambena fantazija. Osoba može prestati biti to što jeste samo u fantaziji, nikad u realnosti. Pošto je fantazija ovisnost, postaje navika. Osobe zaboravljaju kako da budu to što zaista jesu. To stanje im postaje strano, dosadno, isprazno, crno-bijelo, prijeteće, tako da oni izbjegavaju biti to što jesu, koliko god mogu. Održanje fantazije im postaje glavna preokupacija. Postepeno, ova potreba počinje uticati na sve aspekte života, posao, karijeru, veze, porodicu. U nekim slučajevima, ovakve osobe su podložne iskorištavanju, predatorima svih vrsta, koji koriste njihovo stanje. Ovo pogoršava već postojeće stanje, uzrokujući ili pojačavajući anksioznost i depresiju, gurajući osobu prema nekom obliku samopovredjivanja, sa ciljem nestajajanja, zavlačenju sve dublje u zečiju rupu.
Sajfer u čuvenoj sceni iz filma The Matrix, u kojoj kroz razgovor sa Agentom Smitom zaključuje da je neznanje blagoslov. U kontekstu saznanja o surovosti i monotoniji stvarnog života za razliku od fantazije zvane Matrix, u kojoj želi biti neko bogat i slavan, ne sjećajući se prethodnog boravka u realnosti. Matrix je inače stvoren, da bi omogućio produženo trajanje života ljudima, u realnosti lišenih svijesti o sopstvenom postojanju.
Grandioznost je na primjer oblik fantazije, i kao svaka, uključuje kognitivni deficit, a može se i sama okarakterisati kao kognitivni deficit. Narcisoidna grandioznost kao odbrambeni mehanizam je manje kruta od grandioznosti graničnog poremećaja ili psihopatije. Kroz život, osoba sa narcisoidnim poremećajem je podvrgnuta bezbrojnim narcističkim povredama i posledičnim stanjima poniženja. Ovi izazovi preoblikuju ili potpuno obustavljaju lažni Self, mjesto narcisove grandiozne percepcije samog sebe. Psihopate ne osjete nikakvo ometanje njihove varijante samograndioznosti koja je nepromjenjljiva, nije podložna procesima modifikacije i učenja kroz uticaje iz stvarnosti. Njihovi fantazijski mehanizmi odbrane su mnogo jači, dublje ukorijenjeni, čvršći, manje podložni uticajima od narcističkih. Osoba sa narcisoidnim poremećajem ima težnju ka podijeljenoj fantaziji. Dok je psihopata u stanju da održi solipsističku fantaziju koja ne zavisi ni od koga i ni od čega, osobe sa graničnim i narcisoidnim poremećajem mogu održati svoju samo u spoju sa drugim ljudima, i to samo kada ih uvuku u fantaziju. Dakle, njihove fantazije su binarne, uključuju osobu i njezinog partnera.
Šerovanje
Postoje tri temelja na kojima je zasnovana podijeljena fantazija. Sredina i situacija u stvarnosti moraju biti nepovoljni, laki za odbaciti, da bi podržali grandioznost. Takodje, moraju biti neogrančeni vremenom što omogućuje da akcije nemaju poslijedice u doglednoj budućnosti. Moraju biti bez granica, jer ne postoje granice šta može biti učinjeno ili postignuto.
Drugi temelj podijeljene fantazije je da okolnosti moraju biti ispravne, pogodne za grandiozne fantazije o novcu, seksu, moći, ljubavi, zajedničkoj budućnosti, bez mnogo truda, ulaganja i posvećenosti.
I konačno, partner u podijeljenoj fantaziji mora biti prisutan, dok su oni odsutni, donoseći svojom prisutnošću balans njihovoj odsutnosti, u svrhu izbjegavanja anksioznosti zbog odbacivanja, stvarajući konstantnost objekta. Partnerova prisutnost mora biti stalna. On mora biti submisivan, lažan, raspoložen za igru, zavodljiv, laskav, infantilan ili u nekim situacijama očinski/majčinski. I najvažnije, mora biti ovisan o osobi sa narcisoidnim ili graničnim poremećajem. Ovo su tri temelja bez kojih podijeljena fantazija ne može opstati.
Karakteristike podijeljene fantazije u slučaju graničnog poremećaja su slične, i mogu se podijeliti na tri tipa. Fantazija o čarobnoj vili, fantazija o princezi i fantazija o dami u nevolji. Svaka fantazija priziva drugačiji tip intimnog partnera. Fantazija o vili priziva korisnika darežljivosti,, princeza zahtijeva podanika, a dama u nevolji spasioca. Ove uloge su opsežno opisane u karpmanovom dramskom trouglu, sa detaljnim opisima mehanike i dinamike njihove interakcije u knjizi „Koju igru igraš“ Erika Berna.
Osoba sa graničnim poremećajem takodje koristi mehanizam internalizacije spoljašnjeg objekta, ali kao progoniteljskog objekta. On postepeno biva pretvoren u prijetnju, u loš objekt. Dok narcis idealizuje partnera u svrhu idealizacije sebe, osoba sa graničnim poremećajem ocrnjuje intimnog partnera, dodajući mu atribute zlobe i prijetnje u svrhu validacije svog izvlačenja iz odnosa, prestrašena obuhvatanjem i uplitanjem. Ona je u isto vrijeme uplašena zbog odbacivanja, ali i alternative, koja za nju predstavlja spajanje, fuziju, i potpuno nestajanje u partneru. Dakle, ona stvara snepšot partnera kao progoniteljskog objekta što neizbježno vodi ka dekompenzaciji i odlasku.
Osoba sa narcisoidnim poremećajem, u dijeljenoj fantaziji stvara savršenu ljubav, i privlači partnere voljne da igraju uloge obožavaoca, suigrača ili majčinske/očinske figure. Narcis prvo stvara snepšot partnera kao idealizovanog objekta. Kako se povećava razlika izmedju snepšota i stvarnog, eksternog objekta, on ga pretvara u progoniteljski objekat kao što radi i osoba sa graničnim poremećajem. Ovo uzrokuje umrtljivanje/ poniženje, i potom ciklus može da počne ponovo. Neskladi u dijeljenoj fantaziji uzrokuju osobi sa narcisoidnim poremećajem prelazak u stanje Selfa primarnog psihopate, dok u slučaju graničnog poremećaja uzrokuju prelazak u stanje sekundarnog psihopate. Fantazija je motor koji pokreće prelazak iz jednog stanja Selfa u drugi (pseudoidentitet, pod-ličnost). Svi ovi poremećaji ličnosti se mogu posmatrati kao spoj posttraumatskih stanja Selfa. Stanja u kojima je riješenje fragmentiranje ličnosti i stvaranje različitih stanja Selfa, ne kao samostalnih, nego kao fragmenata i funkcija u teženju ka jedinstvenoj ličnosti. Šta određuje promjenu, prebacivanje iz stanja u stanje, jeste potreba za odgovorom na spoljašnje faktore i ova potreba je regulisana odbrambenim mehanizmom fantazije.
Sve nijanse Crno-bijelog svijeta
Nesmotrenost je jedna od karakteristika ovih poremećaja ličnosti. Fantazija karakteriše intimne odnose osobe sa graničnim poremećajem ličnosti, ali njezina samodestruktivnost, emocionalna deregulacija i nestalnost raspoloženja je vodi ka uništavanju onog šta ima, kao u slučaju narcisoidnog poremećaja, ali zbog različitih razloga. Dok realnost prodire u fantaziju, svi ovi tipovi poremećaja ličnosti sa bogatim fantazijama, nalaze stvarne situacije nepodnošljivim, odbacuju stvarnost i nosioce poruka iz realnosti, pa se nastojanje uvodjenja u realnost dočekuje neprijateljstvom i agresivnošću, što se manifestuje ekstremno polarizovanim pogledima i stavovima. Maj vej or hajvej stil, ili si uz mene ili bez mene, bez kompromisa, sive zone, u kojoj se uglavnom nalaze realni odnosi i život uopšteno. U slučaju graničnog poremećaja, osoba doživljava nepodnošljiv i kao uzrok anksioznoti, bilo kakav znak realnosti, dok ga narcis doživljava kao ponižavajući i posramljujući. Psihopata ga doživljava kao vrijedan agresije. Tako na primjer, u slučaju graničnog poremećaja kada je osoba suočena sa realnošću ili dijelovima realnosti, počinje sa devaluacijom partnera. Slabljenje u kvaliteti veze opravdava varanje partnera, nesmotreno seksualno ponašanje i druge vidove samoponižavanja na putu prema novom muškarcu, u novoj fantaziji. Mehanika i dinamika procesa nastanka neurotskog odgovora samoponižavajućeg tipa je jako dobro opisana u djelu Karen Hornaj, pogotovo u knjizi „Neuroza i razvoj ličnosti“.
Kao u slučajevima šizoidnog i narcisoidnog poremećaja, i osoba sa graničnim poremećajem doživljava snove o društveno osuđujućem seksu, vezama, postavljajući se nemarno u štetne situacije iznova, koje iako autodestruktivne same po sebi, nisu stvarni izraz autodestrukcije već pokušaji poništavanja nepodnošljive stvarnosti koja dovodi u pitanje samu fantaziju ugrožavajući njeno postojanje. Pokušaji su to da se uspostave zidovi i granice koje štite fantazijski svijet od stvarnosti izvana. Da bi se suprostavilo egodistoniji izazvanoj nedoličnim seksualnim ponašanjem i ekstremnim samoponižavanjem, osoba sa graničnim poremećajem zamišlja da su ljudi, čak i potpuni stranci dijelovi njene fantazije. Da im se dopada, da je vole, da saradjuju sa njom u ostvarivanju fantazije, čineći od nje stvarnost. Ona idealizuje, stvarajući snepšot ovih ljudi, koji su često predatori, komunicirajući sa internalizovanim objektima, umjesto sa grubim, odbojnim, opasnim, manipulativnim i rizičnim osobama u stvarnosti. Ona tka narativ za koji zna da je fiktivan ali joj omogućuje da se pretvara, vjeruje i sanja, drugim riječima, povlači se dublje u fantaziju. Bilo kakva manifestacija ljubaznosti, pažnje, naklonosti, flerta, nagovještaji moguće zajedničke budućnosti, finansijske stabilnosti i sigurnosti, čak i direktna fizička intimnosti, bivaju smjesta uključeni u fantaziju, dajući joj legitimnost. Akcije proizilaze i potekle su iz fantazije.
Obrnuto, zlostavljanje, ravnodušnost, izbjegavanje, zloba , ili čak realni znakovi naklonosti lišeni elemenata grandioznosti, čine osobe iz klastera b, odbijajućim prema seksu, romantici, emocijama, jer oni razbijaju fantaziju, ne nužno zbog svog karaktera samog po sebi. Osoba na primjer, neće reći zlostavljao si me, prešao si moje granice, isključiću te, to nije razlog zbog kojeg ona to čini. Razlog zbog kojeg odbacuje intimnog partnera je to što on dovodi u pitanje fantaziju, razbija je i uništava. Onemogućujući joj da izrazi svoju srž, zbog čega se ne može osjećati sigurnom sa partnerom, jer on ne bi tolerisao fantaziju, tražeći da je podrije i uništi. Stoga se ona ne osjeća egosintonično. Ovo je glavna razlika između osoba sa graničnim poremećajem i mazohista i submisivnih osoba u bdsm-u. Mazohističke i submisivne osobe su egosintonične. Osobe sa poremećajima iz klastera b, djeluju iz egodistonije koja je uzrokovana iz spoljašnjosti jer oni stvaraju dijeljenu fantaziju (sa izuzetkom psihopata), zbog toga što njihov intimni partner ima prekomjernu moć u okviru fantazije. On je može uništiti iznutra, postajući trojanskim konjem, i kad se to desi, percipiran je kao izdajnik fantazije. Reakcija je ekstremna egodistonija i prevladavajući osjećaj nedostatka bezbijednosti i sigurnosti. Suočena sa odbijanjem, poniženjem, ostavljanjem, osoba sa graničnim poremećajem postaje pasivnoagresivna, asocijalna, sekundarni psihopata, narcis postaje ponižen, primarni psihopata nasilan. Kad je partner osobe sa graničnim poremećajem sklon fantaziji kao i ona, kad je pogrešno protumači ili potpuno ne razumije njezinu fantaziju, ona odlazi prema fantazijskim odnosima koji su zasnovani na seksu ali pogrešno protumačeni kao ljubav. Njezini očajnički pokušaji ponovnog uspostavljanja fantazije uzrokuju pogrešnu percepciju realnosti, kroz oštećeno testiranje stvarnosti, koje je podredjeno fantaziji. Kao i ostali poremećaji ličnosti iz klastera b, narcisoidni i granični su oblik psihoze ili blizu tome, na granici neuroze i psihoze, jer osobe ne žive u realnosti, ne reaguju na realnost, nego unutar sebe, na unutrašnje procese i objekte i u ovom smislu nisu daleko od psihotičnih poremećaja.
Autor: Impuls
