Bivši predsjednik SAD-a suočen je sa sudskim optužbama za pokušaj nedemokratskog prisvajanja vlasti, ali u međuvremenu je stvorio sistem vrijednosti koji može funkcionirati i s njim i bez njega. Proizvodnja neprijatelja, prokazivanje “odnarođenih” elita i demontaža postignuća progresivnih društvenih pokreta igrat će tako i ubuduće važnu ulogu u američkoj politici
Piše: Srećko Pulig
Iako više nije na vlasti, no nije i bez ambicija da se na nju vrati, bez obzira na sudske sporove koje vodi, bivši američki predsjednik Donald Trump stvorio je nešto što možemo nazvati trampizmom (trumpism). A to znači da sistem vrijednosti koji zastupa ima relativno široku podršku i može funkcionirati i s njim i bez njega.
Kao što piše sociolog Carlos de la Torre, čiji ćemo pregledni članak “Trampizam i budućnost demokracije u Americi”, napisan još za Trumpova predsjednikovanja, uglavnom slijediti u ovom osvrtu, Donald Trump doveo je populizam s margine u centar političkog života u SAD-u. On je inspiracija i za evropske desničarske populiste. Poput njih politizirao je strahove od migracija, multikulturalizma i kozmopolitizma. Sve to koristi za proizvodnju neprijatelja. Za budućnost američke demokracije, makar i građanske, on je velika opasnost. No ne treba zaboraviti da u toj državi postoje i druge snage.
Trumpovo osvajanje predsjedničke pozicije svojedobno je iznenadilo i šokiralo mnoge na američkoj političkoj sceni. Je li taj šok bio nužan? Da su slušali komenatatore pa čak i znansvenike izvan SAD-a, npr. one iz Afrike i Južne Amerike, Amerikanci bi bili manje iznenađeni, a mogli bi ponešto i naučiti o tome kako razumjeti političku strategiju i privlačnost tog fenomena.
I prije Trumpa postojali su u SAD-u desničarski populistički političari. Dovoljno je sjetiti se likova kao što su George Wallace, Ross Perot ili, kasnije, Sarah Palin. No Trumpovi prethodnici nisu uspjeli da se tako moćno uglave u centar političkog života. On je postao, rekli smo to, inspiracija i izvan američkog konteksta. Tako ga u Evropi hvali Geert Wilders, koji predsjednički uspjeh Trumpa naziva “revolucijom”, a Marine Le Pen govori o “nastajanju novog svijeta”.
Trumpovo korištenje strategija i diskursa okrenulo se protiv establišmenta. Ali na koji način? On je tvrdio i tvrdi da establišment, mediji, posebni interesi, lobisti i veliki donatori kuju urotu protiv njega. Aproprijacijom ljevičarske kritike globalizacije na jedan način, a nacionalističke na drugi, on optužuje propali i korumpirani politički establišment da je odustao od američke suverenosti. A sve u korist globalnih i pohlepnih elita, koje su “uništile naše tvornice”. Svojoj bjelačkoj publici tepa da samo ona to može zaustaviti. On se predstavlja, potpuno kontrafaktički, kao čovjek iz naroda, koji sve čini za ljude i pokret.
Neprijatelji Trumpovih ljudi, stvarnih radnih ljudi, ali i srednje klase te zaboravljene i zanemarene većine, nisu samo otuđene političke elite koje favoriziraju globalizaciju i vode do uništavanja radnih mjesta. Neprijatelji su i oni koji ne proizvode bogatstvo i žive od teškog rada građana koji uredno plaćaju poreze. Da bi stigmatizirao Afroamerikance on ih predstavlja kao neradnike koji žive od socijalne pomoći i skloni su kriminalu. A sve to košta poštenog Amerikanca. Tu je on sličan pokretu Tea Party koji se protivi isisavanju novca poreznih obveznika od strane “ilegalnih imigranata”, shvaćenih u širem smislu.
Aproprijacijom ljevičarske kritike globalizacije na jedan način, a nacionalističke na drugi, Trump optužuje propali i korumpirani politički establišment da je odustao od američke suverenosti. A sve u korist globalnih i pohlepnih elita, koje su “uništile naše tvornice”
Ksenofobni iskazi zvuče i ovako: “Kada Meksikaci šalju svoje ljude, oni nam ne šalju svoje najbolje… Oni donose drogu. Oni donose kriminal. Oni su silovatelji. Iako valjda i među njima ima i dobrih ljudi.” Pa nastavlja: “Sagradit ću veliki zid, a nitko ne gradi zidove bolje od mene, vjerujte mi, i on neće biti skup… Tražit ću od Meksika da ga plati.” Svoju rasističku platfomu širi i nazivanjem muslimana teroristima, koje treba kontrolirati u SAD-u, a treba im zabraniti i useljavanje.
Poput svojih evropskih parnjaka, Trump politizira strahove od migracija, multikulturalizma i kozmopolitizma. Pravi Amerikanci su rasizirani bijeli građani s produktivističkom radnom etikom. S jedne strane imamo elite na vrhu, a s druge nezahvalne siromahe, koji ne spadaju u “prave Amerikance”. Oni se razlikuju od tri opasne grupe, koje u njih ne spadaju, a to su Meksikanci, muslimani i crni militanti, u koje on svrstava npr. i pokret Black Lives Matter.
Slika Meksikanca kao lijenog, opasnog i nepripadajućeg američkoj naciji starija je od Trumpa. No on podgrijava te nacionalističke stereotipe. Bez obzira na to da li Meksikanci i latinoamerička populacija žive već dugo u SAD-u, ili čak i od prije no što je ta država osnovana, on ih promatra kao recentne i prolazne imigrante.
Smatranje muslimana teroristima nije samo ksenofobni odgovor na događaje od jedanaestog septembra 2001. To uvjerenje potkrepljeno je i tradicijom Amerike kao primarno protestantske zemlje, koja je napokon, prihvativši nekako i katolike i papiste, sada jedna kršćanska zemlja. Dok Latinoamerikance i muslimane napada otvoreno rasističkim rječnikom, on crne militante, kao iTea Party pokret i drugi konzervativci, prvenstveno napada kao kriminalce, u tadiciji “law and order” ideologije, kao one koji ne plaćaju poreze, za razliku od ispravnih građana, koji to čine.
I tu trampizam podgrijava neke starije ideologije. Služeći se rasom kao kriterijem inkluzije i ekskluzije, on se nastavlja na desničarske populiste kakav je bio George Wallace još u šezdesetima. U ime reda i poretka taj je napadao crnački Pokret za ljudska prava, opisujući crnce kao kriminalce i teroriste. Ta desnica odavno se koristi i ideologijom obiteljskih vrijednosti, da bi se suprotstavila zahtjevima feministkinja i LGBT društvenih pokreta.
I dok su Afroamerikanci opisivani uglavnom kao kriminalci, feministkinje i LGBT aktivisti prikazani su kao nemoralna opasnost za američku kršćansku, heteroseksualnu i patrijahalnu obitelj. Trump i trampizam utjelovljuju samo novu generaciju odbijanja dostignuća pokreta iz šezdesetih i sedamdesetih za jednakošću i boljom demokracijom, o socijalizmu da i ne govorimo. Carlos de la Torre Trumpov slogan “Učinimo Ameriku ponovo velikom” naziva nostalgičnim, smatra ga pokušajem da se sanja o povratku vremena u kojima su obojeni, žene, gej i lezbijke znali svoje podređeno mjesto.
Trampizam je proširio Tea Party ideologiju bogatijih, starijih i bijelih, obrazovanih konzervativaca tako što se okrenuo i bjelačkoj radničkoj klasi. Okrenuo se njihovim ekonomskim strahovima i rasizmu
Trampizam raskida američki neoliberalni konsenzus obje velike stranke, i republikanaca i demokrata, s obzirom na ograničeni multikulturalizam baziran na globalizaciji i ograničeno priznavanje manjina i njhovih kulturnih prava. No on se protivi i međunarodnim ugovorima u ekonomiji, kao što su NAFTA i Transpacifički ugovor o partnerstvu. On povezuje nacionalno propadanje s nedostatkom industrijske proizvodnje. Slogani su: “Mi više ne pobjeđujemo”, “Mi ništa ne proizvodimo”, “Na velikom smo gubitku”. Prozivaju se korporacije poput Forda ili Applea zato što sele svoje tvornice i postrojenja iz zemlje. Obećava se otvaranje radnih mjesta u privredi povratkom globaliziranih firmi u SAD. U julu 2015. Trump se usprotivio planu Forda da izgradi tvornicu automobila u Meksiku. Zaprijetio im je velikim porezima na uvoz tako proizvedenih vozila u SAD.
No te fenomene trampizam može napadati uglavnom simbolički, jer je proces “izvoza” industrije pod sadašnjim vidom kapitalizma uglavnom ireverzibilan. Jednako tako on se ne može boriti protiv narastajuće automatizacije i s tim povezanih opasnosti za radna mjesta. Dok s jedne strane retorički napada globalizaciju, Trump se u svojoj administraciji okružio milionerima. Također, on zagovara totalnu privatizaciju, razmontiravanje ostataka socijalne i regulatorne države. Kako to pomiriti?
Trump je nasljednik Tea Partyja i po pitanju odbacivanja nasljeđa prvog ne-bijelog predsjednika Obame i njegovih, makar i slabašnih, pokušaja redistribucije bogatstva, kao što je bio program univerzalnije zdravstvene zaštite, poznat kao Obamecare. Neoliberalna deregulacija financijskog sitema dovela je, preko krize stanovanja, do sloma 2008. Milioni ljudi postali su beskućnicima, financijskim institucijama pretio je kolaps. Barack Obama izabran je s nadom da će pomoći više građanima negoli bankarima. No te nade brzo su se izjalovile, jer je i njegova administracija odlučila prioritetno spašavati financijski sistem.
I dok je on još pokušavao nešto učiniti za kućevlasnike i na području zdravstvenog osiguranja, konzervativci su kreirali Tea Party 2009., da se odupru čak i takvoj, minimalističkoj socijalnoj politici. Tea Party bila je skupina grassroots pokreta, desničarskih medija, poput Fox Newsa i elita s konzervativnim kandidatima i idejama. Usprotivili su se Obaminim potezima kao napadu liberalnih elita na građane koji teško rade i sad moraju nešto dati siromašnima, koji to ne zaslužuju. Prvi afroamerički predsjednik predstavljen je kao strano tijelo, netko tko se ubacio i sad pokušava biti pravi Amerikanac. A obrazovanjem spada i u intelektualnu elitu, koja se otuđila od naroda i svojim prodavanjem kozmopolitizma djeluje potpuno nepatriotski.
Trampizam je proširio Tea Party ideologiju bogatijih, starijih i bijelih, obrazovanih konzervativaca tako što se okrenuo i bjelačkoj radničkoj klasi. Okrenuo se njihovim ekonomskim strahovima i rasizmu. Potporu je našao i u srednjoj klasi, koja se osjećala uskraćenom i izloženom ekonomskim rizicima od proletarizacije. Krivi su joj bili žene, crnci, Hispanoamerikanci, gejevi, svi za koje su mislili da su suviše osnaženi politikama tzv. afirmativne akcije i političke korektnosti, što bi sve negativno pogađalo prvenstveno bijele heteroseksualne muškarce. Mnogi su se osjećali kulturno marginaliziranima, a njihovi pogledi na abortus, istospolne brakove, rodne uloge, rasu, oružje ridikulizirani su u nacionalnim medijima kao natražnjački. U demografskom opadanju, osjećali su se sve više opkoljenom manjinom. Trump je bio kandidat za takvu identitetsku politiku bijelog čovjeka.
Dok je bio na vlasti, a i sada, Trump širi politiku stvaranja neprijatelja. Tvrdi da su mediji neprijatelji naroda, suprotstavlja se pokretima poput Black Lives Matter, napada i obavještajnu zajednicu, Obama ga je špijunirao i sve tako redom. Zato njegovi protivnici tvrde da nije sposoban za vršitelja vlasti. No njegova populistička retorika, koja političko polje predstavlja kao bojišnicu prijatelja i neprijatelja, ne razlikuje se od drugih populista širom svijeta. I u drugim državama vidimo vođe koji napadaju medije, nevladine organizacije i mijenjaju zakone, sve do ustava, da bi ih prilagodili u svoju korist. Trump još nije proglasio sebe zastupnikom iliberalne demokracije, no sigurno zamjenjuje demokraciju autoritarizmom. Ima li u trampizmu i elemenata fašizma, tu važnu diskusiju sada ovdje ne možemo otvoriti.
Jesu li američke institucije dovoljno jake da sve to izdrže? Dva dana nakon Trumpove inauguracije izbile su velike demonstracije. Sudovi su suspendirali njegovu ideju da muslimanima uvede zabranu kretanja. Otpor takvoj politici postoji, uostalom Trump je izgubio i izbore. Carlos de la Torre je relativno umjereni kritičar američke politike, ali je neprijatelj trampizma, pa upozorava da njegove dalje korake možemo vidjeti na primjeru drugih država, od kojih bi Amerikanci trebali učiti.
Jedno od važnih polja borbe je i ono unutar same Republikanske stranke. Trump je na vlasti gledao da učini sve što može da svoje partijske kolege, koji ga nisu bezrezervno podržavali, što je moguće više onesposobi. Koliko će on i u budućnosti uspjeti “privatizirati” svoju stranku za osobne ciljeve, važno je pitanje. A tu je i antagoniziranje spram medija. Njima Trump prijeti tužbama, a naročito je problematično ostrvljivanje na novinare židovskog porijekla, što je prisutno u trampizmu. I kada je bio predsjednik, Trump nije smanjio retoriku i stalno je tvitao poruke u kojima su The New York Times, NBC, ABC, CBS i CNN proglašavani neprijateljima američkog naroda.
Na udaru trampizma su i nevladine organizacije. Spominjana Black Lives Matter često je na udaru otrovnog jezika. Među Trumpovim suradnicima pojavile su se ideje za oživljavanje hladnoratovske institucije Komiteta za neameričke aktivnosti. Teško izborena prava manjina raznih vrsta, od etničkih do rodnih, stalno su na udaru, a ljudma se prijeti masovnim deportacijama i drugim oblicima diskriminacije.
Trumpova pobjeda na izborima stvorila je situaciju u kojoj se liberalni konsenzus našao na meti i donekle se shvatilo da se on ne može uzeti zdravo za gotovo. No to je dovelo i do polarizacije političkog života u kojoj i neke ideje lijevo od centra dobivaju pravo građanstva. Pritisnute s jedne strane negiranjem postignuća pokreta za građanska prava i feminističkog pokreta, te snage se pregrupiraju i otvaraju nova pitanja na ljevici. Krajnje ciničan odnos trampizma spram ekoloških pitanja ili pitanja pandemija dovodi i do otvaranja novih polja kritike, gdje se vidi da je centristička pozicija tu prilično iscrpljena. I da trebamo nove lijeve odgovore. Američka politika, shvaćena liberalno, s vrijednostima inkluzivnosti, tolerancije i pluralizma, kako je shvaća Carlos de la Torre, nije nastupom trampizma nestala. Ali budućnost takve američke demokracije pod trampizmom postaje neizvjesna.