Početni uspjeh radikalne desnce sredinom 1980-ih, poput francuskog Nacionalnog fronta (Front National), podudara se sa zabrinutošću o migracijskim tokovima diljem Europe. Iako je era gastarbeitera završila sredinom 1970-ih migracije su se se nastavile, uglavnom kroz spajanje obitelji.
Piše: Terri E. Givens
Stranke radikalne desnice su 1980-ih 1990-ih privlačile birače koji su se osjećali ugroženi ekonomskom modernizacijom i globalizacijom. Ove stranke krivile su migrante za rastuću nezaposlenost, kao i širile strahove da novi migranti predstavljaju prijetnju kulturnoj homogenosti. Istraživanje u mojoj knjizi Glasanje za radikalnu desnicu u zapadnoj Europi pokazalo je da su glasači radikalne desnice bili uglavnom muškarci, zabrinuti zbog nezaposlenosti i nestanka radnih mjesta u proizvodnji.
Radeći istraživanja pred kraj ovog razdoblja, redovito mi je govoreno da su ove stranke kratkotrajni fenomen koji će nestati nakon sljedećih izbora. Posljednja dva desetljeća pokazala su ne samo da te stranke opstaju nego da sada redovito sudjeluju u nacionalnim vladama, bilo kao dio vladajuće koalicije kao u Austriji ili kao podrška manjinskoj vladi što je to bio slučaj u Danskoj od 2001. do 2011. Alternativa za Njemačku (AfD) prvi je put ušla u njemački savezni parlament 2017. godine.
Nedavna istraživanja pokazuju da su migracije najveća briga za većinu glasača u EU. Kako se bliže izbori za za Europski parlament (u svibnju) važno je razumjeti veze između glasanja za radikalnu desnicu i migracija. Moja studija o radikalnoj desnici, napisana devedesetih godina, jasno je pokazala da mnogi birači smatraju izbore za Europski parlament načinom da se registrira njihovo nezadovoljstvo najvećim strankama.
Međunarodna organizacija za migracije (IOM) procjenjuje da se broj dolazaka u Europu smanjio s preko 390000 u 2016. na 144000 u 2018. Iako je broj migranata i izbjeglica opao u posljednje dvije godine, migracije su i dalje visoko na listi prioriteta glasača i stranaka. To smo mogli vidjeti prilikom podjela između CDU-a Angele Merkel i bavarske sestrinske CSU prošlog ljeta. Iako je vlada Angele Merkel preživjela, njen autoritet je poljuljan i odstupila je s dužnosti vođe stranke (ostala je kancelarka).
Mnoge stranke radikalne desnice bilježe bolje rezultate na izborima za Europski parlament nego na nacionalnim izborima. Na primjer, Marine Le Pen i njena stranka (sada pod imenom Rassemblement national) osvojili su samo tri zastupnička mjesta na izborima 2009. Međutim, 2014. dobili su 24 zastupnika. Taj broj bi mogao narasti 2019. s obzirom na nisku razinu popularnosti predsjednika Macrona (iako se ona povećala kao odgovor na njegove ustupke pokretu “žuti prsluci” krajem prošle godine). Ista anketa pokazala je da se Le Penova antimigrantska stranka “profilirala kao ona koja najbolje predstavlja glavnu opoziciju vladi”.
Izbori za Europski parlament mogu se činiti kao referendum o unutarnjoj politici, ali su i pokazatelji trendova diljem Europe. Na izborima 2009. mnoge radikalne desne stranke uvidjele su da njihovi rezultati rastu. Britanska nacionalna stranka osvojila je dva mjesta, svoje prve zastupnike u Europskom parlamentu, dok je Laburistička stranka imala najniži postotak glasova još od početka europskih anketa 1979. Stranke ljevice imale su te godine neke od svojih najgorih rezultata na europskim izborima; na primjer njemački socijaldemokrati osvojili su samo 20,8 posto glasova. Stranke lijevoga centra osvojile su 161 zastupničko mjesto, a one desnog centra 263, u parlamentu od 736 zastupnika. Stranke radikalne desnice formirale su dvije partijske skupine koje nisu bile posebno povezane.
Izbori za Europski parlament 2014. donijeli su još bolje rezultate strankama radikalne desnice, ali na kraju su ostali podijeljeni jer se mađarski Fidesz pridružio konzervativnoj EPP (Europska pučka stranka) skupini. Ostale radikalne desne stranke nalaze se u nekoliko stranačkih skupina: Europskih konzervativci i reformisti (ECR, 71 zastupnik), Europa slobode i izravne demokracije (EFDD, 45 zastupnika) i Europa nacija i sloboda (ENF, 35 zastupnika).
Svibanjski izbori
Čini se da će na predstojećim izborima pitanje migracija igrati ulogu u očekivanom uspjehu stranaka radikalne desnice, uključujući talijansku Sjevernu ligu. Njezin čelnik Matteo Salvini pozvao je na “novi nacionalistički blok za izbore za Europski parlament 2019. godine”. Njegova stranka, u koaliciji s Pokretom pet zvjezdica, zauzela je oštar stav prema izbjeglicama nakon formiranja vlade u svibnju prošle godine.
Međutim, bit će važno gledati i krajnju lijevu stranu političkog spektra. Primjerice, zelene stranke uspjele su u protekloj godini nadmašiti rivale iz radikalne desnice, u Nizozemskoj i na bavarskim izborima u listopadu.
Jedan trend na koji ću obratiti pažnju je uloga imigranata i ljudi imigrantskog podrijetla kao birača i kandidata na izborima. U Europi koja postaje sve šarolikija, političke stranke u nekim zemljama su regrutirale kandidate imigrantskog podrijetla, što je opisano u knjizi o imigrantskoj politici. Kao što je primjetila zastupnica u Europskom parlamentu Neena Gill, „od 751 zastupnika u Europskom parlamentu, samo se njih 12 izjasnilo kao ne-bijelci. Od toga, polovica nas je iz Velike Britanije. Dakle, nakon Brexita moguće je da će se broj smanjiti na samo šest. To bi bilo manje od jedan posto od ukupnog broja zastupnika u Europskom parlamentu“. Raznolikost nije jača strana Europskog parlamenta ali ostaje da se vidi hoće li to biti relevantno u svibnju.
