tomo kovac

Tomislav, Tomo Kovač

Tomislav, Tomo Kovač je u tom razgovoru rekao da je lično on bio posrednik u ogromnom lancu krijumčarenja droge, prehrabrene robe i alkohola, koja se iz Kiseljaka preko "Srpske Ilidže" sasvim neometano uvozila u opkoljeno Sarajevo. Pored toga, tu je bio i punkt na Krupcu sa gotovo istim aktivnostima, čiji je glavni pokrovitelj bio niko drugi nego bataljon francuske vojske pri UN-u. Imajući to u vidu, neosporno je da Kovač zna ko su ljudi koji su se obogatili na taj način, a koji sada predstavljaju značajne figure u sudskoj i izvršnoj vlasti u Sarajevu. No, iako ih zna, on ih vrlo pažljivo i mudro štiti, otkrivajući ipak jedno ime sa kojim je, kako kaže, redovno slavio sve vjerske praznike na "Srpskoj ilidži" u jeku ratnih sukoba. Radi se, naime, ni manje ni više nego o Joži Leotaru, policijskom inspektoru, kasnije federalnom ministru čiji je život okončan auto-bombom i čija smrt, koje li ironije, ni do dan-danas nije rasvijetljena.

Autor: impulsportal.net

Korupcija se definira i kao "moralna pokvarenost". Ovo je priča o ratim zločinima, kriminalu i krijumčarenju droge u sarajevskoj općini Ilidža, koji i nakon punih 26 godina nemaju svoj sudski epilog.

Sarajevska općina Ilidža, prije rata čuveno jugoslovensko termalno lječilište i poznato sarajevsko izletište, svakog proljeća oživljava svoje krvave i skrivene tajne. Ovaj tekst govori o dijelu zločina koji su se desili na teritoriji "Srpske Ilidže" koju su kontrolisali pripadnici SDS-a, sa dijelovima policije i paravojnih snaga iz Srbije, a služit će kao uvod za tekst o zločinima koji su se dogodili i na teritoriji koju su kontrolisale BH-a snage, čime bi se zaokružio cjelokupni ciklus.

Retrospektiva

Četiri su datuma koja su okarakterisala nesretnu 1992. godinu na području Ilidže:

- 9. 1. 1992. god.  – osnivanje "Srpske općine Ilidža"

- 28. 2. 1992. god. – referendum za nezavisnost BiH

- 22. 4. 1992.  god. – napad Patrioske lige BiH na teritoriju "Srpske Ilidže"

- 14. 5. 1992. god. – obostrani napad srpskih i bosanskih snaga

Događaji  22. aprila 1992. godine

Iako je 2. marta 1992. godine Edin Mlivić, kao direktor tadašnje milicijske stanice na Ilidži, potpisao postavljanje barikada, te iako su Tomislav, Tomo Kovač i Husein Mahmutović zajednički utvrdili linije razgraničenja suprotstavljenih strana, prvi oružani sukob se desio 22. aprila 1992. godine u ranim jutarnjim satima. Uzaludni su prije toga bili sastanci sa tadašnjim pripadnicima UN-a i potpisani mirovni ugovor. U ranim jutarnjim satima tog 22. aprila, pripadnici Teritorijalne odbrane i Patrioske lige izveli su napad iz četiri pravca na teritoriju tadašnje "Srpske Ilidže". U tom napadu poginulo je 12 pripadnika milicije i oružanih formacija SDS-a. Posebno je stradala porodica Janjić. Taj dan se, međutim, veže i za tužni događaj nestanka 8 mladića iz rezervnog sastava JNA, sa sjedištem u kasarni Lukavica. Tog dana, nakon što su dobili poziv za ispomoć od lokalnih struktura vlasti, iz pravca Lukavice ka Ilidži u transporteru su krenuli : Đorđo Bjelica, Dragomir Đerić, Stevan Đokanović, Vlajko Golubović, Milivoje Lalović, Zoran Marković, Nedeljko Vujičić i Miladin Vukmanović. Sudbina je htjela da se transporter kojim su se oni kretali iz Lukavice prema Ilidži pokvari u aerodrmskom naselju, što su iskoristili pripadnici Teritorijalne odbrane, izvršivši njihovo zarobljavanje, a zatim u daljnjem slijedu događaja i njihovu likvidaciju u velikom parku u centru grada Sarajeva, odnosno spaljivanje njihovih leševa na širem području Darive. Važno je istaći da su svi tada nestali, a zatim i likvidirani momci bili rođeni na lokalitetu tadašnjeg grada Sarajeva. Posebno tragičnu notu cijelom ovom slučaju daje činjenica da su protiv svoje volje bili pozvani u rezervni sastav tadašnje JNA, u kasarnu Lukavica.

Informacija o postavljanju barikada na području opštine Ilidža i Oslobođenje 11. januar 1992. godine

Događaji 14. i 15. maja 1992. godine

Nakon ozvaničenja oružanih sukoba na području općine Ilidža, u kojoj su se u tom trenutku i pojavile paravojne formacije iz susjedne Srbije (Beli orlovi, šešeljevci, te pripadnici garde Milorada Ulemeka Legije), došlo je do planiranja novih oružanih sukoba sa različitim ciljevima, od deblokade centra Sarajeva, do zauzimanja kompletne općine Ilidža od strane srpskih vlasti i oružanih grupacija. Ovaj put inicijativu će imati srpske snage, kojima će na ruku ići činjenica da je 13. maja iz komande u Hrasnici putem faksa, u krizni  štab u grad otišla informacija o naoružanim pripadnicima Teritorijalne odbrane iz Kasindolske ulice. Prema izjavama svjedoka, upravo prema tom spisku, srpske oružane snage će te iste večeri izvršiti demilitarizaciju svih pripadnika teritorijalne odbrane u Kasindolskoj ulici, te sutradan i njihovo hapšenje i sprovođenje u okružni zatvor Kula, gdje će u daljnjem toku njihove sudbine biti likvidirani, a njihovi posmrtni ostaci pronađeni na lokalitetu Sokoca.

No, ono o čemu se u javnosti do sada nije pričalo niti pisalo jesu događaji koji su se desili 15. maja 1992. godine, kada je nakon završetka drugog oružanog sukoba, na području centra Ilidže, došlo do masovnog hapšenja tadašnjeg muslimanskog stanovništva, te njihovog privođenja u logore u grafičkoj školi i u starom domu zdravlja. U tom logoru mučki je pretučen tadašnji najbolji jugoslovenski novinar  Nijaz Abadžić, dok su likvidirani Mustafa Radović i Suljo Hadžović. Njihovi posmrtni ostaci će biti ekshumirani naknadno na lokalitetu Rimskog mosta. Ipak, posebno tragičan slučaj se desio ispred tadašnje vile Dalmacija, gdje su mučki i na zvjerski način ubijene tri osobe, inače ranjenici, koje su se transportnim kolima pokušale prebaciti u centar grada zbog nemogućnosti liječenja u dijelu općine u kojem su stanovali. Tom prilikom su likvidirani : Alen BučanJagoda Galešić  i Ismet Osmanović. Njihova tijela su razmijenjena naknadno.

Epilog

Iako se očekivalo da će ovi strašni zločini doživjeti svoj epilog i na nekom od sudova, da li onom međunarodnom ili pak državnom, to se nije desilo.

Što se tiče događaja od 22. aprila, te zarobljavanja i likvidacije 8 nesretnih mladića iz transportera JNA, nakon decenijskog razvlačenja po sudskim ladicama, predmet je ugledao svjetlo dana na sudu BiH. Krivično se terete Dragan Vikić i Jusuf Pušina, dok se likvidacija imputira Nedžadu Herendi koji je za sada nedostupan organima BiH. Simptomatično je primijetiti da se slučaj koji se u javnosti naziva "Veliki park" rapidno aktivirao onog trenutka kada se Dragan Vikić kandidirao ispred SBB stranke za načelnika općine Centar u Sarajevu, odnosno kada je Jusuf Pušina postao jedan od savjetnika načelnika općine Stari Grad, gospodina Hadžibajrića.

Spisak poginulih i zarobljenih u transporteru 22. aprila 1992. godine

Što se tiče događaja od 14. maja, odnosno zarobljavanja, a zatim likvidacije ljudi iz Kasindolske ulice, tu su se desila čak dva sudska procesa. U oba procesa, u onom u Haagu i onom na sudu BiH, akter je bio Momčilo Mandić, nekadašnji ratni ministar u vladi RS. U oba slučaja vođena u Haagu a zatim i na sudu BiH, Momčilo Mandić je dokazao svoju nevinost u odnosu na pomenuti događaj. Dugo vremena se impliciralo da je odgovornost za smrt na teretu inspektora Tepavčevića, što je on energično i uporno odbijao. No, ostaje činjenica da je nakon otkrivanja masovne grobnice zarobljenika iz Kasindolske ulice on ekspresno penzionisan sa pozicije inspektora u državnoj Agenciji za sigurnost i zaštitu – SIPA.

Za događaje od 15. maja, odnosno ubistva Radovića i Hadžovića, te osnivanje koncentracionih logora, do danas nema sudskog epiloga. Posebno je to interesantno imajući u vidu da su upravo logori koji su se nalazili u centru općine Ilidža djelimično pomenuti u Haagu i to na suđenju dvojici Momčila, Krajišniku i Mandiću

Jedan od razloga zbog kojih optužnica po ovoj osnovi nije aktivirana na sudu BiH vjerovatno leži i u činjenici da je sadašnji predsjednik udruženja logoraša u općini Ilidža, izvjesni Đelilović, u stvari bio zarobljenik sabirnog logora u Kuli koji, iako je teritorijalno pripadao općini Ilidža, nije imao ama baš nikakve dodirne tačke sa logorom koji se nalazio 3 km od tog mjesta, u strogom centru Ilidže. Da bi slika bila jasnija upravo je dotični Đelilović, napisavši knjigu o svom traumatičnom iskustvu, naveo da je odmah nakon užasa koje je doživio u logoru u Kuli, završio čak 17 mjeseci u Njemačkoj čime je vjerovatno propustio vrijeme i podatak da su odmah nakon potpisivanja mirovnog ugovora tadašnje federalne vlasti općine Ilidža pokrenule krivičnu prijavu protiv Nedeljka, Neđe Prstojevića i Tomislava, Tome Kovača, koja je uspješno sakrivena u nekoj od ladica.

Tomo Kovač slobodan čovjek

Danas, iako je prošlo preko 20 godina, na Ilidži svakog proljeća oživljavaju tenzije i bolna sjećanja na tragične događaje. U moru patnje za poginulima i ubijenima, makar što se tiče Bošnjaka, jedno pitanje i dalje ostaje velika enigma. To je pitanje kako je moguće da je Tomislav, Tomo Kovač slobodan čovjek, imajući u vidu da su se svi zločini desili na teritoriji koja je bila pod njegovom komandnom odgovornošću, odnosno da je on znao i morao znati za sve ove navedene zločine i njihove nalogodavce.  Po meni, tri su glavne stvari zbog kojih dotični subjekt vjerovatno nikada neće biti uhapšen, a samim tim ni osuđen.

Prva je ta da je Tomo Kovač prijeratni policijski general. To znači jedan od najznačajnijih ljudi tadašnje službe bezbjednosti bivše nam države. S obzirom da su agenti te službe danas čak i aktivniji nego u tom periodu, očigledno je pronađen modus kako da se general Kovač "zadrži na sigurnom". U cijeloj toj operaciji ne bih isključio ni mogućnost sporazuma sa drugim znatno moćnijim službama, a u prilog toj teoriji navodim činjenicu da je i pored potvrde optužnice suda BiH za zločin genocida u Srebrenici, Tomo Kovač i dalje slobodan čovjek u Srbiji.

Druga stvar je ta što je Kovač u svim svojim javnim nastupima, pored toga što se ogradio od svih "incidenata", ponudio mogućeg "krivca" za sve navedene zločine, pravdajući se time da zbog velikog upliva paravojnih formacija, ali i lokalnih kabadahija nije imao efektivnu kontrolu nad situacijom na teritoriji tadašnje "Srpske Ilidže". Iz tog razloga cjelokupni teret prljavog posla Kovač je prebacio na lokalnog razbojnika Sinišu Geruma-Milića,  na Ilidži poznatijeg kao Mongo, kojeg je upravo Kovač sa svojom grupom likvidirao u akciji preuzimanja vlasti na Ilidži u junu 1992. godine.

I treća, ali nimalo beznačajna stvar je ta što je u svom jedinom intervjuu koji je dao novinaru Zvonku Mariću ( a koji je zatim naglo izbrisan sa interneta), Kovač pomenuo jednu veoma bitnu činjenicu. On je, naime, u tom razgovoru rekao da je lično on bio posrednik u ogromnom lancu krijumčarenja droge, prehrabrene robe i alkohola, koja se iz Kiseljaka preko "Srpske Ilidže" sasvim neometano uvozila u opkoljeno Sarajevo. Pored toga, tu je bio i punkt na Krupcu sa gotovo istim aktivnostima, čiji je glavni pokrovitelj bio niko drugi nego bataljon francuske vojske pri UN-u. Imajući to u vidu, neosporno je da Kovač zna ko su ljudi koji su se obogatili na taj način, a koji sada predstavljaju značajne figure u sudskoj i izvršnoj vlasti u Sarajevu. No, iako ih zna, on ih vrlo pažljivo i mudro štiti, otkrivajući ipak jedno ime sa kojim je, kako kaže, redovno slavio sve vjerske praznike na "Srpskoj ilidži" u jeku ratnih sukoba. Radi se, naime, ni manje ni više nego o Joži Leotaru, policijskom inspektoru, kasnije federalnom ministru čiji je život okončan auto-bombom i čija smrt, koje li ironije, ni do dan-danas nije rasvijetljena.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU