U klasnom smo ratu - Jane McAlevey se tako i ponašala
Foto: Rosa-Luxemburg-Stiftung Berlin, Juni 2021, CC BY 4.0, Foto: RLS
Prije desetak dana preminula je Jane McAlevey, legenda radničkog organizovanja. Kod nas se o njoj zna premalo, gotovo ništa, između ostalog i zato što i ljevica i nevladine organizacije već decenijama potpuno ignorišu organizovanje kao najbitniji segment društvenog djelovanja. Iz teksta: “Analizirajući razloge za pobjede i gubitke, Jane konstantno naglašava razliku između mobiliziranja (navođenje ljudi na jednokratni skup ili akciju) i zagovaranja (koje obične ljude potpuno isključuje) nasuprot dubokog organiziranja koje je njoj bilo sve i svja, proces kojim se moć prenosi „s elite na većinu“. Po njenom mišljenju, višedecenijski pad ljevice i progresivaca djelimično se objašnjava pomakom od dubokog organiziranja u korist plitke mobilizacije i zagovaranja.” @RiD
Piše: Alex N. Press
Prije nego što sam je upoznala, Jane McAlevey mi je poštom poslala paket s primjerkom svoje prve knjige Dizanje očekivanja (i dizanje frke): decenija moje borbe za radnički pokret / Raising Expectations (and Raising Hell): My Decade Fighting for the Labour Movement (koju je napisala s Bobom Ostertagom), pakovanjem instant kafe i još nekim stvarčicama koje obično nosiš u ruksaku kad stalno putuješ. (...) Klasna borba nikad ne prestaje, ali se ponekad činilo da je Jane jedna od rijetkih koja se tako i ponaša: sa sviješću o neodložnosti, direktno, bez proseravanja. Takva je bila Jane, vrhunska organizatorica i pregovaračica, komunikatorka i strateginja. I to sa svima u svojoj orbiti: jednom kad si unutra, ona te zbrine, pazi i, bazično, organizuje – s ciljem da održiš snagu da klasne borbe ne samo vodiš, nego da u njima i pobijediš (jedna od njenih omiljenih riječi). (...)
Jane je svoj život posvetila sindikalnom organizovanju, a onda i pisanju o tome. Ali je i pisanje bilo organizovanje, sredstvo umnožavanja same sebe, način da lekcije dopru do bezbrojnih zakutaka ekonomije i svijeta. Tvornički radnici Zaljevske oblasti San Franciska, prosvjetni radnici koji su štrajkovali od Zapadne Virginije do Los Angelesa, kao i radnici Starbucksa i Amazona – svi su mi oni rekli da ih je inspirisao njen rad. Nije pretjerano reći da njene radove brojni radnici tretiraju kao svojevrsnu Bibliju, mada implicira reverenciju koju sama materija pobija.
Kako je Jane vječito ponavljala, radnici već imaju moć da promijene svijet, a uloga organizatora je da im to pokažu: da slušaju, utvrde šta radnici ne mogu podnijeti i nauče ih vještinama efikasnog usmjeravanja vlastite moći da gazdama preotmu kontrolu – da se bore i pobijede.
Pobjeda, pobjeda, pobjeda, pobjeda i – pobjeda
Njena knjiga Bez prečica: organizovanje za moć u Pozlaćenom dobu / No Shortcuts: Organizing for Power in the Gilded Age (2016.) odigrala je ulogu u vrtoglavom broju organizovanja akcija i štrajkova diljem zemlje. Ovu knjigu je počela kao kasnu doktorsku disertaciju iz sociologije na Gradskom univerzitetu New York (CUNY Graduate Center) pod mentorstvom Frances Fox Piven, čije proučavanje društvenih pokreta i isticanje važnosti „običnih ljudi“ igra ključnu ulogu u knjizi McAleveyeve, gdje je svako poglavlje studija slučaja (...).
Analizirajući razloge za pobjede i gubitke u svakom od ovih slučajeva, Jane konstantno naglašava razliku između mobiliziranja (navođenje ljudi na jednokratni skup ili akciju) i zagovaranja (koje obične ljude potpuno isključuje) nasuprot dubokog organiziranja koje je njoj bilo sve i svja, proces kojim se moć prenosi „s elite na većinu“.
Po njenom mišljenju, višedecenijski pad ljevice i progresivaca djelimično se objašnjava pomakom od dubokog organiziranja u korist plitke mobilizacije i zagovaranja. Njena knjiga čitaoce vodi i kroz analizu strukture moći, alat koji je Jane redovno koristila u izgradnji kampanja koje su se u pobjedi oslanjale na slabe tačke neprijatelja.
Bez prečica ističe u prvi plan organske vođe, za razliku od aktivista – što je za organizatore-početnike, od kojih mnogi spadaju u potonju kategoriju, razlika od ključne važnosti. Na radnom mjestu se ne treba fokusirati na ljude koji se već slažu s vama nego na one kojima saradnici vjeruju i poštuju ih. Posao organizatora je da takve ljude (i njihove mreže) uvede u kampanju i nauči ih vještinama potrebnim za pobjedu, pa da onda stalno testira snagu okupljene većine (...). Tako se kod poslodavca gradi apsolutna većina, borbeno spremna vojska koja može odoljeti neizbježnim napadima gazda.
Jane piše:
Ko je među radnicima/radnicama ključna osoba koja može uticati na druge – poimence – i zašto? Koliko je jaka podrška koju ta osoba uživa – i među koliko točno kolega/kolegica? Po čemu organizatori znaju da je stvarno tako? Pokretačka snaga uspješnih štrajkova u novom mileniju biće sposobnost organizatora da tačno odgovore na ova i mnoga druga srodna pitanja: Koga svaki radnik/radnica poznaje izvan posla? Zašto? Kako? Koliko dobro? Kako taj radnik/radnica može doći do njih i uticati na njih?
Isti kriterij vrijedi i van radnog mjesta. Ako misliš za svoju stvar izgraditi masovnu bazu koja će imati postojanu moć, cilj ti je pridobiti lidere u zajednici, kvartu, vjerskoj ili društvenoj organizaciji – ljudi koji su zavrijedili poštovanje u svom okruženju.
McAlevey nije te principe izmislila, ali ih je među širokim slojevima radničkog pokreta i ljevice popularizirala, mahom preko Bez prečica. Otkako je ta knjiga objavljena, „prečica“ se unutar radničkog pokreta uvriježila kao najoštrija osuda neke strategije.
Podizanje očekivanja su memoari, ali ni ta njena prva knjiga nije ništa manje poučna. Naslov podrazumijeva ono što je Jane smatrala suštinom organizovanja. Organizovati znači učiniti da radnici zahtijevaju više
u smislu onoga što očekuju od svojih poslova, kvalitete života kojoj teže, načina na koji bi trebali biti tretirani u starosti i onoga što misle da trebaju pružiti svojoj djeci. U smislu onoga što imaju pravo očekivati od poslodavaca, svoje vlade, svoje zajednice i svojih sindikata. [Treba podizati] očekivanja o tome za šta su oni sami sposobni, o moći koju bi mogli primijeniti kad bi djelovali zajedno i za šta bi tu kolektivnu moć mogli upotrijebiti. Konačno, očekivanja o tome gdje će u svom životu pronaći smisao i vrstama odnosa koje mogu izgraditi s onima oko sebe.
Jane je ovu sveobuhvatnu viziju nazvala „cjelovito organizovanje radnika“, pristup koji se oslanja na cjelokupno biće radnika, ne razdvajajući njihove živote na radnom mjestu i van njega.
Temelj organizovanja su odnosi radnika na radnom mjestu – to je sredstvo za podsticanje drugih na djelovanje, povjerenje potrebno da radnici preuzmu rizike koje donosi kolektivno djelovanje, vjera i samopouzdanje koje takvo djelovanje zahtijeva.
Ali Jane je te veze van posla vidjela kao još jedan resurs i mjesta na kojima se radnici mogu organizovati nakon što na radnom mjestu steknu vještine organizovanja. Ne samo da radnici radi jačanja kampanja mogu angažovati svoje vjerske institucije, društvene klubove i organizacije u vlastitim zajednicama, nego dobar organizator može proširiti očekivanja koja radnici imaju u drugim područjima svog života. Jane je bila neumoljiva u kritici sindikata koji ne uspijevaju angažovati radnike u njihovoj ukupnosti.
Odbacivala je dihotomiju između radnog mjesta i sindikata naspram zajednice i organizovanja zajednice, zalažući se za to da se „tehnike organizovanja zajednice uvode na radna mjesta“ i obratno.
Kod Jane je sve bilo povratna sprega: moć rađa moć, pobjede rađaju pobjede, zajednica rađa zajednicu; množenje, a ne dijeljenje, osjećaj vlastitog interesa koji se neprestano širi. Počinješ s vlastitim interesom na poslu i, ako organizatorica dobro obavi svoj posao, završiš s cijelom zajednicom.
Uvijek ratno stanje
Podizanje očekivanja govori o tome kako se radnici mogu organizovati i pobijediti, ali je i zapis o seksizmu koji prožima radnički pokret. (Jane: „Kad bih razmatrala svaki slučaj kad je [seksizam] negativno uticao na ono što sam pokušavala uraditi, ne bi bilo mjesta za priču ni o čemu drugom.”) I u tom pogledu je Jane bila pionirka: danas na čelu sindikata ima mnogo žena, ali kultura je i dalje neprijateljski nastrojena prema ženama, naročito onima poput Jane, koje ne tolerišu takvo nepoštovanje. Kad smo se prvi put srele, rekla mi je, pijuckajući džin tonik: „Ne obraćaj pažnju na sranja kojima će te zasuti muški članovi pokreta. Odjebi bi ih.” Isto kao da sam bila primljena u neko tajno sestrinstvo.
U stvari je zbog slabih tačaka radničkog pokreta Jane gotovo i odustala od njega. Cijelog se života borila za zaštitu okoliša (…), a radnički pokret se u njenim studentskim godinama suprotstavljao „svim ekološkim principima u koji vjerujem“.
(...) Radu na zaštiti okoliša posvećuje se po povratku s pohoda po Centralnoj Americi. (...) Bile su to 1980e, a AFL-CIO (American Federation of Labor and Congress of Industrial Organizations), najveći savez sindikata u SAD-u, bio je preko svog međunarodnog ogranka, umiješan u podržavanje odreda smrti u Latinskoj Americi.
O tom razdoblju Jane piše: „Sindikalisti s kojima sam radila, već duboko angažovani u najbrutalnijoj i najnasilnijoj borbi protiv kapitalističke klase, sad su se morali suočiti i s ubicama koje su financirali sindikati moje zemlje.“ To je na Jane ostavilo traga, posijavši sjeme cjeloživotne predanosti poboljšanju radničkog pokreta – te gnjavaže koja nam je jedina nada.
Radeći u pokretu za ekološku pravdu, Jane se povezala s čuvenim istraživačkim i obrazovnim centrom Highlander, koji je u pokretu za građanska prava igrao centralnu ulogu, tokom 1950ih ugošćujući i obučavajući sve od Rose Parks preko Martina Luthera Kinga Jr. do Johna Lewisa i Studentskog nenasilnog koordinacijskog odbora (SNCC). (...) Kako je prošle godine rekla u jednom intervjuu (...): „O Bože, pa radnički pokret je oduvijek u pokretu za građanska prava. Ti su pokreti oduvijek nerazdvojni.“
Kasnih 1990ih je u AFL-CIO počela raditi na čelu eksperimentalnog projekta organizovanja u Stamfordu. Program je bio fokusiran na taksiste, gradske službenike, domare i pomoćnike u staračkim domovima, a djelovao kroz stamfordske crkve. U vezi s tom kampanjom i organizovanjem radnika (...), Jane je napisala: „Napomena za rad: radnici se više povezuju s vjerom nego s poslom i Boga se boje više nego šefa.”
Nakon Stamforda je Jane postala zamjenica federalnog direktora za strateške kampanje u odjelu za zdravstvo Međunarodnog sindikata uslužnih radnika (Service Employees International Union / SEIU). Kad je 2004. godine postala izvršna direktorica i glavni pregovarač SEIU Nevada, počela je voditi otvorene pregovaračke sesije u kojima su sudjelovale stotine radnika, koji su tokom pregovora dobijali praktičnu obuku i lično se uvjeravali u taktiku gazda. Jane se odbila pridržavati onoga što je nazvala nedemokratskim naredbama s viših pozicija sindikalne hijerarhije (...).
Kako je pandemija radničkoj klasi donosila krizu za krizom, Jane je u saradnji s Fondacijom Rosa Luxemburg osmislila međunarodni program obuke za organizovanje, radionicu ogromnih razmjera za obuku grupa radnika širom svijeta. Do svoje smrti je kroz ovaj program obučila oko dvadeset pet hiljada ljudi, što je izvanredna ostavština.
Bez obzira na svoj raspored, Jane je uvijek nekako nalazila vremena za radnike. Kad je radnički sindikat Amazona (Amazon Labor Union / ALU) potražio pomoć nakon svoje nevjerojatne pobjede u skladištu JFK8 na Staten Islandu, Jane je ugurala intenzivne treninge za osnivače tog sindikata. Kad se na štrajk pripremao The New Yorker, (...) obaviještena sam da će trening voditi Jane McAlevey.
Nakon doktorata uslijedio je postdoktorski na harvardskom Pravnom fakultetu, pa položaj više savjetnice za politiku na Institutu za istraživanje rada i zapošljavanja pri kalifornijskom univerzitetu Berkeley. (...) Kroz sve to je i dalje pisala, nudeći prvi nacrt istorije borbe radničke klase u SAD-u pisan tokom samih borbi. U Jacobinu je imala kolumnu, a za Nation bila „štrajkovski dopisnik“ (zavidna titula). (...)
Posljednje djelo objavljeno prije najave odlaska u bolnicu naslovila je „Radničke pobjede daće vam vjetar u leđa – ali ne zaboravite da i dalje veslate!“ (Enjoy Labor’s Tailwinds — but Don’t Forget to Keep Rowing!) . (...)
Život posvećen kolektivnom djelovanju
(...) Društvene mreže preplavljene su svjedočanstvima radnika iz čitavog svijeta o tome kako im je njen rad promijenio živote. Tolika predanost vojnikinje u borbi vrijedna je svakog poštovanja, ali ono što ju je činilo istinski jedinstvenom ipak je njena osobnost – glasna, polarizirajuća, nepogrešiva individualnost i ponos. Život je posvetila kolektivnom djelovanju, ali nikad nije zaboravljala da su kolektivi sastavljeni od ljudi, a da je svaka osoba svijet za sebe. (…)
„Mislili su da ću umrijeti još prije nekoliko sedmica“, rekla je Jane krajem aprila na Democracy Now! (…) kad više nije bilo bolničkih tretmana koje nije probala, kao ni lijekova u kliničkim ispitivanjima višestrukog mijeloma s kojim se borila od 2021. godine. Uvijek fokusirana na svoj cilj, u toj emisiji je bila da bi govorila o neizmjerno važnoj pobjedi sindikata Ujedinjeni radnici automobilske industrije (United Auto Workers) u Volkswagenovoj tvornici automobila u Chattanoogi, Tennessee. „Opet sam napolju. Vozim bicikl. Gostujem u vašoj emisiji. I boriću se do zadnjeg daha jer američki radnici to zaslužuju.”
Govoriti „hvala“ nije u etosu radničkog pokreta jet to implicira da je neko nešto za nas učinio, a mi u stvari dižemo glas, preuzimamo rizike i sami se borimo za sebe. Dakle, neću to reći. Nego ću završiti onim što je sama Jane napisala na kraju, nevoljko, objavljujući da je pronašla jednu borbu koju ne može dobiti: „Uživala sam biti s vama na ovom svijetu.“ I mi smo uživali s tobom, Jane, i vraški ćemo se boriti da svijet bude onoliko dobar koliko si ti znala da može.
IZVOR: Jacobin
S engleskog prevela: M. Evtov - rijecidjelo.ba
