fbpx

Rezolucija UN-a o pravu na zdravu životnu sredinu: Jamac nove pravne doktrine i prakse?

PLANETA STANIŠTE

Generalna skupština Ujedinjenih nacija usvojila je dana 28. jula 2022. godine Rezoluciju o prepoznavanju ljudskog prava na čistu, zdravu i održivu životnu sredinu (A/76/L.75) (u daljem tesktu: Rezolucija), po kojoj se po prvi put, na nivou Ujedinjenih nacija, eksplicitno prepoznaje pravo čovjeka da živi u čistoj, zdravoj i održivoj životnoj sredini.

Piše: Redžib Skomorac

Konkretno, ovom Rezolucijom se: 

  • prepoznaje ljudsko pravo na čistu, zdravu i održivu životnu sredinu; 
  • napominje da je pravo na čist, zdrav i održiv okoliš povezano s drugim pravima i postojećim međunarodnim pravom;
  • potvrđuje da promicanje ljudskog prava na čist, zdrav i održiv okoliš zahtijeva potpunu provedbu multilateralnih sporazuma o okolišu u skladu s načelima međunarodnog prava okoliša;
  • poziva države, međunarodne organizacije, poslovna poduzeća i druge relevantne dionike da usvoje politike, poboljšaju međunarodnu suradnju, ojačaju izgradnju kapaciteta i nastave dijeliti dobre prakse kako bi se povećali napori za osiguranje čistog, zdravog i održivog okoliša za sve.

Rezoluciju je pozdravio i UN-ov specijalni izvjestilac za ljudska prava i životnu sredinu, David R. Boyd, koji smatra da je ovo značajan iskorak u vrijeme kada smo suočeni sa krizom životne sredine. On je podsjetio da zdrav i kvalitetan život zavisi od zdravog vazduha, sigurne vode za piće, održive hrane, nezagađene sredine, sigurne klime, očuvanog i zdravog biodivrziteta i ekosistema. Upravo univerzalno prepoznavanje prava na život u čistoj, zdravoj i održivoj životnoj sredini obuhvata sve pobrojane elemente.

Države se sada ohrabruju da preduzmu mjere, donesu ili osnaže ustave, zakone i politike, koji će prepoznati ili ojačati pravo na zdravu životnu sredinu, kao i da se preduzmu pravne i druge mjere na regionalnim ili nadnacionalnom nivou.

Međutim, Rezolucija kao takva ne predstavlja međunarodnu pravnu obavezu, već izraz političkog opredjeljenja, i može voditi u osnaživanje zakona, propisa i politika u ovoj oblasti, ili daljnje jačanje i pozicioniranje univerzalnog prava na zdravu životnu sredinu.

Naime, pri ocjenjivanju stvarnog efekta ove Rezolucije, bitno je napomenuti da je, u kontekstu Bosne i Hercegovine, odosno Republike Srpske, kao jednog od dva bh. entiteta, eksplicitno pravo na zdravu životnu sredinu zajamčeno odredbom člana 35. Ustava Republike Srpske. U komparativnim pravnim sistemima, isto ovo pravo je zajamčeno odredbom člana 74. Ustava Republike Srbije, odrebom člana 23. Ustava Crne Gore, te odredbom člana 69. Ustava Republike Hrvatske, i dr.

U Federaciji BiH, BD BiH, kao i samom državnom Ustavu, ovo pravo se ne ističe eksplicitno, ali se, u krajnjem slučaju, tehnikom jednostavne pravne analogije, može zaključiti da prostiče iz garantovanog prava na život. Ovo tim prije, budući da Ustav BiH u preambuli garantuje supranacionalnu primjenu više međunarodnih izvora prava, a koji izvori imaju prevagu nad primjenom nacionalnih zakona, te se na ove izvore uvijek može pozvati u smislu obaveze javne vlasti da obezbjedi pravo na “zdravu životnu sredinu”. 

Time to pravo postaje imperativ za efektivno uživanje svih ostalih građanskih prava, na teritoriji jedne države, budući da se većina prava uglavnom realizuju i manifestuju u fizičkom prostoru – životnoj sredini.

Inače, u nešto manje praktičnom kontekstu, ali spoznajno krucijalnom, kontekstu pravne teorije, konstrukcija “zdrava životna sredina” se može označiti kao arhaizam i, za potrebe pravne skolastike i praktične primjene, možda nedovoljno jasan koncept koji sve češće predstavlja tek vrijednosnu apstrakciju. Usljed toga, ista je predmet arbitrarnog vrijednosnog suda, koji se stoga nerijetko kvalifikuje kao populistički altruizam. Međutim, na ovu nepopularnu kvalifikaciju se ne smije pristati. 

Stoga, u ovom momentu civilizacijske tekovine i, nadamo se, globalno naslućujućeg  političkog triježnjenja, uzrokovanog klimatskim i humanitarnim krizama u društvu, potrebno je navedeni koncept, ukoliko je to moguće, rastaviti na proste faktore i, u praktičnom i pravnom smislu, dati jasne okvire šta je to zdrava životna sredina. Gdje ona počinje, a gdje završava. Šta je njeno zdravlje, njena čistota, održivost, i gdje smo tu mi. Tj. ukoliko ti okviri zaista mogu da postoje odvojeno od nas. U protivnom, ukoliko, za potrebe suprotne teze, barem nakratko prihvatimo da je životna sredina jedan izolovan entitet, nije li onda oportuno govoriti o ovim pravima i njihovoj zaštiti, sve dok smo “mi” pak tek glavni štetnici njenog zdravlja?

S tim u vezi, prava u vezi životne sredine, okoliša i prirode (flore, faune i fungija), treba da se kolektivno deantropocentrizuju i dekonceptualiziraju. Trebaju da se derelativizuju i demistifikuju, pa ćemo onda imati jasnijeg, ali i snažnijeg, osnova za javnu garanciju uživanja i zaštite prava koja se vežu za zdravu životnu sredinu, odnosno iz iste proitiču i od iste ovise. Time će ova prava, rezervisana za vječito deklarativno garantovanje i neki budući novi svijet, biti više ovovremenska, tj. egzaktna i upražnjiva. 

Međutim, za prethodno je prije svega potrebno pokušati svladati i izbjeći naslućujući paradoks. A to je pokušati izbjeći da i najveći napori zaštite čovjekovog okruženja ostanu praćeni opštom tendencijom udaljavanja samog okruženja, odnosno životne sredine (kao objekta prava), od čovjeka (kao subjekta prava) – gdje čovjek ima dvojaku ulogu, kao njenog jedinog konzumenta i zaštitnika. Ali, u tome možda i jeste poenta, te nas takva dualnost i vodi ka neizbježnoj, a nadamo se i pravovremenoj, društvenoj katarzi.

Zbog tog pardoksa, opravdano je upitati se da li je pak rješenje u primjeni još uvijek neodovoljno istraženog koncepta prava budućih generacija (Rights of Future Generations), ili pak u primjeni koncepta prava prirode (Rights of Nature). Ili je rješenje u evoluciji koncepta ljudskih prava (Human Rights) u novi koncept – prava čovječanstva (Rights of the Humanity). 

Neovisno od birane matrice, jasno je da pravo na zdravu životnu sredinu može da proističe samo iz životne sredine koja je zdrava, čije stanje se dalje ne smije degradirati, uz obavezu da se isto unaprjeđuje, i ta premisa je jedini preduslov koji je bitan – bez obzira bila sama životna sredina subjekt ili bila objekt tog prava. Kao takvo, to pravo mora da bude onda prirodno pravo (ius naturale), pa tek onda ustavno, zakonsko, konvencijsko ili rezolucijsko. No, pravu na zdravu životnu sredinu, iako nepobitno univerzalnom, ipak još predstoji proces implementacije u nacionalne okvire, odnosno njegovog osnaživanja tamo gdje je ono već predviđeno, a s time zasigurno i proces njegove transformacije.

No, neovisno od svega prednje navedenog, usvajanje Rezolucije je bezmalo značajan pomak, a moglo bi se dodati, i konačni željeni epilog kolektivnih napora čovječanstva u zagovaranju boljeg, suvislijeg i održivijeg odnosa prema svom okruženju na globalnom novu. Stoga, eventualni dometi pravne teorije, izazovi i tehničke prepreke u praksi, nikako ne mogu da posluže kao izgovori o nemogućnosti efektivne zaštite životne sredine i njenog zdravlja. Naprotiv, realizacija prava na zdravu životnu sredinu, prepoznatog kao univerzalnog prava, mora da bude podstrijek da se, promptno i proaktivno, zaštiti univerzalna vrijednost za koju nemamo alternativu.

Rezolucija bi trebalo da bude katalizator konstruktivne kritike svih minulih štetnih politika i antropogenih aktivnosti, te svakako revizije trenutnih politika i aktivnosti, kao i onih koje su planirane, i to ne samo od strane svih struktura moći i vlasti, već i od strane vlasnika velikog kapitala shodno principu dužne obzirnosti (due diligence), ali i svakog od nas. 

Usljed akutne klimatske situacije, jedini održivi pristup čovjeka svom okruženju jeste onaj holistički, a pri čemu bi ova Rezolucija trebala da posluži kao poluga zajedničkim naporima usmjerenim ka tom cilju, kao i stvaranju jasnijeg okvira za jednu zreliju, pravedniju i klimatski prihvatljiviju pravnu doktrinu i praksu. 

Istu takvu, takoreći, političku zrelost i trezvenost očekujemo i od Bosne i Hercegovine, kao jedne od punopravnih potpisnica ove Rezolucije, te od svih nadležnih struktura bh. vlasti očekujemo da reviduju one javne politike i regulative koje su evidentno, ili potencijalno, u sukobu sa vrijednostima koje ova Rezolucija prepoznaje.

Ujedno, a kod činjenice da vazduh, rijeke i klima, kao elementi životne sredine, koju Rezolucija štiti, ne poznaju vještačke granice, usljed čega njeno zdravlje, čistota i održivost ovisi od međusobno svih unutrašnjih ali i prekograničnih antropogenih uticaja, od svih zemalja iz okruženja, kao i na globalnom nivou, očekujemo iskreniju saradnju u pogledu dostizanja klimatske pravde, jer harmonizovana i solidarna zaštita životne sredine je njena jedina moguća zaštita.

Autor: dipl. pavnik Redžib Skomorac - CZZS