Lokalno stanovništvo je Guineforta usvojilo kao lokalnog sveca zaštitnika djece, te su onovremeni pisci zabilježili kako su očajne majke donosile bolesnu djecu i ostavljale ih u svetištu kako bi ih pas iscijelio. Kult Sv Guineforta postojao je čak do 1930. godine, uprkos tome što ga se katolička crkva odrekla.
Sveti Guinefort je možda jedan od najneobičnijih svetaca u hrišćanstvu. Ovaj jedinstveni svetac iz 13. vijeka čak nije bio čovjek, već hrt. Nakon njegove hrabre zaštite bebe, koja je kulminirala njegovom smrću, i izvještaja o čudima koja su se događala na njegovom grobnom mjestu, Guinefort je proglašen ‘svetcem za zaštitu dojenčadi’.
Sveti Rok
Prema jednom izvoru, priča o svetom Guinefortu počinje s onom o svetom Roku, zaštitniku pasa. Za života je sveti Rok liječio bolesnike. Međutim, njegova interakcija s tim ljudima na kraju je rezultirala time da je svetac postao i žrtvom kuge. Zatim je otjeran u šumu, gdje je ostavljen da umre. Tu je bio pas svetog Roka, očito po imenu Guinefort, koji bi donosio hranu svecu dok nije umro. Kad je sveti Rok umro, njegov pas je otišao živjeti u plemićku porodicu.
Iako se čini kao lijepa veza, problem s vezom između sv. Roka i sv. Guineforta je ta što priča o psu-svecu potiče iz 13. vijeka, dok je sv. Rok živio tokom sljedećeg vijeka, što znači da je malo je vjerovatno da su ove dvije figure bile povezane.
Guinefortova priča
Priča o svetom Guinefortu može se pronaći u djelu poznatom kao De Supersticione, koje je napisao Stephen de Bourbon, srednjovjekovni istoričar i inkvizitor koji je živio tokom 13. vijeka. Stephen bilježi da je naišao na priču o sv. Guinefortu dok je bio u Lyonu u Francuskoj, gdje je “tamo propovijedao protiv čarobnjaštva i slušao priznanja”. Svojevremeno, čuo je mnoge žene kako pričaju da nose svoju djecu St. Guinefortu, pa je odlučio dodatno se raspitati o tome.
Foto: Wikipedia
Stephen je otkrio da je St. Guinefort hrt koji pripada izvjesnom gospodaru dvorca. Ovaj dvorac se nalazio na zemljištu koje je pripadalo gospodaru Villars-en-Dombea, blizu mjesta zvanog Villeneuve. Gospodar je imao ženu i malog sina. Jednog dana, lord, njegova žena i djetetova medicinska sestra napustili su dom, ostavivši bebu u kolijevci. Dok su bili odsutni, zmija – tradicionalni simbol zla u to vrijeme – ušla je u dom i krenula prema djetetu. Guinefort, koji je ostao s bebom, vidio je zmiju i napao je. Nakon borbe, hrt je uspio ubiti zmiju, te ju je izbacio iz kolijevke. Zmijska krv je, međutim, bila razmazana po kolijevci, kao i po ustima i glavi psa.
Kad se medicinska sestra vratila, vidjela je krv. Misleći da je Guinefort ubio bebu, ispustila je glasan krik, što je uzbunilo djetetovu majku. Kada je i ona vidjela prizor u sobi, vrisnula je, što je njenog supruga dovelo u sobu. Gospodar je izvukao mač i ubio psa. Kad su se ovo troje približili kolijevci, vidjeli su da je dijete neozlijeđeno i da čvrsto spava. Također su vidjeli tijelo zmije koju je ubio Guinefort. Postiđeni onim što su učinili vjernom psu, bacili su njegovo tijelo u bunar pred vratima dvorca, preko njega položili veliku hrpu kamenja, a u blizini posadili stabla kao spomen.
Tek kasnije, kada su lokalni seljaci čuli za priču o psu, počeli su posjećivati to mjesto i častili psa kao mučenika u nadi da će se zauzeti za njih. Stephen tvrdi da je te seljane “đavao zaveo i često prevario da bi na taj način ljude doveo u zabludu”. Međutim, na mjestu njegovog groba dogodila su se mnoga čuda, a na kraju su ga mještani proglasili svecem radi zaštite dojenčadi.
Iako Katolička crkva nikada nije priznala sv. Guineforta (Stephenovo djelo, na primjer, pokazuje kakvu vrstu suprotstavljanja crkvene hijerarhije čini), vjerni sljedbenici svetog psa odavali su mu počast sve do 1930. godine, 20. vijeka.
ZZ/Impuls
