fbpx

Sve kategorije

Pretražite portal

Popularni tagovi

Ned, Maj 19, 2024
Svaštara Pregleda: 839

Hačiko: Najodaniji pas na svijetu rođen prije 100 godina

Svaštara Pregleda: 839

hačiko gettyimages 1354477395

Foto: Getty Images

Krem bijela akita, rođena prije 100 godina, ovekovječena je u svemu – od knjiga preko filmova do kultne naučnofantastične serije Futurama. A kineska filmska verzija – treća nakon japanske iz 1987. i američke sa Ričardom Girom u glavnoj ulozi iz 2009. – trenutno je hit na bioskopskim blagajnama. 

Kineski slogan na filmskom plakatu govori sve: „Čekaću te, bez obzira koliko dugo“.

Bilo je priča i o drugim vjernim psima kao što je terijer Grejfers Bobi, ali nijedna sa takvim globalnim uticajem kao Hačikova.

Njegova bronzana statua stoji ispred stanice Šibuja u Tokiju, gdje je od 1925. uzaludno čekao čitavu deceniju. Statua je prvi put postavljena 1934. prije nego što je reciklirana za ratne napore tokom Drugog svjetskog rata. Japanski školarci uče priču o Čuken Hačiku – ili odanom psu Hačiku – kao primjeru odanosti i vjernosti.

Hačiko predstavlja „idealnog japanskog građanina“ svojom „neupitnom predanošću“, kaže profesorka Kristin Jano sa Univerziteta Havaji – „lojalan, pouzdan, poslušan gospodaru, koji razume, bez oslanjanja na racionalnost, svoje mesto u široj shemi stvari.“

Priča o Hačiku

Hačiko je rođen u novembru 1923. u gradu Odate u prefekturi Akita, postojbini akita.

Akita je jedna od najstarijih i najpopularnijih rasa pasa u zemlji. Japanska vlada ih je proglasila za nacionalnu ikonu 1931. godine, a nekada su bili obučeni da love životinje poput divljih svinja i losova.

„Psi akita su mirni, iskreni, inteligentni i hrabri (i) poslušni svojim gospodarima“, navodi Eiecu Sakuraba, autor knjige za djecu na engleskom jeziku o Hačiku. „S druge strane, takođe ima tvrdoglavu narav i oprezan je prema bilo kome osim prema svom gospodaru.“

Godine kada je Hačiko rođen, Hidesaburo Ueno, poznati profesor agronomije i ljubitelj pasa, zamolio je učenika da mu pronađe štene akite.

Nakon napornog putovanja vozom, štene je 15. januara 1924. stiglo u rezidenciju Ueno u okrugu Šibuja, iznemoglo i skoro da je uginulo. Prema Hačikovom biografu, profesoru Majumi Itou, Ueno i njegova supruga Jae su ga brižno njegovali u narednih šest mjeseci.

Ueno ga je nazvao Hači, ili osam na japanskom. Nastavak „Ko“ su dodali Uenovi učenici kao znak počasti profesoru.

Dugo čekanje

Ueno je vozom putovao na posao nekoliko puta nedjeljno. Do stanice Šibuja su ga pratila tri psa, uključujući Hačiko. Trio bi tada tamo čekao njegov povratak uveče.

Dana 21. maja 1925, Ueno, tada pedesettrogodišnjak, umro je od cerebralnog krvarenja. Hačiko je bio sa njim samo 16 mjeseci.

„Dok su ljudi prisustvovali bdenju, Hači je namirisao doktora Ueno iz kuće i ušao u dnevnu sobu. Zavukao se ispod kovčega i odbio da se pomjeri“, piše prof. Itoh.

Hačiko je proveo narednih nekoliko mjeseci sa različitim porodicama izvan Šibuje, ali je na kraju, u ljeto 1925. godine, završio sa Uenoovim baštovanom Kikusaburom Kobajašijem.

Vrativši se u oblast u kojoj je živio njegov pokojni gospodar, Hačiko je ubrzo nastavio sa svakodnevnim putovanjem do stanice, bez obzira na kišu ili sunce.

„Uveče je Hači stajao na četiri noge na kapiji za prodaju karata i gledao svakog putnika kao da nekoga traži“, piše prof. Itoh. Zaposleni u stanici su ga u početku vidjeli kao smetnju. Ulični prodavci bi ga polivali vodom, a dječaci su ga maltretirali i udarali.
Međutim, stekao je slavu širom zemlje nakon što je japanski dnevnik Tokio Asahi Šimbun pisao o njemu u oktobru 1932.

Stanica je svakog dana dobijala donacije u hrani za Hačika, dok su posjetioci dolazili sa svih strana da ga vide. O njemu su pisane pjesme i haikui. Kada su 1934. prikupljana sredstva za izradu njegove statue, navodno se odazvalo 3.000 ljudi.

Hačikova konačna smrt 8. marta 1935. dospjela je na naslovne strane mnogih novina. Na njegovoj sahrani, budistički monasi su se molili za njega, a dostojanstvenici su čitali hvalospjeve. Hiljade su posjetile njegovu statuu narednih dana.

U osiromašenom posljeratnom Japanu, akcija prikupljanja sredstava za novu statuu Hačika čak je uspjela da prikupi 800.000 jena, ogromnu sumu u to vrijeme, danas vrijednu oko 4 milijarde jena (28 miliona dolara).

„Kada se osvrnem na to, osjećam da je znao da se dr Ueno neće vratiti, ali je nastavio da čeka – Hačiko nas je naučio vrijednosti vjere u nekoga“, napisao je Takeši Okamoto u novinskom članku 1982. Kao srednjoškolac, svakodnevno je viđao Hačika na stanici.

Sjećanje na Hačika

Svake godine 8. aprila, ispred stanice Šibuja održava se pomen Hačiku. Njegova statua je često ukrašena šalovima, kapama Djeda Mraza i, nedavno, hirurškom maskom.

Njegova statua je izložena u Nacionalnom muzeju prirode i nauke u Tokiju. Neki od njegovih ostataka su sahranjeni na groblju Aoiama, zajedno sa Uenoom i Jeom. Njegove statue su takođe postavljene u Odateu, Uenovom rodnom gradu Hisaju, na Univerzitetu u Tokiju i na Roud Ajlendu, u kome je snimana američka verzija filma iz 2009. godine.

Odate je takođe pripremio niz događaja ove godine za njegov 100. rođendan.

Da li će se najodaniji pas na svijetu i dalje slaviti za jedan vijek? Profesorka Jano kaže da, jer vjeruje da „herojstvo Hačika“ nije definisano nijednim određenim periodom – već je vanvremensko.

Gospodin Sakuraba je podjednako optimističan. „Čak i 100 godina od sada, ova bezuslovna, odana ljubav će ostati nepromjenjena, a priča o Hačiku će živjeti zauvijek.

Izvor: RTS, BBC

Impuls teme

Vijesti

Kolumne

Kultura

Životna sredina

Zanimljivosti

Društvene teme

Kontakt