Foto: Jelena Jevđenić/Impuls
Vijekovima unazad pripadnici brojnih civilizacija su bili opsednuti posmatranjem Zemljinog prirodnog satelita i zapisivanjem svih njegovih promjena i faza.
Vremenom, ova posmatranja su rezultirala i nastankom prvih kalendara. Ako se uzme u obzir da kompletan mjesečev ciklus traje oko 29,5 dana, uočljivo je da je ovo približno trajanju jednog mjeseca. S druge strane, iako većina danas koristi gregorijanski kalendar, lunarni ciklus je ostao sastavni dio religija i kultura širom svijeta.
Predmet obožavanja
Milenijumima je povezivan sa različitim božanstvima, zbog čega je širom svijeta postao veoma poštovan. U brojnim kulturama, Sunce i Mjesec su često predstavljani kao brat i sestra ili neka vrsta saputnika, i skoro uvijek im je pripisivan suprotan pol. Neki od najpoznatijih vladara Mjeseca su bile žene poput Selene, koju su obožavali stari Grci i vjerovali da svake noći u svojim kočijama vozi Mjesec po nebu. Kinezi su poštovali boginju Čang E, čija priča je ključni element za razvoj Praznika punog mjeseca. Dok je u starom Egiptu, prikazivan u obličju bogova Konsua i Thota.
Kako se nauka razvijala, ljudi su sve više učili o Mjesecu. Vremenom su se pojavile i brojne teorije o njegovom uticaju. Mnogi su vjerovali da nebeski objekti utiču na ličnost, zdravlje i bolest - na primjer, mislili su da Mjesec konkretno izaziva groznicu, pa čak i nagle promjene u raspoloženju. Naučnici još uvijek istražuju da li je ponašanje ljudi i životinja stvarno povezano sa lunarnim ciklusima. Iako, kao što svaki naučnik zna, korelacija ne znači i uzrok.
Početkom 17. vijeka dolazi do preokreta
Godine 1609. Tomas Hariot je na svoje oko prislonio cijev na kojoj se nalazilo konveksno sočivo i konkavni okular. Odjednom je ugledao pet puta veći Mjesec, sa detaljima koje nijedno ljudsko oko do tada nije zapazilo. Skicirao je ono što je vidio na njemu, naglašavajući prelaze između planina i vrhova kratera. Od tada je mnogo toga evoluiralo u pogledu proučavanju Mjeseca - od alata do samog razumijevanja - ali važno je istaći da je sve počelo ovim prvim posmatranjem kroz najraniji teleskop.
Foto: Cosmology And Quantum Mechanics
Samo nekoliko mjeseci kasnije, svoja revolucionarna proučavanja je započeo i Galileo Galilej. On je uz pomoć svog teleskopa, posmatrao kako se sjenke kreću i mijenjaju po površini Mjeseca tokom ciklusa od 29,5 dana. Na osnovu ovih zapažanja on je shvatio da naš satelit nije gladak. Već da je prekriven planinama i dolinama. Njegove dalje studije su podržale teoriju o heliocentričnom sistemu, prema kom se sve planete okreću oko Sunca.
Foto: Art, archeology and architecture
Definisanje
U godinama koje su uslijedile, različiti posmatrači su kroz svoje rane teleskope posmatrali i skicirali mjesečevu površinu. Većim obilježjima su davali imena po članovima kraljevske porodice, naučnicima, regionima i reljefu. Iako danas znamo da tamna područja na njemu u stvari predstavljaju očvrslu lavu, njihova nekadašnja imena ostaju kao podsjetnik i mi ih i dalje zovemo "mora" i "okeani".
Oni su takođe, često crtali lunarne pejzaže koji nisu uvijek bili tačni. Ali onda se pojavio Johan Hevelije i napravio veliki iskorak po ovom pitanju. Proveo je godine u stvaranju što preciznijih prikaza svega što je bilo vidljivo na površini Mjeseca. Konačno kada je 1647. godine objavio Selenografiju, ona je sadržavala čitavu seriju crteža i otkrića.
Nova revolucija u posmatranju je nastupila sredinom 19. vijeka, uvođenjem fotografije. Tada su astronomi dobili mogućnost da snimaju fotografije duge ekspozicije kako bi "uhvatili" više detalja sa površine Mjeseca. Do danas, ovaj posao ostaje ključni faktor za proučavanje našeg najbližeg susjeda.
