U indijskim novinama The Tribuneu od 21. travnja 2002. Partha S. Banerjee piše: …za doživjeti Tibet kakav je nekad bio, ne pomišljajte na Lhasu – posjetite Mustang.
Što znači da od najbliže zračne luke do glavnog grada Lo Manthanga treba pješačiti šest dana! I to uz naknadu od 700 $ koliko traži nepalska vlada od svih stranih posjetitelja za pristup ovoj udaljenoj predstraži tibetanske civilizacije. Divlja, vjetrovita i surova, ali prelijepa zemlja, zemlja je mitova i legendi, redovnika i samostana, drevne kulture – ali bez kilometra asfaltirane ceste.
Mustang o kojem govori ovaj putopis jest modernom civilizacijom netaknut Gornji Mustang ili nekadašnja Kraljevina Lo, skrivena visoko u nepalskim Himalajama, na granici s Tibetom. Mustang se, naime, sastoji od dvije klimatske regije: donjeg i gornjeg Mustanga. Donji je vlažniji, zeleniji, još uvijek pod utjecajem monsuna, dok je gornji, budući da se nalazi sjevernije od glavnog himalajskog planinskog lanca, te tako u njegovoj “kišnoj sjeni”, izrazito sušan, gotovo bez ve-getacije, a snažni su vjetrovi urezali zanimljive formacije u stijenama. Ti neobični mjesečevi pejzaži isprekidani su malim oazama u zavjetrinama gdje su se obično uz izvore vode skutrila planinska sela uokvirena poljima ječma. Dramatičnost pejzaža pojačavaju spektakularni himalajski vrhunci okovani vječnim snijegom i ledom koji uranjaju u izrazito modro nebo.
Iako je nepalska vlada otvorila Mustang za strance 1992.1 godine, još uvijek su potrebne posebne dozvole za ulazak u Gornji Mustang. Posjet ovom posljednjem zabranjenom kraljevstvu iza snježnih Himalaja je kao vraćanje u prošlost, na Tibet prije 1950-ih… Hučanje snažnog vjetra, molitvene zastavice, chorteni2, razrušene utvrde, karavane mazgi i ponija natovarenih solju, vunom i žitom koje se polagano kreću vijugavim planinskim stazama kroz klanac rijeke Kali Gandaki, tisućljetne su slike Mustanga. Inače, klanac Kali Gandaki smatra se najdubljim klancem na svijetu i od pamtivijeka predstavlja glavnu trgovačku rutu između Indije i Tibeta. Klanac razdvaja planinske lance zapadni Dhaulagiri (najviši vrh: 8167 m) i istočnu Annapurnu (najviši vrh: 8091 m), između kojih teče Kali Gandaki.
Narod koji ovdje živi naziva se Lo ili Lobas (Lo-pas); njihov jezik, kultura i tradicija jednaki su onima na Tibetu gdje pod kineskom okupacijom brzo nestaju, tako da je Mustang jedna od posljednjih enklava netaknute tibetanske kulture, iako u nepalskim granicama.
Prijestolnica Lo Manthang opasana je s dva metra visokim zidom podignutim u XV. stoljeću. Prema posljednjem popisu stanovništva iz 1991. godine broji svega 876 stanovnika. Posljednjih se godina obnavlja zahvaljujući stranim donacijama.
Tijekom povijesti Mustang je bio poznat pod tibetanskim nazivom Mun Tan, da bi kasnije bio preimenovan u Manthang, te naposljetku pretvoren u zapadnjačku izvedenicu Mustang. U Kraljevinu Lo ujedinio ga je redovnik Ame Pal u XIV. stoljeću, kad Mustang postaje važan dio trgovačkih puteva između Indije i Tibeta, ne samo radi trgovačke razmjene soli za pšenicu, rižu i ječam, nego i kao središte budističke religiozne umjetnosti i učenja. Krajem XVIII. stoljeća pripojen je Nepalu što ga gotovo dvjestotinjak godina kasnije spašava od kineske dominacije. Mustang je ipak zadržao izvjesnu samostalnost, te duhovnu i kulturnu povezanost s Tibetom, a na njegovom čelu, makar samo formalno, nalazi se kralj Jigme Dorje Trandul, 25. po redu iz loze Ame Pala.
Krajolik je na mjestima spektakularan, posebno u blizini sela Chhuksang (2980 m) u Gornjem Mustangu gdje erozijom oblikovane stijene nalikuju ogromnim orguljama.
Geografska izoliranost, te do sredine prošlog stoljeća sasvim zabranjen, pa potom ograničen ulazak stranaca, zaštitili su ovo područje od mnogih suvremenih, kako pozitivnih tako i negativnih utjecaja. Time se očuvala jedinstvena tradicionalna tibetanska kultura, no tijekom stoljeća život je u ovim zabačenim i oskudnim planinskim krajevima postajao sve teži pa se velik dio stanovništva odselio u druge dijelove Nepala ili u Indiju. Primjerice, sam glavni grad Lo Manthang, smješten na nadmorskoj visini između 3500 i 3700 metara, šest je dana hoda udaljen od najbliže izgrađene ceste. Upravno središte Mustanga je mjestašce Dzongsam (2800 m), smješteno s obje obale rijeke Kali Gandaki, u kojem je izgrađena zračna luka koja tek devedesetih godina prošlog stoljeća postaje glavnim pristaništem ograničenom broju posjetilaca.
Kagbeni, granično selo prema Gornjem Mustangu.
Otvaranjem granica Mustang postaje privlačan istraživačima i pustolovima do kojih dolaze legende o nedostupnim špiljama, tajnim podzemnim bibliotekama i izgubljenim gradovima. Tako je u posljednjih nekoliko godina ostvareno nekoliko važnih otkrića. Godine 2007. u špiljama kamene pustinje Luri Gompe pronađeno je pedeset i pet freski koje opisuju život Buddhe te mnoštvo uporabnih predmeta starije religije bon. Zidne mandale, dragulji budističke sakralne umjetnosti, tibetanski srebropisi i zlatopisi datirani su u XIII. stoljeće, dok se za pronađenu keramiku smatra da potječe iz vremena prije naše ere. Mandale u jarko plavim, crvenim i bijelim bojama prikazuju osam mahasiddha, velikih adepata, učitelje yoge s rukama u položaju mudri i male portrete lama. Slične su i špilje Tashi Kabuma kroz koje treba puzati uskim tunelom širine ramena da bi se ušlo u skriveni hram. U obje špilje otkrivamo klasične tibetanske, kineske, indijske, čak i perzijsko-bizantske utjecaje. Oslikane površine prekrivene su glazurom koja izgleda poput keramike, što nije pronađeno nigdje drugdje na području Himalaja i Tibeta. Uređene su kao odgovor na božansku zapovijed primljenu prilikom sna ili duge meditacije. Prema legendi, postojalo je sedam špilja, no čini se da samo himalajski supovi-grifoni iscrtani na njihovim zidovima znaju što su one uistinu sadržavale.
Svetkovina Tiji
Na području Mustanga pronađeni su sveti tekstovi religije bon za koje se dugo smatralo da su izgubljeni. Pisani su drevnim, danas izumrlim jezikom zhang-zhung koji se govorio u današnjem zapadnom Tibetu, a nije ni sanskrtskog ni tibetanskog porijekla. Tekstovi sadrže termu, u prijevodu “skriveno blago”, kako se nazivalo ezoterijsko učenje bona čiji se univerzalni elementi kasnije isprepliću s učenjima tibetanskog budizma. Mistični univerzum bona temelji se na osi svijeta, piramidalnoj planini Yung-drung Gu-tzeg (Planina Kailash) i raju Tagzig Olmo Lung Ring u obliku lotosa s osam latica. U tradicionalnoj tibetanskoj religiji bon, sve što postoji izgrađuje pet osnovnih elemenata: Zemlja, Voda, Vatra, Zrak i Prostor, a njihova imena su simbolična i ključevi su za kvalitete koje sadrže i način na koji djeluju.
Lama Padmasambhava
Svećenici bona smatraju da je utemeljitelj ove drevne religije Buddha Tonpa Shenrab. Legenda kaže da je kraljević Shenrab poduku dobio u samom raju, nakon čega se obvezao bogu samilosti, Shenla Odkaru, da će voditi ljude ovoga svijeta prema oslobođenju od patnje. U tekstovima se opisuju prethodne Shenrabove inkarnacije i navodi da je živio prije 18000 godina, davno prije velikog tibetanskog učitelja Padmasambhave i samog Buddhe Sakyamunija.
Velikog učitelja tibetanskog budizma veže se i uz samostan Ghar Gompu ili Lo Gekar (Čista vrlina Loa). Legenda kaže da je samostan izgrađen prema Padmasambhavinim uputama, a u biografskim svetim tekstovima Padma Kathang navodi se da je u njega sklonio ezoterijsko učenje, termu, kako bi moglo biti pronađeno kad čovječanstvo na njegove velike pouke bude spremno.
Na putu prema nekadašnjoj prijestolnici, Lo Manthangu, nalazi se selo Tsarang od četiristotinjak stanovnika u čijem se samostanu Sakya i peterokatnoj palači Tsarang Dzong iz XIV. stoljeća i danas čuva najveća biblioteka drevnih tekstova Mustanga. Palača ima lijepo uređenu staru sobu za molitve s molitvenikom u zlatopisu, kipove i velike slike Buddha, a tijekom svetkovina u samostanu Tsarang Gompi izrađuju se fascinantne pješčane mandale čiji se pijesak na kraju ceremonija prepušta obližnjoj rijeci.
Najvažnija godišnja svetkovina je Tiji ili Hajka na demone, kad se okolno stanovništvo okuplja u Lo Manthangu. Tada lame izvode stoljećima staru ceremoniju protjerivanja demona kojeg se povezuje s nestašicom vode. To je trodnevna proljetna svetkovina koja označava kraj sušne zimske sezone i početak vlažnijeg razdoblja.
Ovo kratko putovanje kraljevinom u kojoj kao da je vrijeme stalo i koja nastavlja život istim polaganim tempom kao što je to činila svih minulih stoljeća, završavamo riječima francuskog istraživača Michela Peissela koji je tamo boravio 1964. godine. O pejzažima Mustanga, čistim snježnim vrhuncima, drevnim samostanima i njihovim čuvarima zapisao je: Ono što sam vidio bilo je neopisivo – kao i emocije koje su me preplavile dok sam stajao na vjetru… Sada sam osjetio da je to zemlja daleko impresivnija nego što sam mislio, i da sigurno ima brojne neprocjenjive tajne. Ovdje u Mustangu, sada osjećam, postoji svijet stariji čak i od Tibeta …
Autor: Ivanka Šuleski
