fbpx

Ispovijest silovanog muškarca: Majka i ja se nikada više nismo pogledali u oči

1687207868 Dizajn bez naslova 94 750x422

Canva/Ilustracija

Međunarodni dan borbe protiv seksualnog nasilja u konfliktu obilježava se danas (19.05.). Brojna udruženja ukazala su na veliki broj problema sa kojima se susreću žrtve seksualnog nasilja u BiH, takvih je u našoj zemlji nažalost veliki broj, a mnogi od njih nikada nisu ispričali svoje priče.

U ispovijesti za N1, E. (ime poznato redakciji) odlučio je podijeliti jednu od najbolnijih, najbrutalnijih i najtragičnijih životnih priča.

Ispričao je priču o stradanju svoje porodice, seksualnom zlostavljanju i psihičkom stanju žrtava koje godinama nakon samog čina silovanja ne mogu pronaći put ka osmijehu, sreći, ne mogu pronaći put ni do jedne stvari koju bi mogli nazvati normalnim životom. Ispričaće svoj bol. Priču nakon koje čovjek ne može biti isti.

Rođen je u Foči, gradu zbog kojeg će nakon ratnih grozota koje su se u njemu desile u međunarodno pravo kao ratni instrument uvrsititi silovanje. Priče o sistematskom zlostavljanju žena zaprepastile su svijet, Karamanova kuća, zgrada Lepa Brena i dvorana Partizan postaće sinonim za patnje stotina zlostavljanih žena. O tim se stradanjima čuo bar poneki glas, one najhrabrije ispričale su svoje priče i spasile od zaborava tako brutalne zločine.

One najhrabrije svjedočile su i na sudovima, te fočanske zločnice uputile na dugotrajne i zaslužene robije.

Ono što do sada nismo imali priliku čuti, priče su o seksualnom zlostavljanju muškaraca u tom gradu.

“Ja sam imao 18 godina, studirao u Sarajevu, živio život tinejdžera. Nisam bio svjestan da bi se moglo desiti nešto loše. Sjećam se da smo igrali odbojke kada smo vidjeli prve vojnike i kamione, moja komšinica se radovala, a meni nije bilo jasno zašto. Ja lično, nisam znao za razliku po imenima, iako sam išao u mjetef, u kući se nije učilo za razlike, ni hodža nas nije učio”, počinje svoju ispovijest E.

“Igranke, svirke, kupanje, to je bilo divno djetinjstvo i mladost u divnom malom gradiću. Ni slutili nismo šta nas čeka.
Došao sam prije Bajrama sedam – osam dana. Rat je počeo za mene ovako – spavam, moj brat ulazi u sobu, opsuje i kaže zaratilo se. Naselja su već gorila, gorile su kuće. Prvi put čuješ kako fijuču meci, pucaju granate, postali smo svjesni da je zlo krenulo”, nastavlja E.

Vojnici koji su se prvih ratnih dana u grad na dvije rijeke slili iz Crne Gore i Srbije, predvođeni domaćim zločincima, ispisaće neke od najkrvavijih i najbrutalnijih stranica historije BiH.

“Prvi put smo čuli o klanju od izbjeglica. Mitar Šipčić, sin poznatog četnika iz drugog svjetskog rata organizovao je “zajedničke straže”. Na tim je sastancima Mitar zatražio da muslimani predaju oružje. Moj brat nije htio pristati i verbalno su se sukobili. Mitar ga je kasnije odveo u KPD-om. Mitar je kasnije četnicima iz Srbije i Crne Gore pokazivao u koje kuće da ulaze. U prvih sedam dana već smo bili svjedoci prvih ubistava u našoj ulici”, priča E.

Prijatelji i komšije kao predvodnici zločina

Fočanski su zločini kao i oni u mnogim drugim mjestima u istočnoj Bosni naročito potresni, jer su mnoge počinili prijatelji i prve komšije žrtava. Ni priča E. se po tome ne razlikuje od mnogih do sada ispričanih.

“Jedan od najboljih prijatelja, Bojan Begović koji će kasnije umrijeti od prevelike količine droge bez da bude procesuiran, doveo je vojnike pred našu kuću. Htjeli su silovati moju majku, no jedna ih je komšinica nekako spriječila. Drugu noć, isti prijatelj i još šestorica vojnika, ponovo su došli, ovaj put ih niko nije mogao zaustaviti. Silovali su moju majku. Moj prijatelj Bojan, i vojnici, Srbi i Crnogorci. Držali su mene i oca i morali smo gledati šta rade. Kada bismo spustili glavu da ne gledamo oni bi nas udarali kundacima, dizali nam glave, morali smo gledati. Mamine grudi, sve je bilo krvavo, da li su nožem sjekli nisam vidio u tom trenutku, uglavnom bila je krvava. Ja sam sebe osuđivao zašto joj nisam pomagao i danas, jesam li trebao da se istrgnem i pomognem”, govori isprekidanim glasom E i nastavlja:

“Sa majkom više nikad nismo razgovarali o tome. Bila je žena vesele prirode, voljela je pjevati, sve je prestalo. Nikad više se nismo pogledali, nikada nije podigla glavu, nikada nije zapjevala, osuđivala je sebe. Bio sam njen mezimac, nikada više nam se pogledi nisu mogli sresti.”

“Kasnije sam saznao, moguće da je bila čak i trudna, jer je radila operaciju velikog tumora. Nikad se nismo dotakli teme. Nisam imao snage da pitam. Mama je umrla u 59. godini, imala je seriju moždanih udara. Dosta smo nepravde doživjeli. Bio sam u vojsci. Stalno su nas deložirali, a tokom jedne deložacije dobila je moždani. Psihički je bila jako loše. Nikad niko nije pitao, nikad niko pomogao, niti je ona ikome rekla. Svoju je prestrašnu priču odnijela sa sobom u grob, a ostatak života nakon silovanja provela na tabletama”.

Mjeseci provedeni u paklu

Nakon što mu je pred očima silovana majka, patnje su se nastavile. Nakon što su mu oca i braću odveli u KPD-om, odakle se jedan od braće nikada nije vratio, osamnestogodišnjeg dječaka zarobio je vojnik Zoran, po naglasku iz Banata.

“Mene je odveo jedan od vojnika Srbijanaca po imenu Zoran. Novosađanin, Vojvođanin je bio, jer je imao taj akcent.”

“Odveo me u zgradu Lepa Brena. Bilo mi je čudno što me vodi u stan, a ne u KPD-om. U samom liftu on me napada seksualno i govori mi – ako me budes slušao neću te ubiti. Dao mi je neke tablete. Tako da nisam bio ni svjestan većine stvari. Samo kada sam se probudio, sjećam se nekih djelova, njega nije bilo, osjetio sam strašan bol. Na prozorima su bile daske. Ja sam pokušao da lupam na vrata, ali neko mi je rekao, ženski glas, nema ti spasa, šta ste tražili to ste i dobili”, priča E.

“Otišao sam u kuhinju da nađem nož da se ubijem. Nema noževa, nema ništa. Plačem, u tim mi se trenucima javlja krivica, da je uredu što se to meni dešava i da moram sebe iskupiti jer nisam pomogao majci. Taj osjećaj me pratio dugo vremena. Kažnjavao sam sebe, taj čin silovanja bih sam sebi opravdavao na taj način, da mi to Bog daje, jer nisam pomogao majci. U tom stanu sam bio zarobljen mjesecima. Vojnik Zoran bio je teški narkoman i mene je drogirao. Uvijek mi je govorio, ako preživiš nikome ovo ne smiješ govoriti. Obećavao mi je da će me spasiti ako budem radio ono što želi, ne samo seksualno. Faktički, mjesecima sam bio njegov rob. Vjerovatno nisam bio ni jedini, jednom je došao sav krvav po intimnim dijelovima tijela i tjerao me da to perem. Nekad bi bio u stanu dan i noć spavajući. Jednom sam uspio da uzmem njegove tablete, da ih popijem i prekratim sebi muke, ali nisam uspio. Siguran sam da nisam jedini muškarac koji je zlostavljan u Foči. Možda neki od njih nakon ove moje priče odluče da se otvore i olakšaju sebi bol”, kaže E.

Nakon mjeseci zlostavljanja, vojnik Zoran odvodi ga u KPD-om, a put koji je trebao značiti njegovu smrt značio je spas.

“Kao zatvorenika odveli su me u živi štit, tokom borbi detonacija nas je odbacila i mi smo završili u nekom potoku. Probudio sam se, mentalno nisam bio dobro. Danima sam hodao i nekim se čudom pojavio u Sarajevu. Hranio sam se u šumama i baštama ispred zapaljenih kuća. Prešao sam dug put, a kako sam preživio ni danas ne znam”, ispričao je.

Danas, sa trajnim posljedicama zlostavljanja bori se svim silama, E. ne želi odustati. Lica koja su mu nanijela bol i dalje ga proganjaju, ali odlučio je živjeti. Koliko ga boli, samo on zna.

Bosna i Hercegovina, nažalost, zemlja je sa hiljadama sličnih sudbina. Spuštenih pogleda koji čekaju da odu bez da su im pomogli. Neki se usude progovoriti, tražiti pravdu, ali većina ostane i nestane u tišni. Baš kao majka koja nije imala snage pogledati u oči svom sinu, ni on nju. A sramota nije bila i nikada i neće biti njihova.