Uliks Fehmiu: Bekim, moj otac
Odrekao se riječi koje su za glumca najjače i najljepše sredstvo. Odrekao ih se i pretvorio ih u šutnju – u protest, Hamlet bi rekao „...Ostalo je šutnja“.
Da bih govorio o mom ocu Bekimu Fehmiu, moram ponajprije kazati nekoliko riječi o mom djedu Ibrahimu. Rođen je 1892. u Đakovici, u porodici trgovaca i prosvjetitelja. Završio je učiteljsku školu i medresu u Skoplju. Djedova biografija najkraće može biti ispričana na primjeru imena njegove djece koja im je osobno davao, trudeći se da ona budu albanska (umjesto tamo uobičajenih turskih i arapskih), a koja na simboličan način govore o idealima kojima je stremio.
Najstarija kći Besa – časna riječ, zakletva i neka vrsta zaštitnog znaka Albanaca; Spresa – nada u bolje dane albanskog naroda; Baskim – prvi sin – ujedinjenje albanskog naroda; Arsim – prosvjećivanje naroda; Fatmir – dobra sreća narodu; moj otac Bekim – blagoslov narodu; Afrdita – zora je blizu albanskom narodu; Luljeta – cvijet života.
S puškom i knjigom u ruci, bio je desna ruka Bajrama Curija, vođe ustanka albanskog naroda protiv Turaka 1912. godine. Kao jedan od prvih albanskih učitelja, posvećuje se prosvjećivanju naroda i otvaranju škola kako na Kosovu, tako i u Albaniji. Zbog toga ga srpsko-crnogorske vlasti osuđuju na smrt. U doba Kraljevine Jugoslavije, proganjaju ga kao pristašu Bajrama Curija i Fana Stilina Nolija. Djeda progoni i kralj Albanije Ahmet Zogu, ucjenjuje mu glavu na tisuću dukata. Godine 1929. uhvaćen je i izoliran u Valjevu. Za to vrijeme njegova porodica živi u Đakovici, da bi 1931. godine svi zajedno bili deportirani u Sarajevo, gdje pored troje već rođene djece dolaze na svijet sinovi Arsim, Fatmir i 1936. godine moj otac Bekim.
Godine 1939., poslije talijanske okupacije Albanije, prelaze u Skadar gde djed postaje didaktički direktor osnovnih škola, i gdje se rađa kćerka Afrdita. Po raspadu Kraljevine Jugoslavije, 1941. godine porodica se vraća na Kosovo, u Prizren, gdje on nastavlja prosvjetiteljski i patriotski rad. Hapse ga i Nijemci. Ni za vrijeme nove Socijalističke Jugoslavije ne zatvara se krug golgote porodice Fehmiu. Djeda hapse i nakon montirana procesa je osuđen. Ubrzo po izlasku iz zatvora, 1951. godine, umire.
Moja baka Hedije, rođena u Đakovici 1908. godine, pratila je djedov put i sve nedaće i moj otac misli da nije našao dovoljno pravih riječi da opiše sve ono što je njegova majka za porodicu pretrpjela i učinila. Generacija mog oca Bekima prva je generacija u povijesti Prizrena koja je kompletno školovanje završila na albanskom jeziku – od osnovne škole do gimnazijske mature. Poslije gimnazije otac postaje član albanske drame Oblasnog narodnog pozorišta, jedinog profesionalnog kazališta u Prištini (odnosno na Kosovu). Kazališnu akademiju u Beogradu upisuje 1956. godine, u klasi čuvenog redatelja i profesora Mate Miloševića. Polaže ispit i primljen je pod uvjetom da nauči srpsko-hrvatski jezik. Prištinsko pozorište dodjeljuje mu stipendiju, ali kletva koju su politički „bogovi“ bacili na porodicu Fehmiu stigla je i mog oca. Poslije dva mjeseca ukidaju mu stipendiju. Zahvaljujući rektoru Akademije pjesniku Dušanu Matiću dobija školarina do kraja studija.
Brzo svladava srpsko-hrvatski jezik, da bi 1960. godine postao redovnim članom najboljeg kazališta – Jugoslovenskog dramskog pozorišta. I do dana današnjeg profesori na Kazališnoj akademiji (Fakultet dramskih umjetnosti) spominju mog oca kao primjer iznimno talentirana i iznad svega vrijednog studenta, pa sam i ja kao student istog Fakulteta ne jedanput o tome morao slušati. Do 1967. godine, kada daje otkaz u Jugoslovenskom dramskom pozorištu zbog lošeg tretmana, i postaje slobodan umjetnik, odigrao je više od 40 epizodnih, srednjih i nekoliko glavnih uloga, uključujući i uloge u Ateljeu 212. U dva maha bio je asistent režije profesoru Miloševiću na Richardu III i Otkriću Dobrice Ćosića. Snima i filmove Roj, Put, Tople godine, Protest, Deps, Pavle Pavlović itd.
Poslije velikog uspjeha filma Skupljači perja u režiji Aleksandra Petrovića, gdje igra glavnu ulogu – Belog Boru (film je osvojio dvije nagrade na filmskom festivalu u Cannesu 1967. godine i nominiran je za Oscara 1968.), počinje njegova internacionalna karijera i postaje prva svjetska zvijezda s ovih prostora i potpisuje dugogodišnji ugovor s talijanskim producentom Dinom de Laurentisom. Postaje ponos bivše Jugoslavije. Uglavnom snima u Evropi, SAD, Južnoj Americi, Africi i Aziji. Glumio je na albanskom, srpsko-hrvatskom, makedonskom, romskom, turskom, španjolskom, engleskom, francuskom i talijanskom jeziku.
I danas se gledaju poznati filmovi i TV serije u kojima je glumio, kao što su Homerova Odiseja s Irenom Papas, Avanturisti s Candice Bergen i Oliviom de Havilland, gdje je igrao glavnu ulogu – Daksa, odnosno plejboja Porfirija Rubirosu, Dezerter s Johnom Hustonom, Richardom Crennom, Chuckom Connorsom; Dozvola za ubojstvo s Avom Gardner, Dirkom Bogardom, Timothyjem Daltonom..., Crna nedjelja Johna Frankenheimera s Martheom Keller, Libera, ljubavi moja s Claudijom Cardinale, Salon Kitty s Ingrid Thulin, Helmutom Bergerom... i mnogi drugi.
Da bi dobio glavnu ulogu u multibudžetskoj produkciji Paramountova filma Avanturisti (The Adventurers, 1969.) u režiji Lewisa Gilberta morao je naučiti engleski za deset tjedana. Ulogu je dobio 1968. godine, kad sam ja došao na svijet.
U čast moga oca priređeno je veliko primanje u hotelu Pierre u New Yorku gdje je on, u društvu ostalih zvijezda filma Avanturisti (s Oliviom de Havilland, Candice Bergen, Annom Moffo, Ernestom Borgnineom, Fernandom Reyom, Rossanom Brazzijem, Charlesom Aznavourom...), posebno odabranim uzvanicima bio predstavljen kao nova zvijezda filma. Moje je otac tom prilikom nosio stiliziranu albansku narodnu nošnju.
Snimio je preko pedeset filmova u kojima je glumio većinom glavne uloge. U znak protesta zbog antialbanske propagande i širenja mržnje prema albanskom narodu, moj otac 1987. godine demonstrativno napušta predstavu u Beogradu Madam Kollontaj (Agnete Pleijel) gdje tumači uloge Lenjina i Staljina i oprašta se javno s umjetničkim djelovanjem u bivšoj Jugoslaviji.
Zadnja uloga koju je odigrao za talijansku televiziju bio je sveti Josip u filmu Dijete po imenu Isus (Un bambino di nome Gesù, 1987.) u režiji Franca Rossija, koji je prikazan i na američkoj televiziji. Scenarist i producent Francesco Scardamaglia rekao je: „Bekim Fehmiu jedini je internacionalni glumac iz istočnih komunističkih zemalja koji je snimao na zapadu, gotovo dvadeset godina, probijajući gvozdenu zavjesu, sve do pojave Gorbačova i pada Berlinskog zida.“
Zadnji film koji je snimio je Džingis Kan (Gengis Khan, 1992.) u režiji Kena Annakina u kome je igrao i Charlton Heston.
Nakon Aleksandera Moisiua, glumca iz prve polovice XX stoljeća, moj je otac prvi internacionalni glumac Albanac u drugoj polovici XX vijeka.
Raspad Jugoslavije, strašan bratoubilački rat, uništenje Vukovara, bombardiranje Dubrovnika, dugogodišnja opsada Sarajeva, rat na Kosovu, bombardiranje SR Jugoslavije učinili su da se moj otac još više povuče. Odrekao se riječi koje su za glumca najjače i najljepše sredstvo. Odrekao ih se i pretvorio ih u šutnju – u protest, Hamlet bi rekao „...Ostalo je šutnja“.
