Pred vratima banjalučkog teatra

Foto: Knjiga “Narodno pozorište Bosanske Krajine 1930-1980”

Istoriju grada na Vrbasu ispisali su glumci Narodnog pozorišta, jer su od čaršije stvorili centar kulturnih zbivanja. Od davne 1930. godine ono je grijalo srca Banjalučana, ali i cijele Krajine. Ono je bilo utjeha u teškim trenucima. I dok su ratovi i glad harali svijetom, kada je zemljotres razorio Banjaluku, ni tada pozorište nije zatvorilo svoja vrata. Preživjelo je, nije se predalo i tako je i danas u doba pandemije. Stvorilo je mnoge kvalitetne umjetnike i ljude koji su nizali uspjehe na većim scenama od naše.

piše: Ilijana Božić

Kada je u Banjaluku došao Ban Svetislav Tisa Milosavljević, grad je doživio procvat, a on se između ostalog borio i za izgradnju teatra. Bio je Tisa svjestan da nema grada bez kulture i kulturnog života, a kako bi se stvorila ta atmosfera u Krajini bilo je neophodno stvoriti snažne temelje. Tako je 1930. godine Krajiška ljepotica dobila Narodno pozorište Bosanske Krajine. To je drugo profesionalno pozorište u Bosni i Hercegovini.

Prva predstava u banjalučkom pozorištu izvedena je 18. oktobra 1930. godine pod nazivom “Hadži Loja”, a ono po čemu je ovaj teatar drugačiji od drugih jeste činjenica da je od te prve predstave on bio pozorište jedne regije, a ne jednog grada kao većina pozorišta. Imao je Tisa mnogo problema sa starim Banjalučanima koji nisu shvatali zašto trošiti novac u pozorište, u nešto tako beznačajno, nešto što ne služi ničemu. Nisu shvatali stari šta je pozorište. I kada je Tisa doveo prve glumce bili su čudni ljudima i nisu imali podršku. Ali on nije odustajao. Možda se ništa nije promijenilo od Tisinih dana, i danas kultura vodi borbu sa svijetom i danas je umjetnost zapostavljena i uvijek u zapećku, ali jedno je sigurno, ona je prvi čovjekov štit u teškim vremenima. Njoj se vraćamo kad sve posustane. To je najbolje dokazalo vrijeme pandemije u kojem danas živimo. Znao je to Tisa i zato nije odustajao od izgradnje pozorišta.

Foto: Google

Nepun mjesec dana nakon otvaranja pozorišta ansambl je krenuo na turneju po Krajini. Glumci su mamili osmijehe na licima ljudi i navodili ih na dublja promišljanja. Oduševljeni ljudi u Prijedoru, Novom Gradu i Bihaću željeli su što češća izvođenja. Tako je prijedorska publika vidjela Vojnovićevu dramu „Smrt majke Jugovića“ prije zvanične premijere u Banjaluci. Koliko su se pozorišni radnici trudili da narod zavoli teatar svjedoči i to da je već u prvoj sezoni, čiji je repertoar bio stvoren s ciljem da zabavi kako bi publiku vezao za pozorište, na sceni se našla američka drama. Banjalučani su gledali njujoršku lakrdiju “Tri put vjenčani” američke književnice Ane Nikols. U sljedećoj sezoni, osmog marta 1932, izvedena je komedija Džona Hartlija Menersa pod nazivom “Peg, srce moje!”, a u novembru iste godine i popularna drama Bajarda Vilara “Suđenje Meri Dagan”. Tek u sezoni 1937/38. na repertoaru je djelo jednog od najznačajnijih američkih dramskih pisaca Judžina O'Nila, dobitnika Nobelove nagrade za 1936. godinu. Bila je to “Ana Kristi”.

I dok su Banjalučani uživali u dugim šetnjama kraj Vrbasa, druženjima na Kastelu i u čuvenom parkiću, kulturni život grada se razvijao. Oni koji su tih godina iz manjih mjesta dolazili u Banjaluku zastajali su pred novoizgrađenom Gradskom upravom i Banskim dvorom. Bilo je to zlatno doba kada je grad sijao. Bio je četvrti decembar davne 1935. kada su na banjalučku pozornicu izašli Milica Carka Jovanović, Muhamed Ćejvan, Dragan Jovanović, Ivan Gorski i drugi i premijerno izveli “Bosansku ljubav” operetu u četiri slike iz bosanskog života. Uvijek je bosanski život bio nešto posebno i drugačije. Nosio je sa orijentom i inat. Milica Carka Jovanović jedna je od prvih glumica koju pamte Banjalučani. Rodom iz Srbije, glumačku karijeru je započela 1919. godine u putujućem društvu Ljube Vukomanovića a potom je bila članica mnogih pozorišta u kojima se pokazala kao veoma nadarena mlada glumica. U Banjaluku je došla čim je osnovan teatar i tu je glumila punih 11 godina. Banjalučani su je obožavali jer je bila podjednako uspješna u komedijama i u dramama.

Pozorište je polako ulazilo u srca Banjalučana. Bio je zimski dan, 12. decembar te 1936. godine kada je na banjalučkoj pozornici izveden komad “Adem Beg” Svetozara Ćorovića, u režiji Rade Pregarca. Adem Bega je tada igrao Miloš Rajčević, a djelo je premijerno izvedeno 16. 10. 1955. u režiji Ahmeda Muradbegovića, kada je Adem bega glumio Muhamed Ćejvan. Glumci nisu stajali, nosio ih je elan, a ljudi su sve više shvatali kakva magija vlada pozorištem. Tamo su i plakali i smijali se, a sve zato što su se prepoznavali, vidjeli su svoj život. To ih je i odvodilo pred Banjalučke glumce. U decembru 1937. u Banjaluci je izvedena prva premijera “Hamleta”. Režiser je bio Miloš Rajčević koji je u predstavi igrao kralja Klaudija. Hamleta je glumio Jovan Tanić.

Adem Ćejvan

Miljenik banjalučke publike i glumac bez kojeg se ne bi moglo govoriti o Narodnom pozorišu je Adem Ćejvan koji je nakon završene trgovačke škole u Banjaluci odlučio da se posveti glumi. Odigrao je maestralne uloge Maneta iz Zone Zamfirove, Hasanagu iz “Hasanaginice”, Dimitrija Karamazova i mnoge druge. Kako je govoreći o njemu kazao Boris Pržulj, Adem Ćejvan je bio boem sa pokrićem i autentični simbol Bosne, koji je bio predodređen da oblikuje ljepotu riječi, da “kleše ljepotu teatra”.

Bio je redovni gost čuvene kafane “Mostar” koja se nalazila nedaleko od zgrade pozorišta, a u kojoj su se okupljali svi oni koji su voljeli da vode duge razgovore. U kafani se kod nas tradicionalno sklope najbolji poslovi i rode najljepšeljubavi, a tako je prema pričama i Adem Ćejvan u “Mostaru” osmislio manifestaciju “Sa glumcima u maju”. Tako je u Banjaluku doveo Borisa Dvornika, Nedu Arnerić, Svetlanu Cecu Bojković i druga velika imena. Oni koji su ga poznavali kazivali su da je bio pun šarma i harizme, a smatrao je da je gluma otkrivanje istine. Jednom prilikom je kazao “Sav moj život protiče između dva sna- sna o životu i sna o umjetnosti”. Svetlana Ceca Bojković je govorila o Ademu Ćejvanu i ispričala kako su se družili i igrali zajedno u mnogim predstavama. Ispričala je kako su jednom prilikom igrali u teatru "Bojan Stupica". Adem je imao izlazak iz bifea ispod scene, kraj publike na scenu. Takav je bio njegov izlazak u drugom dijelu predstave. Ona je igrala Fatimu, i Adem je nakon pauze trebao da izađe na pozorncu poslije Cece Bojković. Svetlana Ceca Bojković je to ovako opisala u knjizi “Adem Ćejvan” Slavka Podgorelca:

“Bejaše pauza, posle pauze publika ulazi, a Lane Gutović je, kao i uvek, virio kroz rupicu na zavesi, gledao devojke u publici. Odlučim da i ja virnem kroz tu rupicu i propadnem sa scene, nastavim da se kotrljam sa sve kostimom (publika je sedela i to nije videla) i ja se niz stepenice skotrljam sve do 'kaubojskih vrata' bifea - pravo pred Adema! Čovek zabezeknut: nije mogao da veruje, vidi mene u kostimu, na pločicama... Ja kažem "Ademe, molim te, nosi me gore!". I Adem me iznese iza scene. Zavesa se podigla, ja se držim za oz leđenu nogu, nekako odigram tu scenu, i posle se ispostavi da sam slomila nogu.”

Kazala je da se taj događaj kasnije dugo prepričavao, a Adem je to na poseban način opisivao uz ono obavezno: "...I tres! Ceca u bife - baš pred mene!"

Skoro da nema sezone u kojoj Narodno pozorište nije gostovalo po drugim mjestima u Krajini. Deševalo se i to da u pojedinim sezonama anasmbl izvede više predstava na gostovanjima nego pred banjalučkom publikom. Pređene su desetine hiljada kilometara. Ništa nije moglo da zaustavi putnički karavan iz Banjaluke, pa je ostalo zapisano da su glumci putovali vozom, kamionom, čak i zaprežnim kolima do zabačenih sela. Predstave su izvođene na improvizovanim pozornicama, po školskim dvorištima, kafanskim baštama, hotelskim salama, pri svjetlu fenjera. Ono je davalo čar i ispunjavalo mnoga srca. Niko nije mogao ostati ravnodušan na život koji su glumci dočaravali pred očima svijeta.

Između dva rata

Između dva svjetska rata Narodno pozorište postalo je centar oko koga se odvijao sav kulturni život grada. U periodu između dva svjetska rata Banjaluka je bila značajan centar naprednog radničkog pokreta što je bitno uticalo na rad pozorišta. Izvođena su djela pisaca kakvi su bili Karel Čapek, Maksim Gorki, Petar Kočić, Branimir Ćosić, Miroslav Krleža i drugi. Tako je Krležina drama „U logoru“ zabranjena nakon četvrte đačke predstave, a „Gospoda Glembajevi“ igrani su u korist nezaposlenih i bolesnih radnika. Pozorište je radilo i za vrijeme rata, ni tada nije posrnulo. Dok su odjekivale sirene za uzbunu, gradovi granatirani i rušeni, pozorište se nije bojalo. U to doba naše pozorište je prikazivalo „Ponižene i uvređene“ Fjodora Mihailoviča Dostojevskog u scenskoj adaptaciji Radoslava Pregarca i ljudima pričalo priču o ljubavi, porodici i praštanju. Igrali su naši glumci tada i „Križni put Marije Meženjarove“ Ive Žic-Klačića, tadašnjeg člana Mjesnog komiteta KPJ za Banjaluku, u čijoj se kući nalazio jedan od ilegalnih punktova. U sezoni 1944/45 dovedeno je u pitanje postojanje pozorišta jer je dobar dio ansambla prešao na oslobođenu teritoriju i uključio se u rad Centralne pozorišne trupe ZAVNOBIH-a ili drugih kulturnih ekipa.

Međutim, poslije oslobođenja Banjaluke kako se obnavljao život u svijetu, kako su ljudi skupljali krhotine zgrada i svojih duša tako je i pozorište u Banjaluci počelo da živi novim, punijim životom. Pozorišni radnici su danju, zajedno sa ostalim sugrađanima, obnavljali svoj porušeni grad, a naveče su izvodili predstave. Već u oktobru 1945. krenuli su na prvu turneju po tek oslobođenoj Krajini. Pozorište se od tada aktivno i među prvima uključilo u sva društvena zbivanja u zemlji. U vremenu od 1950. do 1955. niču i novi oblici rukovođenja, uvodi se samoupravljanje i formira prvi pozorišni Savjet, koji obezbjeđuje širi društveni uticaj u kreiranju repertoarske politike. Demokratizacijom umjetničkog čina pozorište se približilo gledaocima, koji mu ostaju vijerni i u trenucima pada kvaliteta, jer ga razumiju i pružaju mu podršku.

Zemljotres

Taman kada se Banjaluka spremala da proslavi četrdesetogodišnjicu pozorišnog rada zadesio ju je zemljotres. Ni tada naš teatar nije prekidao rad. Zapisano je da su banjalučki glumci nastavili da igraju pod cirkuskom šatrom. Izvodili su besplatne predstave za građane i radne brigade koje su obnavljale grad. A potom su krenuli na veliku jugoslovensku turneju koja je obuhvatala mnoge gradove od Bitolja do Poreča i od Splita do Osijeka. Na tom putu igrajući iz dana u dan ansambl je doprinio razvijanju bratstva i solidarnosti naših naroda. A stvoreni su i uslovi za saradnju sa stranim pozorištima.

Rat

Krajem devedesetih godina pozorište je izvelo komad “Kočić” u kojem je mladog Petra Kočića igrao Sreten Mokrović, a starijeg Nikola Jurin. A onda kad su krenula ratna vremena pozorište je i dalje radilo. Tako je 22. februara 1992. godine premijerno izvedena predstava “Zora na Istoku” simboličnog naslova. U glavnim ulogama su bili Nikola Jurin, Bogdanka Savić i drugi. Ova predstava bila je svjedočanstvo vremena u kojem je nastala. Na pozornici su se našli oni koji su vjerovali u jedno carstvo koje se pred njihovim očima raspalo. Bila su to teška vremena koja su glumci oslikali prikazujući svu muku ljudi kojima su preko noći srušeni ideali i vjerovanja.

Pozorište danas, s prekidima, radi i kada su teška vremena. Ovaj put nije rat, nije zemljotres. Ovaj put to je epidemija i čini se da je jedino ona uspjela da privremeno zatvori vrata teatra i glumcima sveže ruke. Ali i u godini pandemije Narodno pozorište Republike Srpske izvodilo je premijere. I kao što je rekao američki glumac i reditelj Terens Man “Film će vam donijeti slavu, televizija novac, a pozorište će vas učiniti boljim”, danas u vrijeme neizvjesnosti i straha, danas kada nam se serviraju treš sadržaji, rijaliti programi, moderne tehnologije koje nas udaljavaju, pozorište nam pruža nadu u bolje dane i vraća nas onim iskonskim vrijednostima. I zaista ono nas čini boljim.

Autor: Impuls