Legenda zvana Zaim
Zaim Muzaferija
Prije nekoliko sedmica ostao sam prilično šokiran činjenicom, da na internetskim bespućima postoji tako malo napisanog o velikom glumcu, a još većoj ljudskoj gromadi – Zaimu Muzaferiji. Krenuvši da pišem šablonski, na brzaka sam pokušao u desetak redaka predstaviti Zaimov život i naravno pogriješio, jer pisati o Zaimu na takav način je jedan težak zločin, nemarnost i neprofesionalizam. Istina je, naime, ma šta god o njemu napisali – malo je, a činjenica da je napisan minimalan broj tekstova govori o nama, a ne o njemu.
piše: Muhamed Kovačević
Revolucionar za cijeli život
Veliki čovjek iz male sredine, standardna je stereotipna floskula naših ljudi, kojom se pokušava objasniti neobjašnjivi uspjeh ljudi, kojima početna životna pozicija i ne daje baš neke velike mogućnosti. Roditi se u Visokom, malom gradu između Sarajeva i Zenice, i to u vrijeme prve Jugoslavije ispunjavalo je kriterije teškog životnog hendikepa već u samom startu. No, Zaim za to i nije previše mario, u rijetkim „preživjelim“ intervjuima, koji se mogu pronaći na online platformama Zaim, iako doduše rijetko, ipak spominje svoje djetinjstvo, koje je određeno figurom njegovog oca i teškim životom na selu. Da li je upravo Zaimov otac i takva životna okolnost natjerala samog Zaima, da kao izrazito mlad čovjek svoj bunt pokaže borbom protiv tadašnjeg kraljevskog režima, nije poznato. Ali je i te kako poznata Zaimova revolucionarna aktivnost i djelatnost iz tog perioda, zbog koje je bio čak i privođen od strane tadašnje vlasti. Pored toga, upravo u godinama rane mladosti, kod Zaima se razvija osjećaj za umjetnost, posebice za teatar i on tu počinje amaterski da se bavi jednim pozivom, koji će mu u mnogome odrediti život. Kraj drugog svjetskog rata i rađanje nove Jugoslavije u potpunosti će omogućiti Zaimu, da se pozicionira kao nezamjenljiv segment kulturnog života visočke čaršije, gdje je uporedo s rastom druge Jugoslavije rastao i njegov amaterski pozorišni ansambl, čijim je predstavama uveseljavao, ali i oplemenjivao, kulturni prostor tog mjesta. U tom periodu, prema kazivanju samog Zaima Muzaferije, u svojoj čaršiji je prozvan „vječnim revolucionarom“, odnosno nekim ko uvijek pomjera granice.
Profesor glume
Zaim Muzaferija je po struci bio profesor njemačkog i francuskog jezika. Nikada nije krio svoje prvobitno i jedino zanimanje, kako bi on znao naglasiti u šali, kada bi ga novinari pitali da li se osjeća glumcem. Pedagošku obavezu je nosio s ponosom, bez neopravdanih izostanaka s nastave, što je uvijek isticao i na šta je bio posebno ponosan. Glumačka avantura Zaima Muzaferije počinje već 1961. godine, kada ga čuveni jugoslovenski režiser Veljko Bulajić angažuje u filmu „Uzavreli grad“. Sam film je omaž tadašnjem socijalističkom režimu, gdje se slavi razvoj industrijalizacije gradova gradnjom fabrika s velikim dimnjacima. Upravo će dimnjaci i poslužiti kao inspiracijski motiv Bulajiću da napravi taj film i da time stekne epitet „režimskog“ ili kako se u to vrijeme zvalo „Titinog“ režisera. S druge strane, sam film Zaimu je otvorio vrata, koja će kasnije koristiti do kraja svog životnog, odnosno radnog vijeka vezanog uz glumu i televizijske emisije. Zaim je za svog života ostvario čak 97 uloga, uglavnom sporednih, i uglavnom u kultnim jugoslovenskim, odnosno bosanskohercegovačkim filmovima. Ipak, jedan od rijetkih filmova u kojima je glumio glavnu ulogu bio je film „Kako ubiti Kaju“ iz 1967. godine. Paradoks, koji se jedino i mogao desiti Zaimu Muzaferiji, jeste taj da će upravo taj film vremenom steći svoju apsolutnu umjetničku vrijednost, pa će tako preći put od potpunog neprihvatanja na festivalu u Puli te godine do obaveznog primjera tzv. „stvarnog filma“, koji se kao analiza predstavlja studentima glume i režije na akademijama u regiji.
Ovo malo duše
Životna filozofija Zaima Muzaferije je posebno fascinantan segment, koji čak i površnog čovjeka može da iznenadi i bukvalno natjera na velike simpatije i još veće poštovanje prema ovom čovjeku. „Graditi kuću sa svojih 10 pristiju je najveće bogatstvo“, izjavio je Zaim, time pojednostavljujući svoju ulogu i zadatke, koje je ispunjavao na svom životnom putu. Kao sporedni glumac, uz to još kao neko ko se bavio time čisto amaterski, nije mogao, naravno, imati velike novčane benefite, koji bi mu kako je to običaj u tom svijetu biznisa, odavno riješili sva egzistencijalna pitanja i dileme. Nije pomogla ni činjenica da je Zaim uloge ostvarivao u zaista velikim jugoslovenskim ostvarenjima, kao što su „Miris dunja“, „Žena s krajolikom“ „Jagoša i Uglješa“, pa sve do kraja produkcije jugoslovenske kinematografije u filmovima „Gluvi barut“, „Stanica običnih vozova“ i „Ovo malo duše“. Upravo iz ovog posljednjeg filma, u pop-kulturu ili kako se to još voli reći „u narod“ je ušla sekvenca, odnosno monolog, u kojem Zaim objašnjava čuvenu biblijsku priču o Adamu i Evi, u prezentaciji običnog bosanskog seljaka, gdje je u klasičnom patrijarhalnom poretku stvari, žena bila ta koja je morala da „zajebe“ čovjeka, odnosno ona je ta zbog koje čovjek sada mora da se pati na ovom svijetu.
Odlazak u tišini
Zaim Muzaferija, kao i većina njegovih kolega glumaca, posebno profesionalnih glumaca, nije imao sreće s Bosnom i Hercegovinom. Naime, nakon sticanja nezavisnosti i rata koji je uslijedio odmah nakon toga, već uspostavljene konekcije, ali i pravila koja su vladala u sferi filmske industrije, naprosto i naprasno su nestali. Kako Zaim, tako i ostali učesnici tog svijeta, odjednom su preko noći morali da se snalaze i prilagođavaju novim postavkama i novoj borbi za prostor i umjetničko djelovanje. Skromni i povučeni Zaim, kako to i biva, tu je bitku vrlo brzo izgubio. Gotovo simboličan broj projekata u kojima je radio nakon nezavisnosti BiH, više je došao kao izrugivanje nego kao poštovanje koje je on neosporno zaslužio. Taj drugi „crni val“, koji se sada karakterisao ignorisanjem, a ne cenzurom, ipak ničim nije umanjio Zaimove uspjehe i dostignuća, ostvarena u jednoj ozbiljnoj i velikoj kinematografiji. No život umjetnika, ali i prosvjetnog radnika, natjerao je Zaima, da se u sutonu svog života bori kako umije i zna, da preživi, došavši do nivoa da je morao prodavati svoj med na magistralnoj cesti koja je povezivala Zenicu sa Sarajevom. Ovo golemo pitanje socijalne neosjetljivosti, ali i nebrige za ljude, koji su svojim djelovanjem oplemenjivali prostor i druge ljude i njihove živote, hronični je problem kojem izgleda u ovoj državi koja se zove BiH, još dugo neće doći kraj. Govorim to zbog činjenice, da na posljednoj manifestaciji „Dani Zaima Muzaferije“, manifestaciji koja je formirana i održava se upravo u Zaimovu čast, zbog nedostatka sredstava, pozorišnu predstavu sa svojim ansamblom nije mogao odigrati Zaimov sin Jasenko. Time je narušena jedna fina tradicija koju je ova manifestacija ustanovila, a radi se o međuregionalnoj saradnji, s gostovanjima pozorišnih ansambala, gdje se posebno ističu gostovanja ansambala iz Niša, gdje je i sam Zaim često za svog života bio gost. Ipak i pored toga, manifestacija preživljava i radi umjetničke izložbe, čime daje nemjerljiv značaj za tu malu zajednicu i za taj mali grad. Na kraju, čekajući ta neka nova i bolja vremena, ne preostaje nam ništa drugo, nego da se borimo da otrgnemo iz zaborava ljude, koji su svojim životnim primjerom, radom bez skandala i mrlja, s posebnim osjećajem za pravednost i umjetnost svijetao i pozitivan primjer svim onim generacijama koje dolaze.
Autor: Impuls
