fbpx

Andor: Sila se budi

Andor

 Foto: YouTube.

Prva sezona serije Andor neočekivano je najradikalniji lijevo orijentirani proizvod koji je ikad izašao iz svemira Ratova zvijezda, koji uspješno povezuje brojne žanrove u koherentnu priču o radikalizaciji i pobuni protiv fašizma i imperijalizma. Umjesto za Ratove zvijezda uobičajenog spektakla o izabranim superherojima koji grade i uništavaju galaktičke republike i carstva svojim svjetlosnim sabljama, Andor je serija o kolektivnoj solidarnosti i pobuni odozdo.

piše: Josip Brković

Iako je posredno jedan od glavnih lajtmotiva, reprezentacija politike u franšizi Ratova zvijezda nikad nije bila u prvom planu. Nije pogotovo bilo za očekivati kako će se priče iz daleke, daleke galaksije dodatno politički radikalizirati od kada je 2012. Lucasfilm, dotad u vlasništvu redatelja, producenta i idejnog tvorca franšize Georgea Lucasa prodan Disney korporaciji za nekoliko milijardi dolara. Očekivano se pokazalo istinitim; glavni motiv Disney korporacije maksimalno je iscijediti monetarni potencijal franšize. Tako svjedočimo hiperprodukciji cijelog niza nastavaka, prethodnika i spin-off nusprodukata za sve uzraste. Jedna od tih produkcija je i tema ovog teksta – prva sezona serije Andor; legalno dostupna na streaming servisu u vlasništvu Disney korporacije, ujedno (neočekivano) najradikalniji lijevo orijentirani proizvod koji je ikad izašao iz svemira Ratova zvijezda. U povijesnom slijedu unutar tog svemira Andor je prethodnik uspješnog filma Rogue One koji se događa neposredno prije originalnih Ratova zvijezda iz 1977. godine. Serija se vrti oko priče Cassiana Andora (Diego Luna), kapetana Pobunjeničkog saveza na njegovom osobnom putu političke radikalizacije od snalažljivog kriminalca do uvjerenog pripadnika kolektivne pobune potlačenih. Umjesto za Ratove zvijezda uobičajenog nostalgičnog mitološkog spektakla o izabranim superherojima koji grade i uništavaju galaktičke republike i carstva svojim svjetlosnim sabljama, Andor je serija o kolektivnoj solidarnosti i pobuni odozdo. Žanrovski je Andor vrlo uspješan znanstveno-fantastični politički triler, ali istovremeno i psihološka drama, avantura, akcijski triler, punokrvna partizanska serija i još štošta drugo. Upravo zato što nabrojane žanrove uspješno povezuje u koherentnu priču o radikalizaciji i pobuni protiv fašizma i imperijalizma, u političkom smislu nadilazi sve ranije (i kasnije) Disneyeve produkcije vezane uz Ratove zvijezda. Je li to zato što Hipokratovim riječima “najopasnije bolesti zahtijevaju najekstremnije metode liječenja“ pa tako jedan kapitalistički gigant poput Disneya piše seriju kojom potkopava vlastite temelje, ili će biti da je riječ samo o još jednoj “diverzifikaciji portfelja“ za ciljanu publiku koja odrasta (ili je već odrasla) u nizu svjetskih kriza koje posljedično guraju ljude prema radikalnijim politikama?

Politika Ratova zvijezda

Za potrebe boljeg razumijevanja serije Andor valja se podsjetiti iz kakvog društvenog konteksta je svemir Ratova zvijezda inicijalno stvoren. Poznati britanski kulturni kritičar i teoretičar Mark Fisher daje Ratovima zvijezda ulogu postmodernog simbola kasnog kapitalizma, u kojem je Lucasov izmišljeni svemir neiscrpan izvor kulturnih proizvoda prema potrebama kapitala, ali i popratne industrije drugih roba koje se prodaju obožavateljima franšize. Ratovi zvijezda u tom smislu nepovratno su promijenili filmsku, ali i zapadnu kulturnu industriju uopće. George Lucas nije se sramio crpiti inspiraciju iz različitih izvora pa stoga ni ne čudi kako je uspješno stvorio arhetip postmoderne filmske priče: od grčke mitologije, preko opere, vesterna do japanskog filma, da spomenemo samo neke. Također oduvijek naglašava kako su mu za inspiraciju prikaza Galaktičkog Imperija prvenstveno poslužili starorimski militarizam i njemački nacizam, ali i tada aktualni američki predsjednik Richard Nixon. U još neposrednijem političkom smislu, Lucas je inspiraciju crpio i iz tada netom završenog Vijetnamskog rata kao i Američkog rata za nezavisnost. U njima su male grupe udruženih pobunjenika unatoč svim izgledima pobjeđivale zla carstva kroz organiziranu oružanu revoluciju. Iako se u oba slučaja radi o emancipacijskim ratovima protiv imperijalnih sila, njihova naslijeđa mogu se tumačiti i u konzervativnom ključu – Ustav SAD-a kao politički najvažnija tekovina rata za nezavisnost istovremeno je i temelj američkog konzervatizma u 20.st. Pritom je i znanstveno-fantastični žanr originalne franšize neuspješno odradio svoju osnovnu ulogu pripovjednog alata. Jedna od osnovnih funkcija žanra je stvaranje narativne udaljenosti (A long time ago, in a galaxy far, far away…), neopterećene aktualnim političkim opredjeljenjima, a kako bi kritički sagledao stvarnu prošlost i sadašnjost. Pokazalo se kako je upravo taj narativni alat svojevrsna politička propast originalnih Ratova zvijezda: fokus na tehnološku spektakularnost učinio je filmove iz serije dovoljno politički neodređenima da bi kroz kasnije godine mogli biti vulgarno ideološki eksploatirani. Tako primjerice Ronald Reagan u svom poznatom Evil Empire govoru iz 1983. godine korištenjem terminologije Ratova zvijezda Sjedinjene američke države stavlja u poziciju neuglednih pobunjenika protiv zlog sovjetskog carstva.

Politika Andora

S druge strane Tony Gilroy, tvorac i izvršni producent Andora, inspiraciju crpi iz nešto drugačijih izvora. Poznat je po Bourne trilogiji i filmu Michael Clayton koji je zaradio i sedam nominacija za Oscara, te je radio i na filmu Rogue One kojem Andor narativno prethodi. Gilroy je istovremeno i čovjek s interesom za povijest revolucionarnog djelovanja, koji inspiraciju crpi iz radikalnijih povijesnih promjena poput Oktobarske revolucije. Andor tako funkcionira primarno kao serija o svojevrsnom političkom buđenju, prvenstveno revolucije, ali i kontrarevolucije.

Sporiji tempo u prve tri epizode Andora služi prvenstveno izgradnji kompleksnijeg svijeta od onog na kojeg smo navikli u Ratovima zvijezda – već na samom početku serije gledatelj/ica osjeća Gilroyev longue durée pristup galaktičkoj politici. Prikaz strukturnih društvenih procesa i njihove dinamičnosti jaka je strana Andora. Ona pridonosi reprezentaciji političkog realiteta na način na koji ostali proizvodi franšize Ratova zvijezda nikada u tolikoj mjeri nisu uspjeli. U nešto pojednostavljenom smislu, može se reći kako je Andor prva produkcija franšize koja prikazuje daleku budućnost koja uistinu ima svoju društvenu povijest i to onu koja je gledatelju/ici sumnjivo poznata. U simboličkom smislu prikaza puta radikalizacije, u prvom planu su bjegunac i naslovni lik Cassiana Andora, kao i njegovi svojevrsni politički antipodi prikazani u likovima Syrila Karna (Kyle Soller) i Dedre Meero (Denise Gough). Karn je niži službenik u privatnoj sigurnosnoj korporaciji kojoj Carstvo autsorsa održavanje sigurnosti na planetima koji logistički nisu blizu centra Carstva, dok je Meero u samom centru na visokoj birokratskoj poziciji u Carskoj sigurnosnoj agenciji (ISB). Andorova pozadinska priča običnog dječaka s planeta Kenari, ekološki devastiranog rudarenjem kojeg provodi politički prethodnik Galaktičkog Carstva – “dobra” Galaktička Republika, priča je o cjeloživotnoj borbi potlačenih i raseljenih s periferije, a zbog imperijalističkih i kapitalističkih politika centralnih carskih, ali i republičkih vlasti. Jasna je to kritika “starom” sistemu i nagovještaj jedne od radikalnijih ali i zasad nedovoljno razrađenih poruka serije. Ova poruka temelji se na oštrom rezu serije u odnosu na politički konzervatizam originalne trilogije – na kraju puta ne stoji ispražnjena budućnost, povratak na “staru normalnu republiku“ visoke politike. Budućnost je za pobunu otvorena, još uvijek nenapisana i puna mogućnosti. Andorova otvorena budućnost i raskid s konzervatizmom originalne trilogije narativno su naizgled besmisleni jer znamo kako borba protiv Carstva završava povratkom Republike sa svim njenim nedostacima, koji izazivaju novi val fašizma. Međutim, ako Andora čitamo kao paralelnu, narodnu povijest Ratova zvijezda, logičko je zamijenjeno simboličkim: revolucionarno djelovanje barem na trenutak vraća nadu u drugačiju budućnost.

Priča Andorovih antipoda Syrila i Dedre također je priča o radikalizaciji, no u vrlo fašističkom smislu te riječi. S jedne strane imamo prikaz puta radikalizacije glavnog protagonista u jednom političkom smjeru, te s druge strane prikaz njegovih protivnika na putu radikalizacije u potpuno drugom smjeru. Iako su smjerovi različiti, iste sile represije pogone njihove putanje. Dok Andor na neumoljivu strukturnu represiju reagira buntovništvom, Karn i Meero na isti sustav reagiraju konformizmom. Oni nisu primjer fašističke “banalnosti zla”, obični ljudi na pogrešnim mjestima u pogrešno vrijeme. Oboje krasi neograničena ambicija da budu prepoznati i potvrđeni od sustava. Meero, uvjerena i sposobna fašistkinja koja ne bira sredstva da stigne do cilja, prikaz je čiste prisile koju sustav vrši nad društvom. Karn, druga strana iste medalje, korporativni je policajac koji pod pritiskom žudi za redom i kontrolom, on je utjelovljenje Imperijalne hegemonije. Prisila i hegemonija dio su svakog društvenog sustava, međutim, Andor na ozbiljan način ilustrira njihovu radikalizaciju do otvorenog fašizma.

Andor na vrlo ozbiljan način pruža još pregršt materijala za kulturno/političko čitanje za koje ovdje nije bilo mjesta. Bilo bi ipak šteta barem ne spomenuti nijanse antikapitalizma u desetoj epizodi imena One way out (“Jedan je izlaz”) koja ujedno predstavlja i politički vrhunac serije u obliku zatvorskih bjegunaca kao kolektivnog revolucionarnog subjekta. Premda je ipak samo riječ o pop kulturnom proizvodu jedne korporacije te bi ga se zato moglo vrlo uspješno kritizirati, nijanse političke i ekonomske represije prikazane u seriji Andor jezivo rezoniraju sa stvarnim življenim iskustvom njenih gledatelja. Iznenađujuće je to za Disneyevu produkciju u okviru franšize koja je poznata po ambivalentnim i mlakim političkim porukama.

Za kraj ćemo izdvojiti jedan od mnogobrojnih političkih momenata serije, a koji je samo na trenutak eksplicitno prikazan kroz dijalog Andora i lika imena Nemik, mladog pobunjenika koji pokušava napisati politički manifest pobune. Nemik u jednom trenutku kaže: “Zbunjujuće je, zar ne? Toliko toga ide krivo, toliko je toga za reći, a k tome se sve događa tako brzo. Brzina represije nadilazi našu mogućnost da je razumijemo. I upravo to je glavni trik Imperijalne misli. Lakše se sakriti iza 40 zvjerstava nego jednog incidenta.”

Zvuči zastrašujuće poznato, zar ne?

Izvor: Bilten