Diverzija buntovnika iz Seattlea

Grunge nerijetko zalazi u mračna prostranstva ljudske duše, baveći se temama poput bullyinga, nasilja u porodici, incesta, silovanja, traume odrastanja, neprilagođenosti, autodestruktivnosti, ovisnosti. 

1989.

Malo je takvih godina kao što je ova iz podnaslova. Bogata događajima, nabijena simbolikom, znakovita po mnogo čemu. Padaju neki važni zidovi, simbolični i stvarni. Liberalna demokracija proglašava pobjedu nad mrskim komunizmom. Znani joj teoretičari razmeću se frazama o kraju povijesti, što će godinu-dvije poslije poroditi akademski bestseller. Pobjedu liberalne demokracije začinio je i Mitar Mirić stihovima: ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine. Ante Marković dobro razumijeva globalne silnice. Pokušava reformirati i spasiti Jugoslaviju. Sizif ga tugaljivo posmatra i u nevjerici vrti glavom. Orošeno čelo cakli mu se na suncu, dok tiho pjevuši Dylanovu Like a rolling stone.

U isto vrijeme Reagan namiguje Gorbačovu i slavodobitno se osmjehuje. Berlinski zid konačno je pao. Presudili su mu (zidu, ne Gorbačovu) macole, bageri i nova geopolitička arhitektura. Than we take Berlin, rekao bi Cohen, doduše u nešto drugačijem kontekstu. Achtung baby, nadovezao bi se U2. Angela Merkel ambiciozno je političko čeljade iz DDR-a, vizionarski zagledana u budućnost. I ona je, poput Markovića, prepoznala globalne silnice. Helmut Kohl je prepoznao nju.

Dok Francis Fukuyama i Mitar Mirić slave pobjedu liberalne demokracije, na sjeverozapadu Amerike, u saveznoj državi Washington, novi buntovni zvuk pandemijski se širi. Bend iz Seattlea upravo je izdao album prvijenac. Bleach, tako se zove album. Nije naodmet spomenuti da se grupa zvanično ćuti kao Nirvana. Ritam sekciju benda čine Channing i Novoselić, pjevač je izvjesni Cobain. Dave Grohl još uvijek nije zasjeo za bubnjeve. Nirvana obitava u dubokim i nedovoljno istraženim prostranstvima undergrounda. Bleach je distorzijski krik iz avangardnog podzemlja čiji eho lagano dopire do mainstreama.

U prvi plan izbija pjesma Love buzz, čudna smjesa distorzijskog rokijanja i folk poetike balkanskog tipa. Pjesmu otvara orijental bas kojem se ubrzo pridružuje agresivna orijental gitara. Potom se uključuje Cobain stihovima: vuđ ju biliv mi ven aj tel ju, ju ar d kvin of maj hart…, uz neobičan vokalni manir koji kao da crpi inspiraciju iz ranih radova Kemala Malovčića. Da li su Cobain i Novoselić tih dana cugali domaću rakiju i opijali se zvucima Južnog vetra, nije poznato. Znano je tek da su puno godina poslije pjesmu Love buzz grozničavo pjevušili klinci na jednom veselom sarajevskom partiju. Za neke od njih rečeni je parti značio inicijaciju, puteno otkrovenje, ulazak u svijet odraslih. Ali da ne idemo u digresije tog tipa. Malo manje je znano da je Love buzz također obrada, poput The man who sold the world ili Plateau, pjesama kojima je Nirvana udahnula novi život.

Iako se u tom trenutku alternativni rock i indie scena sasvim dobro drže s obje strane Atlantika, uz Pixies i Stone Roses kao kreativne predvodnike, novi buntovni zvuk polako osvaja Ameriku. Uskoro i svijet.

1991.

Ni dvije godine potom bend izdaje drugi album. Na policama muzičkih radnji pojavljuje se ploča sa neobičnim coverom. Četveromjesečna beba, uronjena u vodu, pokušava dohvatiti papirnatu dolarsku novčanicu okačenu na udicu. Album tako, osim 13 iznimnih pjesama, dobija i prepoznatljiv vizualni identitet. Jedan je to od onih amblematskih omota što se trajno urežu u vizualnu memoriju, poput Sgt Peppera Beatlesa, London Calling Clasha ili Warholove banane na debiju Velvet Undergrounda (albumu kolokvijalno znanom kao Banana album). Elem, Nevermind je rođen. Ideja za cover je Cobainova. Izražava njegov antimaterijalistički stav i zgađenost pravilima po kojima svijet funkcionira. Paradoksalno ili ne, Kurt je upravo sa Nevermindom postao multimilioner.

Novi zvuk, koji je sretno spojio hard rock i punk, sada je već globalno prepoznatljiv kao grunge. Sa punkom ga povezuje sirovi distorzijski zvuk i prezir prema establishmentu, mada grunge nije u toj mjeri političan niti ima izražen socijalni bunt kao punk. Ali ideološka poveznica između njih postoji. Oba pravca crpe političnost i društvenost iz lijevog ideološkog rezervoara. Seattle je uostalom poznat kao jaka utvrda američke ljevice. (Doduše i kao centrala uberkapitalističkog Amazona i Starbucksa, neko će cinično zavrnuti.) Grunge nerijetko zalazi u mračna prostranstva ljudske duše, baveći se temama poput bullyinga, nasilja u porodici, incesta, silovanja, traume odrastanja, neprilagođenosti, autodestruktivnosti, ovisnosti.

Nevermind je remek djelo grungea i rocka općenito. Album je kreativno spojio punk rock, sirovi noisevski zvuk i pop melodioznost. Sretan spoj buke i melodičnosti najbolje se osjeti u pjesmi In Bloom. Za pjesmu je snimljen i video u kojem Kurt, Krist i Dave, pristojno ušuškani u odijela i uredno začešljani, parodiraju muzičke tv nastupe iz ranih ’60-ih i fenomene poput beatlemanie. Ladies and gentlemen, we have three fine young men from Seattle, najavljuje ih voditelj, dok publika, naročito njen ženski dio, frenetično vrišti. Jedan od kreativnih vrhunaca albuma je punkoidna Lithium, tu je i mračna balada Polly, a Smells like teen spirit je postala himna generacije i najveći hit banda. Nevermind je transgeneracijski album, divlje uzbudljiv i katarzičan, album koji je silno utjecao na kasnije generacije.

Politika identiteta i etno-klerikalna mitologizacija već uveliko su dominantni društveni obrasci u Jugoslaviji i ona te 1991. polako odumire. Markovićeva odbrana i posljednji dani impresivan su pokušaj političkog racia i etikuma da eskivira tribalističke nagone u jugoslovenskom društvu i spasi tu zemlju. Sizif mu se divi na upornosti.

Sovjetski savez te godine nestaje sa geopolitičke mape, Njemačka je već uveliko ujedinjena, a Guns’n’Roses u tom su trenutku najpopularniji rock bend na planeti, nesvjesni da će ih grunge, taj buntovni krik iz mračnih dubina undergrounda, uskoro detronizirati. Biće to uzbudljive tri godine.

1994.

Devedesete su u postreganovskoj Americi stavile u fokus političku teoriju. Teza o kraju povijesti nije ni zagolicala politički mainstream, a već se stidljivo, kroz javni i akademski diskurs, provlači teza o sukobu civilizacija. Teorijski je razrađuje izvjesni Samuel s Harvarda. Nerviraju ga Fukuyama i njegova smjela postavka. Nova dualna paradigma, Mi vs. Oni, ukazuje se na ideologijskom i svjetonazorskom obzoru. Hladni rat i blokovsko nadmudrivanje više nisu sexy. Uostalom, SSSR se raspao, istočni lager je popucao po šavovima. Hladnoratovsko pitanje čiji je (projektil) veći ili ko će prvi osvojiti svemir, zamijenilo je pitanje čija je civilizacija superironija. Vrijeme je za civilizacijski clash. Joe Strummer i Mick Jones ostali su zatečeni.

Na razvalinama jedne zemlje nikle su su nove mikro državice. Siromaštvo, trovanje duha i položaj daleke periferije u Evropi nova su postjugoslovenska stvarnost. Marković je na vrijeme upozorio šta će se desiti ukoliko se udovolji tribalističkim nagonima. Šteta što ga nije imao ko čuti. Sizif opet u nevjerici vrti glavom. Čak i u okolnostima opće provincijalizacije, ekonomskog kraha i rata, mnoge je u bivšoj Jugoslaviji potresla tragična vijest iz Seattlea.

Neki ljudi ne umiju se nositi sa neuspjehom i često zapadnu u defetizam i depresiju. Kurt Cobain nije se znao nostiti s uspjehom. Borio se s depresijom, suicidalnim mislima, vlastitim demonima. Koban je bio taj 5. april 1994. Zvuk sačmarice pocijepao je zrak, rastjerao ptice i uznemirio pokojeg slučajnog prolaznika u četvrti Denny-Blaine. Tri dana poslije Kurt je pronađen. Presudio si je dvocijevkom, iako je u pjesmi Come as you are rezolutno tvrdio da ne posjeduje oružje (And I swear that I don’t have a gun, No, I don’t have a gun). Klub 27 nenadano je postao bogatiji za još jednog člana.

A samo mjesec i desetak dana ranije, Nirvana je svirala u Ljubljani. Bio je to njihov pretposljednji koncert i jedni nastup na području sada već pokojne države. Zanimljivo, bend na ljubljanskom koncertu nije odsvirao Smells like teen spirit. Još ranije, Nirvana je odsvirala jedan od svojih najdomljivijih koncerata, čuveni Unplugged in New York. Akustično i bez struje, uz pratnju gudača, bend je zvučao odlično. Posebno je upečatljiv vizualni aspekt koncerta. Scenografija je izgledala komorno i svečano, sa svijećama, cvijećem i gudačima u pozadini. Sve je ličilo na dobro osmišljen oproštaj. Da li je to Kurt režirao vlastitu komemoraciju, mnogi su se poslije pitali. Stvarnu komemoraciju, onu u Seattle Centru, pohodilo je više hiljada ljudi, što je najveće okupljanje te vrste još od smrti Johna Lennona. Bio je to i simbolički oproštaj od grungea.

2021.

Dave Grohl je uzbuđen izašao na scenu. Kako i ne bi. Trebalo je dočekati taj 20. juni 2021. i prvi postpandemijski koncert. Dvorana u New Yorku, znameniti Madison Square Garden, imala je 20 hiljada razloga za veselje. Foo fighters je vrhunski band, vražji virus napokon je zauzdan.

Dok u backstageu iščekuje izlazak na scenu, Dave se prisjeća prošlosti. Kroz glavu mu prolazi ’92. i Nirvanin nastup na MTV Awards-u. Sjeća se te septembarske večeri i svog žestokog, manijakalnog bubnjanja dok sviraju Lithium. Sjeća se Novoselića koji je potkraj pjesme katapultirao bas gitaru prema nebu, gitaru koja je ipak ispoštovala zakone gravitacije, vratila se nazad i nimalo nježno ga opandrčila po tintari, pred očima zabezeknute publike (možda tu leže razlozi njegove podrške Trumpu). Sjeća se Cobaina kako hendrixovski uništava opremu i baca se na bubnjeve koje je prije toga on, Dave, nemilice izudarao. Memoriiiiaa, memoriiiiaa, memoriiiiaa, memoriiiiaa…

Tri su decenije od distorzijske diverzije zvane Nevermind. Svijet se u međuvremenu promijenio. Nirvanina muzička ostavština našla je utočište na Youtubeu i digitalnim platformama, Mitar Mirić i dalje je jači od sudbine, Angela iz DDR-a je moćna žena respektabilne političke karijere, Ante Marković već deceniju reformira neki drugi svijet, Sizif i dalje pjevuši Like a rolling stone, a koronavirus je ispizdio planetu. Kurt se baškari po metafizičkim prostranstvima onostrane egzistencije. Sa drugaricama Janis i Amy i drugovima Jimom, Jimijem i Brianom oformio je novu supergrupu. Maše i namiguje svojim drugarima iz nekadašnjeg banda i odlazi na turneju po svemirskim bespućima. On je dosegnuo svoju nirvanu.

Autor: Neven Šimić, digitalna demokracija