Žak Prever: Barbara

ne ljuti se što ti kažem ti/ jer ti kažem svakom koga volim

Barbara

Sjećaš li se, Barbara, padala je kiša neprestana

nad Brestom toga dana, a ti si išla nasmijana

pokisla, ozarena, očarana, pod krupnim kapima kiše

sjeti se, Barbara, sretoh te u ulici Sijama

smijala si se, i ja sam se smijao

sjećaš li se, Barbara

Nisam te poznavao, nisi ni ti mene

sjećaš li se, sjećaš li se toga dana

i ne zaboravi ga.

Jedan čovjek ispod neke kapije, zaklonjen

viknuo je tvoje ime, Barbara,

a ti si potrčala njemu po kiši

pokisla, ozarena, očarana

i bacila si mu se u zagrljaj

Sjećaš li se, Barbara,

ne ljuti se što ti kažem ti

jer ti kažem svakom koga volim

pa čak iako ga ne poznajem.

Sjećaš li se, Barbara, i ne zaboravi nikad

tu kišu tako blijedu i tako srećnu

tu kišu nad morem, nad arsenalom

nad brodom iz Cezana

Oh, Barbara,

velika je svinjarija taj Rat i šta je sa tobom

sada

pod kišom od gvožđa, vatre, čelika, krvi

A onaj koji te je stezao u zagrljaju, zaljubljeno

da li je umro, nestao il je još živ

Oh, Barbara,

još uvijek kiša pada nad Brestom kao što je padala

nekada

Ali nije to isto, jer sve je porušeno

To su samo posmrtne kapi kiše, užasne i očajne

A nije ni onaj potop kiše, gvožđa, čelika, krvi

već prosto kiša iz oblaka koji nestaju kao psi

kao psi koje donosi vodena struja iz Bresta

da istrunu negdje daleko, vrlo daleko od Bresta,

od koga nije ostalo ništa.