Tragedija Branka Miljkovića:“Nema mene al ima ljubavi moje“

Bio je zaneseni poklonik riječi, pjesnik teških i epohalnih iskaza kao što su: „Srećan je ko svoju pesmu ne plati glavom“ ili „Ubi me prejaka reč“. Princ srpske poezije, pjesnik vatre i smrti život je proveo tražeći sopstvenu autonomnost u stvaralaštvu a završio ga tragičnom smrću koja je otvorila pandorinu kutiju pitanja.

piše: Ilijana Božić

Kada je 1958. jedan od najvećih svjetskih filosofa Žan Pol Sartr posetio SANU, Branko Mliljković je bio jedan od rijetkih koji je od njega dobio ozbiljnu pohvalu, a samo par godina kasnije postao je najmlađi dobitnik prestižne „Oktobarske nagrade“ grada Beograda. Bio je nadaren pjesnik i esejista koji je vjerovao da je pjesma izraz stanja uma, a ne srca. Ostao je upamćen kao sjajan teoretičar književnosti i prevodilac poezije simbolista sa ruskog i francuskog jezika.

Kazivao je :
„Jer pesma se ne piše,ona se živi“.

Niš je 29. januara 1934. godine dobio princa srpske poezije. Okružen ljubavlju i nježnošću od malena, u vrijeme kada nije bilo lako nabaviti papir njegovi roditelji su dopremali kolica puna pijeska po kojem je mogao da piše i briše, ali i dostupnu svjetsku literaturu kojom je bogatio svoje znanje. Narodni muzej u Nišu čuva prve ljubavne stihove koje je napisao kao izraz platonske zaljubljenosti u šesnaestogodišnju Ljiljanu Ilić kojoj je u periodu od jula 1949. poslao dvanaest pisama koja sadrže 21 pjesmu. U tim stihovima pozivajući se na velike slikare, filosofe i pisce on razmatra na koje načine ljubav može da bude pokretač i motiv umjetnikovog stvaralaštva. Prva svoja pisma je potpisao pseudonimomDamerti. Pisao je tada:

„Kada bi je video Rafaelo, on bi zacelo pomislio da je to neka njegova mlada madona koja se iskrala sa platna. Ali, kada bi se u to razuverio, pohlepno bi požurio da je ukrade i zatvori u neki ram. Da ju je video Platon, on bi se odrekao svoje misli da je na ovome svetu bleda senka nebeske lepote. Morao bi da uzvikne:“Nemoguće je da ovo divno stvorenje bude samo nepotpuna senka nebeske lepote“.
Kada je završio četvrti razred u Gadžinom Hanu, Branko Miljković je otišao u Niš i prijateljima govorio kako mora da radi i uči da bi „postao neko“ pa je već sa 12 godina pročitao skoro sva djela koja je pronašao u gradskoj biblioteci. Tada se pridružio literarnoj družini „Njegoš“ čiji je predsjednik postao godinu dana kasnije. Još tada je u pogledu poznavanja književnosti odskakao od svojih vršnjaka.

Prvu pjesmu je objavio 1952. godine u beogradskom listu „Zapisi“ kada je imao 18 godina. U Nišu je prve pjesme objavljivao u „Narodnim novinama“, „Glasu omladine“, „Našem putu“, „Gledištima“. Naredne 1953. godine otišao je u Beograd i na Filozofskom fakultetu upisao filosofiju. Družio se sa Mihailom Lalićem i Vaskom Popom kojeg je smatrao najboljim srpskim pjesnikom. Odbio je da se učlani u partiju što je dovelo do toga da se njegova poezija ne objavljuje. U Beogradu je pune tri godine obilazio redakcije mnogih časopisa ali za njega nije bilo mjesta nigdje. Prve pjesme u Beogradu objavio mu je Oskar Davičo 1955. godine u časopisu „Delo“ i time mu otvorio vrata ostalih izdavača i stranica brojnih časopisa. Ubrzo potom izlazi njegova zbirka „Uzalud je budim“ kojom je postigao uspjeh kako kod publike tako i kod kritičara.

Književna kritika ga je svrstala na sam vrh srpske poezije. Njegove rane pjesme ukazuju na uticaj francuskih simbolista Valerija i Malarmea, kao i Heraklitove poezije.

Pripadao je grupi neosimbolista, čiji je idejni vođa bio profesor Dragan M. Jeremić, a koju su zajedno sa Brankom Miljkovićem činili Božidar Timotijević, Žika Lazić, Dragan Kolundžija, Milovan Danojlić, Petar Pajić, Kosta Dimitrijević, Vera Srbinović, Rajko Čukić i drugi.

Dragan Kolundžija jednom prilikom je kazao: „U Beogradskim kafanama najčešće smo svraćali u“Bezistan“ na Terazijama i „Prešernovu klet“. Jedne večeri u „Klubu kod Ive“ video sam za stolom, za kojim je sedeo pesnik Branko Miljković, dve vatrene žene koje su ga zajedno grlile. Branko Miljković u svojoj poeziji odgovarao je samo na pitanja koja su mu ležala na srcu“.

U zbirci „Vatra i ništa“ pored antičkih mitova nalaze se i nacionalni mitovi i legende koje je utkao u sopstvenu poetiku.

„Uzalud je budim“

O ovoj pjesmi Miljković je u razgovoru sa Matijom Bećkovićem koji je tada bio novinar „Duge“ kazao:

„Kao gimnazijalac sam kod jedne svoje susetke video sliku njene umrle ćerke Ruže. Zaljubio sam se u mrtvu devojku.

Celu svoju prvu knjigu napisao sam pod tom nezdravom temperaturom i samu knjigu nazvao „Uzalud je budim“. To je bila moja prva ljubav“.

„Budim je, zbog sunca kojeobjašnjava sebe biljkama,
zbog neba razapetog između prstiju.

Budim je zbog reči koje peku grlo.

Volim je ušima...“

Kazao je i:

„Sve te pesme (iz zbirke „Poreklo nade“ ) pisao sam da bih ih čitao jednoj ženi. Ona je slušala i ostajala ravnodušna. Govorila je da to nije ništa naročito, ipak ih nisam bacio. Zapišite da mislim da je jedna lepa žena više vredna od svake zbirke pesama“.

U razgovoru sa Mihailom Blećićem za „Nin“ Miljković je kazao:

„Rano osećanje nemoći pred svetom nagnalo me je u poeziju, čovek, zagledan u svet, ima pred sobom dve alternative: ili da oseti svoju ništavnost, ili da se divi...Divljenje nas izjednačuje sa onim čemu se divimo. Poeziju sam počeo da pišem iz straha“.

Na Blečićevo pitanje koju bi riječ odabrao kada bi mu

rekli da mora samo jednu zadržati, kazao je:

„Odabrao bih jednu prejaku reč, kadru da iz sebe ponovo stvori čitav rečnik.

-Koja je to reč?

Vatra.Vatra priprema pticu. Ptica je poklon za nebo.“

Sukobi

Prema kazivanjima njegovih savremenika Branko Miljković naišao je na neprijatne situacije nakon što mu je dodjeljena Oktobarska nagrada. Jedne večeri u Klubu književnika grupa pisaca i prijatelja ga je napala da se predao režimu, a on je prilično pijan odlučio da javno vrati nagradu.Odmah su mu donijeli hartiju, a pjesnik Branko V. Radičević je zapisao Miljkovićevu izjavu i odnio u redakciju „Duge“. Ujutru je Miljković otišao da povuče izjavu, ali su mu rekli da je kasno. Desetak njegovih prijatelja i kritičara oblatilo ga je zbog toga.

Posramljen otišao je u Zagreb gdje su mu utočište pružili Irena Vrkljan i Zvonimir Golob.

Nezadovoljan životom u Zagrebu se predao alkoholu. Njegooj smrti prethodila su dva događaja. U januaru 1961. u zagrebačkoj pozorišnoj kafani koju su gosti nazivali „Kavkaz“ prema svjedočenjima Vladimira Bogdanovića on i Miljković su jedne večeri privođeni u zagrebačku miliciju nakon jedne Miljkovićeve izjave u pijanom stanju:

„U jednom trenutku Branko je ustao, stao uz nisku ogradu i oslonjen rukama, malo nagnut, gledao dole. Pomislih namah da tamo nekoga traži ili očekuje,ali se uplaših da bi onako nagnut, a visok i već dobro podnapit, mogao da izgubi ravnotežu i padne dole. U jednom trenutku Branko je uzviknuo: „Zašto ubijaju pesnika u socijalizmu?“ Pokušah da ga povučem, ali on podiže ruke i nanovo viknu još jače. Sala je na tren utihnula. Svi gledaju gore u nas. Neko je pozvao miliciju. Uspeh nekako da ga vratim do stola. Seo je i u jednom gutljaju ispraznio čašu.Ubrzo, na galeriju popeše se dva milicionera. Uzeše nam legitimacije i gurajući nas niz spiralne stepenice, nimalo nežno, izvedoše do kola koja su bila parkirana do samog ulaza“.

Ubrzo je pronađen njegov leš. Priča se okretala na to da je otišao zbog neuzvraćene ljubavi, a ovaj skandal se stavljao u drugi plan, jer je mjesec dana pred smrt pisao Petru Džadžiću:

„Moja nesreća nije puki ljubavni jad. Ona je bila osnovna potreba moga duha. Ona je bila i moja duhovna zaštita i zaklon. Ona je bila za mene zaštitni omotač od metafizičke studeni. Moja usamljenost je sada apsolutna. Sada moje pesme traže moju glavu. Više nema ko da me sa njima pomiri“.

U Zagrebu je radio kao urednik Radio Zagreba. U noći između 11. i 12. februara 1961. godine pronađen je obješen o vlastiti kaiš kako na koljenima visi o jednoj tankoj brezi, u Jandrićevoj ulici nadomak Ksaverske šume na periferiji Zagreba. Imao je 27 godina. Po policijskim izvještajima izvršio je samoubistvo.

U književnim krugovima godinama se sumnjalo da se radilo o ubistvu mladog pjesnika. Pjesnikov prijatelj Tanasije Mladenović smatrao je da se Branko Miljković nije ubio i kazivao da se te večeri mladi pjesnik nalazio u društvu pjesnikinje Dobrile Nikolić. Njih dvoje su to veče proveli zajedno do 23 časa, a sljedećeg jutra su trebali krenuti zajedno vozom za Beograd. Prema riječima porodice Dobrili Nikolić koja je ostala to veče da ga čeka dok je nakratko napustio lokal prišla su tri nepoznata mladića obrativši joj se riječima: „Gospodična, ako čekate pjesnika, nećete ga dočekati“. Njeno svjedočenje nije uvršteno u policijske spise, baš kao ni izjave hrvatskih književnika Zvonimira Goloba i Irene Vrkljan koji su takođe sumnjali da je mladi pjesnik ubijen. Roditelji Branka Miljkovića kazali su da dok su ga spremali za pogreb vidjeli da mu je tijelo bilo u modricama i krvavim podlivima. U knjizi „Ubijeni pesnik“ Koste Dimitrijevića pjesnikova majka Marija je kazala da se na tijelu njenog sina nije bilo tragova samoubistva, te da joj je odmah bilo jasno da je ubijen ali da su joj zaprijetili da ćuti iz političkih razloga. Kazala je da je zato namjerno kupila sanduk sa staklenim prozorom naspram pjesnikove glave da se svi mogu uvjeriti da njegov vrat nije bio ozlijeđen.

Petar Pajić, Miljkovićev prijatelj. kazao je: „To je prosto neverovatno. On je nađen kako kleči u toj šumici na mračnoj periferiji Zagreba, obešen svojim kaišom od pantalona o jednu grančicu, tanku kao dečja ruka. On je u to vreme ima 110 kilograma. Sama ta činjenica da je nađen kako kleči, ne znam koliko je to moguće...Obešen o grančici koja bi se slomila pod tim teretom...ne, on je tako namešten..“.

Tanasije Mladenović koji je tada bio visoki državni funkcioner dva dana poslije sahrane otišao je sa pjesnikovim roditeljima u Zagreb da sazna nešto više o tragičnoj smrti prijatelja.

„Znao sam da je Branko veliki pesnik, od prvog susreta. A što se tiče njegove smrti, to sam utvrđivao na licu mesta. Bio sam u Italiji kada se to dogodilo. Kada sam se vratio otišli smo u Zagreb. Tražio sam od islednika da mi pokaže šta su uradili. Tada sam bio savezni poslanik, imao sam pravo na to i morali su da mi daju izveštaj. Istraga je bila aljkava...Ubeđen sam da je Branko Miljković bio zadavljen jastukom. Mogli su kriminalci da ga ubiju, nije moralo to da bude iz političkih razloga, ali on je ubijen. Videli smo službenu fotografiju Branka, sa šeširom na glavi kraj „drvceta“ breze kako kleči na jednom kolenu. Drvo je bilo više nego tanušno da bi izdržalo ljudsko telo normalne težine...Posetio sam i porodicu koja je u blizini stanovala. Ti ljudi su mi rekli da su te noći čuli veliku galamu, vrisku, zapomaganje, ali da nisu smeli da izađu iz kuće jer je u tom kraju bilo opasno hodati noću“.

Vidosav Petrović koji je sa Brankom Miljkovićem živio u istoj ulici i pamtio ga je kao dječaka koji je njega i ostale vršnjake „zarazio čitanjem“ : „Njegovo sagledavanje sveta bio je čitav jedan univerzum, mnogo komplekniji od onog koji možemo da zamislimo i ja i dan danas nisam sreo pesnika, čoveka niti filosofa koji je imao toliki spektar pogleda na najrazličitije teme“.

Danas je najprihvatljivije mišljenje da je ipak riječ o samoubstvu, apandorina kutija ostaje otvorena. Film o Branku Miljkoviću pod nazivom“Vatra i ništa“ sjeća nas na velikog pjesnika, a Narodni muzej u Nišu njeguje uspomenu čuvajući njegovu cjelokupnu zaostavštinu. Njegovi roditelji Marija i Gligorije i brat Dragiša muzeju su poklonili Miljkovićeve lične predmete, odjeću, dokumenta, rukopise, fotografije, namještaj iz roditeljske kuće, ličnu biblioteku sa oko 400 knjiga i časopisa.

Autor: impulsportal.net