fbpx

Svijet „Božanstvene komedije“

dante domenico di michelino duomo florence 1

Dante je uspio da kroz jedno djelo prikaže patnju i strah, tamu i svjetlost, dobro i zlo, tjelesnost i bestjelesnost, strast i ljubav jednog perioda.  

Svijet Božanstvene komedije ( vertikalno ustrojstvo svijeta, srednjovjekovna misao i čovjek u tom svijetu )

Božanstvena Komedija je djelo koje u sebe sažima sve misli srednjeg vijeka, ona je prikaz srednjovjekovnog svijeta i srednjovjekovnog čovjeka. Dante je uspio da kroz jedno djelo prikaže patnju i strah, tamu i svjetlost, dobro i zlo, tjelesnost i bestjelesnost, strast i ljubav jednog perioda. Uspio je da nam pokaže kako je razmišljao srednjovjekovni čovjek, ali u svemu tome osjeća i vrijeme koje dolazi, osjeća pad ideje vertikalnog ustrojstva svijeta. Danteov svijet se odvija po vertikali, od dolje ka gore. Ona prodire i ispod zemlje, na zemlju i iznad nje, ona je svuda, čovjek je razapet na jednoj uspravnoj liniji i ako se pokuša iskobeljati iz nje i na tren se pomjeriti ka dolje,  počinio je grijeh i osuđen je na vječno potvrđivanje tog grijeha u Paklu. Ali, ako stremi ka gore i ne gleda dolje, odlazi u Raj. Ako je pravi izraz srednjovjekovnog pomirenja raznorodnih stvari i ideja na filozofsko – teološkom polju bila summa, onda je i Božanstvena Komedija – poetska suma ove epohe. S druge strane, u periodu renesanse, čovjek će vertikalu oboriti na horizontalu, tada će dobro da bude dolje, čovjek dobija autoritet, ljudi počinju biti jedni pored drugih, jedni među drugima, a ne jedni ispod ili iznad drugih. Božanstvena komedija je slika onog svijeta, slika je kazne, ali i nagrade, gdje su ovaj svijet i život na zemlji neka vrsta iskušenja, vječitog klečanja prekrštenih ruku i pognute glave, promatranje života i očekivanje smrti i svijeta nakon smrti, kojeg će Dante dovesti do savršenstva.

Samo umjetnost može da „uhvati“ vrijeme, da obuhvati cjelokupnu epohu srednjeg vijeka, njen početak i njen kraj. Dante opisuje vječnost, a vječnost nije vrijeme, ne dozvoljava promjene. Međutim, Danteova vertikalna bezvremenost je puna likova koji su oznake vremena, tragovi epohe obilježavaju svakog od njih; oni su nosioci historijskog u Danteovom vanvremenskom svijetu. To su likovi koji su puni mogućnosti, ali uprkos pokušajima, mogu se samo na tren istrgnuti iz vertikale i kako kaže Muhamed Dželilović u svom predgovoru Božanstvenoj Komediji, preći na horizontalu, a ti likovi su prizvuk onoga što slijedi nakon srednjeg vijeka, prizvuk renesanse i onih ljudi koji se u potpunosti oslobađaju sprega vertikale.

Dante nas vodi kroz svoj san, na momente košmar, na momente najljepši san kojeg je mogao usniti, ali iako je u pitanju svijet sna, taj svijet je realističan jer ne preslikava sliku pojavnog svijeta. On uzima pojedine aspekte ovog svijeta, pojedine simbole, ličnosti iz prošlosti, svoje savremenike, različite čulne aspekte, i gradi jedan novi svijet. Misao da je književno djelo beskonačnost prikazana u konačnom, jedna je od najstarijih, ali čini se i najvitalnijih misli, prisutna u mnogim različitim djelima koja se pitanjima umjetnosti bave i modificirana na bezbroj načina. Umjetničko djelo jeste beskonačnost prikazana u konačnosti, međutim, ono što je cilj i zadatak umjetnosti nije da preslika sliku pojavnog svijeta, nego da stvori jedan novi svijet, i da taj svoj netom stvoreni svijet natjera da znači i da u tom značenju autentično funkcioniše.

Dante u svom djelu ukida dimenziju vremena, ali zato razvija jedan prostor u kojem ništa nije podložno promjenama i pretjeranom komešanju. Vremena nema u Paklu i Raju, ali je u Čistilištu prisutno. Mi osjetimo vrijeme cijelim svojim bićem onda kada nešto čekamo, osjetimo kako sporo prolazi. Duše u Čistilištu čekaju, sa sebe sapiraju grijehe i spremaju se za odlazak u Raj, ali to je dug i mukotrpan proces u kojem je vrijeme, tj. tok vremena od najvećeg značaja za njih. Na tu dimenziju onog svijeta, mogu uticati živi. Živi mogu ubrzati proces čišćenja, plačajući i moleći za oprost tih duša. Izgradnja slike onog svijeta kulminira u Božanstvenoj Komedji, tu se usložnjava do mjere o kojoj se nikada ranije nije ni pomišljalo, nastaje jedna, mentalna evolucija, promjena života, jer se mijenja vrijeme zagrobnog života, uvodi se vrijeme čekanja. Danteov svijet ima svoju vlastitu logiku, svoje zakone, koji odgovaraju tom periodu.

Dante je čitatelje udaljio od profanog historijskog i približio svetom sakralnom vremenu, i arhitekturi prostora, koja je ćesto upoređivana sa arhitekturom gotskih katedrala. I gotske katedrale izgledaju otrgnuto iz vremena, lebdeći iznad zemlje skoro nerealne, sa svim svojim lukovima i mnoštvom kula, gdje sve teže nebu i božanskoj svjetlosti koja ulazi kroz rozete i stvara plavičastu viziju božanske svetosti i providnosti.  Lako se može shvatiti da je crkva kružne osnove slika kružnog savršenstva. Ali u krstastom planu treba sagledati da on nije samo predstava Hristovog raspeća. On je više oblik ad quadratum, zasnovan na kvadratu koji označava četiri strane svijeta i u kome je sažet svemir. U oba slučaja crkva je mikrokosmos. U srednjem vijeku arhitektura dolazi u prvi plan. Ono što je nekada u antici bilo prilagođeno čovjeku, njegovom tijelu, njegovim mogućostima, njegovim proporcijama, sada je izgrađeno na temelju onih nebeskih, nedostižnih, gdje sve žudi poći na nebo. Već smo rekli da je Dante svoj svijet organizovao oko vertikalne ose, međutim, ta osa je dvojaka, jedan njen aspekt predstavlja doslovno kretanje ka dolje i gore, dok je drugi aspekt taj da kosmička građevina Dantea Aligijerija leži i na apsolutnom gore i dolje. Dakle, Dante kada silazi sve dublje i dublje u Pakao, bliži je Bogu, jer se na apsolutnoj osi približava izlasku iz Pakla. Prostor Božanstvene Komedije, je podijeljen na tri dimenzije, koje odgovaraju moralnim zakonitostima, i apsolutnoj podjeli dobra i zla. Vertikalno prostorno modeliranje već po sebi organizira etički poredak – zlo je uvijek dolje. Bog, a s njim i dobro je gore. Zlo je uvijek dolje, a period renesanse će nam pokazati šta se desi kada se sve prebaci dolje, kada i silazak u Pakao bude predstavljao vrhunac slavlja onoga prizemnog i podzemnog, kada i Pakao bude slika slavlja i igranja sa simbolima srednjeg vijeka. I Dante se igra srednjovjekovnim simbolima, ali su oni za njega nepobitna istina, vino jeste Isusova krv, hleb jeste njegovo telo. On je prekrio svoj svijet jednim velom satkanim od simbola, koji pojačavaju utisak, čine taj svijet stvarnim, upozoravaju na ono što dolazi u vječnosti, u beskonačnosti. To je svijet koji se dešava paralelno sa ovim, u njega je lako zalutati, par koraka u mračnoj šumi, i zavlada izgubljenost, strah od nepoznatog, strah od grijeha. I šuma je simbol, ona je simbol onih zalutalih u grijehu, lakoće gubljenja duše u mraku, dok je napadaju strašne zvijeri – grijesi, a za šumu će Jacquess le Goff u svojoj knjizi Srednjovjekovni imaginarij, reći da je mjesto halucinacija, iskušenja i zamki.

Specifičnost Danteove književne pozicije, kao tvorca teksta, leži u tome što pozajmljuje ugao gledanja Tvorca, ali ne zanemaruje i ne propušta gledište čovjeka. Kao vodiča Dante uzima Vergilija. Vergilije je još jedan u nizu simbola, on je simbol prošlosti, simbol razuma.  Dante ne može da se ne osvrne na antiku, time naslućujući ono što će donijeti renesansa, a to je veličanje antike, antičkih uzora i svijeta u kojem je čovjek mjerilo svih stvari. Vergilije piše, dok njegov junak Eneja pati, a Dante je taj koji stavlja sebe u Pakao, u Čistilište i u Raj. Uticaj antike se kod Dantea vidi i u odabiru geometrijskog oblika koji se proteže oko vertikale. U pitanju je krug, koji jeste oblik savršenstva, ali ako se on nalazi gore, on je savršenstvo dobra; ako se nalazi dolje, on je savršenstvo zla.

Krug je i simbol zalutalosti i kretanja zakrivljenom linijom grijeha. Hipnotizirajući krugovi pakla su dolje, nad njima su pročišćavajući filtri čistilišta, a iznad njih se prostiru nebesa. Isto tako na Dantea je snažno uticao i pitagorejski uvid u metafiziku brojeva. Dante kao temeljni broj, na kojem počiva njegova konstrukcija uzima broj deset, a Umberto Eco u svojoj Povijesti ljepote, govori kako je broj deset zbir svih tačaka u tetraktys -u,  a tetraktys je pitagorejski lik koji predstavlja prelazak brojčane koncepcije, na onu prostornu, koju je Dante razradio do najsitnijih detalja. Sve ove činjenice su bitne, bitno je pokazati do koje je mjere Dante išao u izgradnji savršenstva i cjelovitosti, da bi kasnije vidjeli na koji način je to savršenstvo srušeno, na koji način je srušena hijerarhija. Dante stavlja u Pakao one koji se prežderavaju, one koji se opijaju, dok ih Rable slavi. Mi bismo voljeli da je svijet savršen i cjelovit, ali ako bar na tren zavirimo u sebe i svoje emocije, shvatamo da on to nikako ne može biti. Savršenstvo ne može postojati ovdje na zemlji, ono ako postoji, mora biti negdje gore ili negdje dolje u vidu nekog idealnog pojma. Srednji vijek je nastojao da dosegne to savršenstvo u vidu idelanog pojma – Boga, dok će renesansa utjeloviti savršeno nesavršen pojam čovjeka.

Čovjek je pojeo sa drva spoznaje. Nije umro, kao što je zmija točno predvidjela. Postao je kao Bog. Samo ga smrtnost luči od Boga. Načinjen na sliku božju, kao Bog, ali nije Bog. Da bi to spriječio, Bog istjeruje Adama i Evu iz raja. Zmija, koja je rekla eritis sicut dei (bit ćete kao bogovi ) bila je u pravu. Srednjovjekovni čovjek je prije svega nesretan, mašta o Raju iz kojeg je protjeran, o Raju kojem se nastoji vratiti. Božanstvena Komedija je zasnovana na dva događaja, jedan od njih je sjećanje na blaženstvo Raja i na počinjeni grijeh, a drugi je kako kaže Muhamed Dželilović, pojava Isusa.Rođenje Isusa je okosnica Božanstvene Komedije, događaj na osnovu kojeg se mjeri sve ostalo, položaj čovjeka iz sadašnjosti, ali i onoga iz prošlosti. U tom smislu su, kako upozorava Dželilović, likovi koji se nalaze u limbu, one velike sjene, jednostavno rano došli. Tu su najveći pjesnici, filozofi i Danteovi uzori iz antike, ali oni moraju ostati zarobljeni u tom najmanje zakrivljenom krugu Pakla, jer nisu spoznali Boga kojeg poznaje srednji vijek. Antika je na taj način dobila posebno mjesto u strukturi Božanstvene Komedije.

Već je rečeno da je umjetnost ta koja može da u sebe sažme cjelokupnu epohu srednjeg vijeka, da nam pokaže vrijeme u prostoru bez vremena, i da ga svede na jedan trenutak, ali na koji način? Danteu je dovoljan jedna tren. U tom trenu ličnost je određena zauvijek. Likovi koji se pokušavaju istrgnuti iz vertikale i preći na horizontalu su uhvaćeni u jednom trenutku. Dante vješto bira momenat vrhunca grijeha i poput nekog slikara ovjekovječuje njihova tijela, ovjekovječuje njihove grijehe u svoj gustini i punoći, ne propuštajući ni jedan jedini sloj te napetosti. Kao da je svo vrijeme nataloženo u tom jednom trenutku, toliko je zgusnut pad tih likova, da istiskuje vrijeme i ostavlja nam jedan trenutak, koji govori kao svjedok vremena koje je proticalo u grijehu. Erich Auerbach u svojoj knjizi Mimezis – prikazivanje stvarnosti u umjetnosti, govori o Farinati i Kalvakantiju, bezbožnicima koji su osuđeni na to da vječno leže u goručim lijesovima. Bivstvovanje obojice stanovnika sanduka i pozornica na kojoj se to odigrava doduše su konačni i večni, ali nisu neistorijski.Postojanje tih likova nije izvan historije, to su likovi koji se, kako navodi Auerbach, sjećaju prošlosti, znaju za budućnost, ali nisu svjesni sadašnjosti i života na zemlji. Leže i gore, u jednom vanvremenskom svijetu, a žele znati za vrijeme, za onaj sadašnji trenutak, njihovo biće vapi za ovim sada. To je njihova tragedija, tijela su im smještena na vertikalu koja ne podržava iskakanje i pogled na horizontalu. Oni zadržavaju svoje osobine, zadržavaju svoje tijelo, jer je i to nešto što ih određuje, ostaju u svom obličju, ostaju isti, a opet ni njihovo shvatanje položaja u kojem se nalaze nije isto, oni potpuno ispoljavaju svakom od njih svojstveno biće, koje ne može biti drugačije, a i nije drugačije od onog što su nekada imali u zemaljskom životu. Svaki od tih likova ima svoj lični grijeh, svoj lični teret, a stavljeni su u pojedine krugove onim principom moralnih vrijednosti.  Dante ima opravdanje za čulnost kojom nam opisuje likove Pakla, ima opravdanje za izraženu materijalnost, jer on pokazuje kaznu, pokazuje tijelo u grijehu, dok će Rable pokazati tijelo i  čovjeka u svoj njegovoj materijalnosti, ali bez ove kazne koju smo vidjeli kod Dantea.

Dante u Paklu napada naša čula, skoro pa možemo da osjetimo sumporna isparavanja, da vidimo strahote kazni, opipamo tu paklenu atmosferu. Međutim, kada dođemo do prostora Raja, prestaju takvi opisi, tom prostoru nije potrebno detaljno skiciranje. On je blažen, uzvišen, njegova uzvišenost je definisana i ustanovljena onda kada smo prošli kroz Pakao. Rable će izvrnuti taj svijet doslovno naglavačke, oborit će vertikalu, koja odmah postaje horizontala i svi segmenti života se na njoj počinju miješati. Ono što je dobro je dolje, a ne gore, Raj je dolje, a ne gore. Raj je na zemlji, na zemlji je i čovjek koji će dobiti potpunu slobodu. Danteov Empirej je beskrajno udaljen, negdje je na nebu, njegov Raj je toliko udaljen od zemlje da tu nema ni sjene, tu je sama svjetlost. Tu je Beatriče, kao simbol uzvišene ljubavi, ljubavi bez dodira. U najdubljem dijelu duše srednjovjekovnog krščanina odazivala se ljubav, eros, koji je uvijek u sebi nosio i odbljesak Pramilosti i na taj način, kroz moralni čin, težio Logosu. Ljubavi je bilo i u Paklu, ali je to bila kako kaže Muhamed Dželilović, ljubav bez razuma. Tu vidimo Frančesku, pred kojom će Dante pasti u nesvjest. On pada u nesvjest pred ljubavi, pred Frančeskom koja se predala strastima i koju vihori strasti bacaju po zidovima Pakla, tijela vječito sljepljena sa tijelom svog ljubavnika, i pred Beatriče, ljubavi koja ne poznaje te vihore strasti –  pred aspolutnom ljubavi.

Autorka: Zerina Kulović

Upute na tekst:

Alighieri Dante: Božanstvena komedija.
Auerbach Erich: Mimezis: prikazivanje stvarnosti u zapadnoj književnosti.
Dželilović Muhamed: Slaveni o Danteu.
Eco Umberto: Povijest ljepote.
Fromm Erich: Dogma o Kristu; Bit ćete kao Bog (radikalna interpretacija Starog zavjeta i njegove predaje).
Le Goff Jacques: Srednjovjekovna civilizacija zapadne Evrope.
Le Goff Jacques: Srednjovjekovni imaginarij: eseji.

Izvor: Dunjalučar