Omer Ć. Ibrahimagić: Izabrane pjesme
Zaista, leđa nije svila nit joj je vakat dohakao. / Nosila se sa nejakim, nepožnjevenim, neuzoranim./ Od malena je učili da s teretom na glavi kroz tegoban život kroči.
NA GLAVI TERET
Pomalja se, kao sa iskrzanih fotografija austrougarskih oficira.
Pogleda bačenog u daljinu, lebdi kroz vrijeme.
Zaista, leđa nije svila nit joj je vakat dohakao.
Nosila se sa nejakim, nepožnjevenim, neuzoranim.
Od malena je učili da s teretom na glavi kroz tegoban život kroči.
U kolut, nalik na burek, savije staru keranu mahramu da po tjemenu nalegne.
Ko da smotak iznad kose lebdi.
Anđela se sjetim.
Maši se vreće, digne je i uzdahne.
Na glavu i krhak vrat, sruči se sva težina dunjalučka.
Zna ona da valja durat i na plećima samo dio belaja prtit.
Lica poput linoreza, na neki svoj način,
ritam življenja hvata, mnogim do konca nedostižan.
Lelujajuć, u plesu sa nevidljivim planinskim leptirima.
Bokovima, u poglede mir unosi.
Računa: proteklo.
Korotna, sabire što je predeverala i prebacila preko glave.
Svako malo zastane, smotak sredi i korak upravi.
Glavobolja se javlja poistiha, ko sjenica isprva.
Pa ubada i stišće, ko akrep u pjesmama.
Krompir što je uprtila, za oblog će poslužit.
Odnijet ko rukom, ko da nije ni bilo.
Taman bi žena uzbrdo, eto joj u susret potomstva.
Unuka na glavi samo kapu vunenu nosi.
Unuk se njene vreće maši, otme je i na rame si metne.
Umjesto tereta, na pamet joj misao padne:
«Dragom Bogu hvala što Vas imam, djeco!»
ZATVORENI KRUG
Šada se činila djevojkom na mjestu.
Nije se smirila i ostala na tom.
Jednog će je dana proglasit mamom i biće samo takva.
Ljubav će, i šakom i kapom, dijelit po čitavoj porodici.
Naparaćeske, a kad se okrenem i pogledam, sve nas je moglo zapast.
Kada su koljena počela oticati, a leđa savijati se, počastiše je titulom majke.
Smjerna, kakva i jest, volšebno je pehlivanila na užetu koje je pripadalo svima.
Jedino bi svoju brigu isticala kao da je to nešto za istać.
Pa smo i mi, dan-danas, brižni nalik materi.
Ali ne ovovremenski i svijeta radi, već više za sebe, u nutrini.
Da smo Bogdom manje.
Praunuka Mia je sa 4 mjeseca prešla granicu da bi vidjela obrise pramajke Šade.
Mia je otvorila svoj krug i zatvorila drugi.
Pramajkine oči su milovale sjajne klikere u glavi «bijele pčele»
i nikakve granice taj flash ne bi razdvojiti mogle.
Ponekada rosna i sunčana jutra, visoko u planinama,
načine slične mijene u ljudima.
Pogledi se spoje i riječi postanu jeftine.
Tada stare, poštene i tople ruke zagrle malo tijelo i s njime cijeli svijet.
U krug radi koga je vrijedilo živjeti.
LIJEPO SMO SE GLEDALI
Nije bilo oblaka na nebu.
Bašče se uzmirisale beharom i proljećem.
A ja na teferiču upozna esmer-đuzel djevojku.
U očima joj alem-kamen.
Lijepo smo se gledali.
Topio se kad bi progovori.
Kao u pjesmi, poklonih joj šareniku jabuku.
Pa joj počeh, poistiha, pod pendžer, u akšam, dolazit.
I ona mene begenisala.
Šta i šta sam uzdaha na njenim kapidžicima ostavio.
Bila mi plaho muteber.
Lijepo smo se gledali.
Strijeljale me uspijuše, namiguše, fitnije, vrtirepi.
Kinđurile se. Noge lomile zamnom.
Nisam bio od te rabote, snokta bi ih odbi.
Pošten do srži, dero sam pelengaće na njenoj tarabi.
Ko šaru za život sam je gledao. Riješen.
Iz ovih stopa bi zarad nje i pod orahom,
s makom i zambakom na uzglavlju, usnio.
Poče hučka i dođe rat.
Pokupilo pa odvelo i mene.
Kad se ja vrati u moje selo poharano, ona već mater.
Rekoše da me čekala gotov tri godine pa odustala.
Proteklo dosta vode i ja halalio.
Drugu oženio.
Puno djece i unučadi imam.
A nje nema.
Džaba, kad god preberem po riznici sjećanja
preda me izađe moj alem.
Ništa ne bi od nas.
Samo smo se lijepo gledali.
ŽENA MOJE ZEMLJE
Sa ovo malo beskraja što te okružuje,
u svakom slučaju ne možeš biti zadovoljna.
Jer, ti si snažna i slavična,
Ne bez pedigrea.
U duši čikme nemaš.
Htjeli bi te slomiti, ukalupiti,
sviknuti na bol.
Od tebe napraviti lutku,
sa ograničenim pokretima u glavnim zglobovima.
Što ti je teže,
duša ti sve ljepše miriše.
Dukati u očima blješću.
Kada ti na lice rosa padne,
sa njega ružinu vodicu pokupe.
RAĐANJE
Vulkanski proključa utroba njena,
da nove oči, novu dušu da,
iz žene izađe buduća žena,
iz duboka sna.
Ponoviše proces buđenja, zore.
Donese majka sebi sličan lik.
I natalni bol iz svake pore,
izbaci krik!
Zaplaka priroda, oblak rodi kiše,
a sa izvor-oka, nasta suza-med,
tijelom zrele žene, koja želi više,
obnovi se slijed!
NJOJ
Zagrli me očima,
i kad roda počiva,
ukradi me od rode.
Napiši mi pjesmu,
odvedi me na česmu,
i napi me vode.
Narasti me velika,
čvrsta, ko od čelika,
uljepšaj moj san.
Jutra kad me probude,
nek u tebi pobude,
sreću širu no dan.
Učini mi sreću,
a kad sreće kreću,
stavi me kraj njih.
Ocrtaj mi zore
osmijehom ko more,
pročitaj mi stih.
Gledaj kako stasam,
i kad sporo kasam,
požuri me lako.
Gledaj kako pitam,
kad život ne čitam,
pouči me kako.
Postanem li čovjek,
shvati me, mati!
O PISCU
Omer Ć. Ibrahimagić (Tuzla, 1968.) je ostavio svoje pjesme, priče i putopise u preko 110 bosanskohercegovačkih i regionalnih časopisa, listova, magazina, portala i fanzina. Autor je 9 knjiga, antologiziran za pjesme i priče, recenzent je i predstavljač brojnih publikacija. Član je P.E.N. Centra Bosne i Hercegovine i Društva pisaca Bosne i Hercegovine. Primio je nagrade: «Mak Dizdar» (za najbolju zbirku pjesama), «Fondacije za izdavaštvo» (za najbolju knjigu), te «Simha Kabiljo», «Dr Esad Sadiković» (u dva navrata), «Marko Martinović Car», lista «Večernje novine» i udruženja «Mladi Muslimani» (za najbolje priče). Bio je tri puta u užem izboru za regionalnu nagradu «Lapis Histriae», a jednom za bosanskohercegovačku nagradu «Musa Ćazim Ćatić». Ljekar/liječnik, radi u Klinici za neurologiju Univerzitetskog kliničkog centra u Tuzli. Doktor je medicinskih nauka i redovni profesor (u trajnom zvanju) na Univerzitetu u Tuzli. Oženjen je, otac kćerke i sina. Živi u rodnom gradu.
Autor: Impuls
