MALI ŽIVOTOPISI: Tamo da putujem
Svijet postoji zato što se tvojim očima izbliza pokazuje. Ali šta biva s onim što uživo vidio nisi? Postoji li svijet i kad nije viđen?
Piše: Semezdin Mehmedinović
Ne mislim da knjiga treba biti odgovor na ono što nam trenutno u životu nedostaje, premda je lijepo da bude upravo tako, i da nam priča služi, recimo, kao hrana.
Nedostaju mi putovanja.
Do mene je ovih dana stigla neobična, zapravo izvrsna knjiga koja se zove Korov, ili protiv književnosti. Njen podnaslov je Usputna knjiga, ali da se mene pita zvala bi se kratko i jednostavno Usput. Njen je autor Marko Pogačar, objavljena je kod Frakture prošloga mjeseca, a o čemu govori? Ovo je dnevnik s putovanja, skup neobaveznih usputnih bilješki. Njegov se tekst kreće u svim smjerovima, upravo onako kako je i putovao.
A to u slučaju ovoga putnika i nije malo: u toku dvije godine, počevši od jula 2016., Pogačar je putovao 86 puta i obišao 68 gradova. Usput je zapisivao duhovite i lucidne zabilješke o onome što mu se događa, što misli, opservacije o knjigama koje je čitao, i o svemu drugome što ga se u trenutku bilježenja ticalo.
U pitanju je, rekao bih, knjiga kraja jedne epohe. Vrijeme velike slobode i vrtoglavih pokreta u prostoru, možda ostaje iza nas, svijet se usporio i tako će biti neko vrijeme. Tako će sigurno biti za naših života. Već osjećam nostalgiju za svijetom koji knjiga Marka Pogačara opisuje. Sve se preko noći izokrenulo, način života i jučerašnje vrijednosti. Kao prvo, dolazeći svijet je nemilosrdan prema starcima. To je razlog da polako postajem gorljivi aktivist za zaštitu prava staraca.
Usput, čitajući Pogačarevu knjigu, prolazim s njim neka meni poznata mjesta. Recimo, Berlin. Usporim se svaki put kad on opisuje Berlin. Ne znam šta je tome razlog da mi se taj grad nekada u prošlosti podvukao pod kožu i prema njemu sada osjećam neku nerazumnu slabost. I tako čitajući, maločas sam sasvim odlutao, jer sam se sjetio jednog kasnog septembra u Berlinu, od prije dvadesetak godina. Otišao sam da posjetim S., svoga poznanika.
U njegovom stanu te večeri, bili smo nas troje: S. (72), desetak godina mlađa žena s kojom je on već više od tri mjeseca ljubovao, i ja, njihov gost.
On: “Pogledajte me kako izgledam, džins, laneni sako, ja to nikada nisam oblačio. Ona sada kaže da sam ranije izgledao kao činovnik. I bradu sam pustio prvi put u svojih sedamdeset godina, zato jer je ona to od mene tražila.”
Osim toga, kaže, počeo je pisati ljubavne pjesme. Sjedimo za stolom u njegovome stanu, on njoj neprestano komplimentira, ona se smješka, a u ravni moga pogleda je crtež Leonida Šejke na zidu, portret djevojke na istrgnutom listu iz sveske za crtanje.
S. je bio pod jakim dojmom vlastitih pjesama koje ovih dana u nadahnuću piše i sada traži istomišljenika, zato mi ih pokazuje i nagovara me da ih u njegovom – i njenom – prisustvu čitam. Kasna ljubav je neutješna. I ja se ne opirem, lijepo je vidjeti zaljubljenog starca. On s nestrpljenjem čeka kritički sud. Čitam, pjesme su dobre, i već se drugi put vraćam na ovu u kojoj opisuje kožu svoje ljubavnice, njenu beskonačnost, i pita: ima li dovoljno ljudskih dlanova trenutno na Zemlji da se njima pokrije cijela površina Sahare? Jedna teleskopski uvećana slika ljubavne žeđi. On po izrazu mog lica, dok čitam, vidi da sam pod dojmom pjesama, i kaže:
„Sinoć sam imao književni nastup u Literaturhausu ovdje, želio sam da čitam i ove pjesme, znate, ali ona je insistirala da to ne činim. Recite sada – u njenom prisustvu – kakve su pjesme?“
„Dobre su,“ kažem.
„Eto! A ona jučer veli – ne možeš to čitati, ne želim da me blamiraš. Vidite, ja joj podižem spomenik od riječi, a nju to blamira.”
„Niiiiiisam tako rekla...“
„Jeeeesi.“
„Niiiiisam.“
„Jesi, kad ja kažem.“
***
Desilo se prije koju godinu, događaj je to manje više nebitan, osim što govori o mom problemu s doživljajem svijeta. U Washingtonu sam otišao na kafu s drugom koji se zove Tibor. On je, kako se to iz njegovog imena vidi, Mađar. U zemlji svoga porijekla nikada nije boravio. Rodio se u Australiji, a posao ga je doveo u Ameriku. Australijanac. Nas dvojica smo dijelili isti interes za poeziju Lesa Murraya, pa je on tada donio australijska izdanja njegovih knjiga, pretpostavljajući da bi to mene moglo zanimati.
I zaista sam s velikim interesom listao požutjele stranice i tamo nalazio pjesme koje sam čitao u američkim izdanjima, u različitom dizajnu, tako da sam, na trenutak, imao utisak kako se ne radi o istim pjesmama i o istom piscu. Kao da je u pitanju druga osoba, kažem. Tibor je refleksom ozbiljnog poznavaoca Murrayeve poezije u jednoj od novijih knjiga otvario stranicu s pjesmom u kojoj se opisuje susret u restoranu, a onda mi je pročitao te anegdotalne stihove u kojima se neka žena ljubazno obratila pjesniku, očito zamijenivši ga s drugim piscem, i rekla da ima sve njegove knjige s kulinarskim receptima kojih se ona strogo pridržava… Ali, u mome slučaju radi se o drukčijoj zamjeni, nije to nesporazum s pjesnikom, nego sa svijetom.
Od najranijeg djetinjstva je tako, imam problem da povjerujem kako na svijetu, recimo, postoje oni gradovi u kojima nisam boravio. I jer nisam u njemu nikada bio, nisam siguran da na svijetu zaista postoji Lagos. Fotografije grada, video snimci koje sam u rasponu od pedeset godina gledao, čak i susreti sa stvarnim ljudima koji su u Lagosu rođeni ili tamo žive, mene nikada nisu sasvim uvjerili u to da grad zaista postoji.
Svijet postoji zato što se tvojim očima izbliza pokazuje. Ali šta biva s onim što uživo vidio nisi? Postoji li svijet i kad nije viđen?
Ta vrsta nesporazuma, kažem, dogodila mi se u trenutku zagledanja australijskih knjiga Lesa Murraya. To što gledam njegove australijske knjige, još uvijek nije bila potvrda da postoji Australija, u koju nikada nisam otputovao. Znam ja da su sve to dječje nedoumice, i kada malo racionaliziram cijelu stvar, lako ću sebe uvjeriti u suprotno. Ne može ne postojati onako lijepa zgrada sidnejske Opere! Ali svejedno ta nevjerica u mojoj svijesti postoji još od prvih sjećanja. Na tako radikalan način pokušao sam rastumačiti Tiboru svoj nesporazum s postojanjem univerzuma. I zato što sam znao da on nikada nije bio u zemlji čiji glavni grad se zove Budimpešta, pitao sam ga: „Da li ti vjeruješ da Mađarska postoji?“ U prvi mah njega je pitanje razveselilo, ali je šutio. Onda je postao mrzovoljan i rekao da ga moje nepovjerenje u imaginaciju uznemirava. Skupio je sve knjige ispred sebe na stolu i pokrio ih dlanovima.
Rekao sam da se šalim, on je to pripisao mome čudaštvu, pa smo se u ostatku večeri vratili razgovoru o poeziji.
Ali ja svejedno mislim da ja u ovome nisam usamljen, i da većina – ako već ne svi – ljudi imaju istu vrstu nesporazuma sa svijetom.
Sve dok se virus korone nije pojavio, ja nisam znao da u svijetu postoji grad koji se zove Vuhan. A onda mi je objašnjeno da je u pitanju grad kroz koji teče rijeka Jangce, pun je parkova i jezera, i da u njemu živi više od 11 miliona ljudi. I svaki od njih ima ime, i sve usto ide u komplikovanom ljudskom životu.
Mjesecima su se ljudi kod nas ovdje prema virusnoj pošasti ponašali kao da se ona nas ne tiče, jer je nismo imali u očiglednome iskustvu. Tek sada kad se broj umrlih uvećava, postupno iščezava i nevjerica.
U istinitost naše nevolje polako se počinje vjerovati otkad su se među umrlima počeli pojavljivati i naši poznanici.
