Ljubav koja je ulijevala snagu u ranjenu dušu: Petar Kočić i Milka Vukmanović Kočić

Borac za istinu, slobodu, pravdu i otadžbinu, narodni tribun i daroviti pripovjedač uvodeći nas u svijet Davida Štrbca, Mrgude, Relje Kneževića, Simeuna Đaka pokazuje nam mentalitet Krajišnika. Zalagao se za interese seljaka i radnika, nosio je u sebi bunt protiv sile i nepravde, zbog čega je često bio proganjan. Njegova najveća ljubav bila je supruga Milka Kočić.

piše: Ilijana Božić

Do kraja života Milka Kočić je listala svoj spomenar u kojem je čuvala ružu uz koju je stajala bilješka: „ Dobila sam je od Petra mog 1899.“. Njen Petar je bio borac za čist narodni srpski jezik. Njegovo političko zalaganje bilo je usmjereno posebno na jezik, jer u to doba njemački postaje standardni a srpski se kvari germanizmima. Zbog toga on ovu temu aktualizuje u svojim djelima, a najviše u „Jazavcu pred sudom“ i „Sudaniji“.

Jaki karakteri Krajišnika

U najboljim Kočićevim pričama dominiraju krupne, epske, muške figure. To je čovjek jak, težak kao kamen, dosljedan i vijeran do ludila. Ili je potpuno suprotno od toga, ali uvijek je to čovjek pokretan, čovjek koji mašta slavne stvari i stoji usred jada života. To je onaj koji sa muški raskalašnom vedrinom laže, dočarava iluzije, miješa neprikosnovenu prošlost sa komedijom sadašnjice. Mračajski prota, David Štrbac, Mrguda, Simeun Đak predstavljaju dušu i narav Krajine. Takve snažne ličnosti nose se sa prirodom i ljudima i stradaju. A sve to dočarano je jezikom koji je lik i duh Bosne. Uz takve likove, jake i tvrde bosanske figure ide i Kočić i njegova „Otadžbina“. Dirljiva i za bosansku tvrdoću katakteristična je kratka bilješka od dva reda i od običnih slova, u „Otadžbini“, kojom se javlja da direktor lista ide u Beograd na liječenje.

Planinska priroda, bujna i neukrotiva, određuje sudbinu, temperament i karakter Kočićev junaka i junakinja. Žene su jedre, jake, zdrave, ali sve one doživljavaju velike slomove zbog neuzvraćene ljubavi i nezadovoljene strasti. Erotski doživljaj ljubavi i strast imaju veoma veliki uticaj na psihologiju junaka i junakinja. Često je nezadovoljena strast kobna na psihu čovjeka. Mrguda jedra, zdrava, snažna, crnih očiju žestoke je krvi. Priča o njoj je jaka, strasna i nagla. Mrguda je pravo kočićevsko čeljade na ženskoj strani. Ovo je jedina žena kojoj je Kočić posvetio toliko pažnje. Iz Beča je pisao svojoj Milki 1903. godine:

„Tek sad te onako silno, vatreno, zanosno ljubim i volim jer vjeruj mi da sam te izgubio, ja bih dosad bio među mrtvima. Da sam imao revolver, pucao bih na sebe, jer ne možeš pojmiti kako me je bila obuzela nekakva duboka, neizmjerna tuga i očajna usamljenost. Ovo me je tvoje lijepo, nježno pismo upola izliječilo ali one vatre i snage nestalo je. Ostala je samo nježna ljubav prema tvojoj ljepoti moje...Mrgude! Milko, ti si moja Mrguda! Svi književni listovi i novine hvale ovu mojupripovijetku. Jedan list veli: „Mladi pisac naš tako je lijepo i vijerno iznio i opisao Mrgudu kao da je sve to sam doživio“.“

Muški princip je na čelu života i ljubavne istorije se događaju, ali nisu veliki problem. Ima muškaraca, ali nema ljubavnika. Ima ljubavi divlje i lude, ali nema ljubavnika. Sva Kočićeva proza prikazuje umjetničku snagu neposrednog doživljavanja stvarnosti bosanskog sela i planinske prirode. Tu su slikoviti opisi seoskog života i stihija u prirodi uz živo, oštroumno i duhovito prodiranje u karakter i mentalitet bosanskog seljaka čiji je život Kočić poznavao do srži. U Kočićevom jeziku ogleda se bistrina i kristalnost planinskih vrela, čistota gorskog, visinskog daha i krepkost gorštačkog zdravlja. Kočićeva ljubav i vezanost sa Krajinom, tačnije sa Zmijanjem, vidna je od samog početka i nikad ga nije ostavljala. Istjeran iz sarajevske gimnazije zbog svog borbenog i nacionalnog stava i naprasitih postupaka, učio je i završio gimnaziju u Beogradu. Povremeno je i gladovao. Otac mu nije mogao poslati pomoć , ali mu je pisao : „Da budeš čeličan i postojan kao što je postojana Kočića glavica“. Kočića glavica je brdo koje se diže iznad njihovog sela. Tu se dječak koji se našao u potpuno drugačijim uslovima života izjednačio sa predjelom rodnog kraja, a od njega se tražilo da bude izdržljiv kao i zemlja njegovog rodnog mjesta. Nakon završenog fakulteta Kočić se vratio u rodni grad i tu mu se desila ljubav.

Ljubav sa Milkom

Upoznao je crnokosu Milku Vukmanović koja je imala vragolaste oči. Nakon njegove smrti Milka je pričala:

„Jednog dana, juna mjeseca 1899. godine, kad sam došla u Banjaluku, stajala sam sa svojom prijateljicom Kristom Buzahić pred dućanom njenog oca. Prišao nam je Kristin brat Stevo s još jednim mladićem. Predstavio nam se kratko: Petar Kočić. Bio je tada svršen maturant- lijepo razvijen, kršan i naočit momak sa štapićem u ruci. I on je mene zaboravio. Stidjela sam se da gledam u njega- takve su tada bile djevojke. Pitao me je šta čitam i ponudio mi „Bosansku vilu“. Sutradan je sam šetao ispred moje kuće s crvenom ružom i štapićem. Izašla sam kradom i stala s njim na kapiju. Dao mi je „Vilu“ i ružicu. Susret je bio kratak i poznanstvo obnovljeno.“

Milka je bila Kočićeva doživotna ljubav, podrška i najzaslužnija je za čuvanje uspomene na njegov život i djelo. On je u sebi nosio strah od budućnosti i onoga što mu ona donosi. Želio je da Milka to zna. Pisao joj je:

„Ali treba i ovo da znaš: da ću ja možda po zatvorima i apsama provesti veći dio svog života, jer ćemo mi svi đaci otpočeti borbu protiv Švabe, koji guli naš narod, otima mu slobodu i ubija sreću. Ako si na sve pripravna, možeš poći za me, ako nisi onda je bolje da me ostaviš, pa sa mnom šta bude. Ako voliš svoj narod i ako mu želiš bolju i ljepšu budućnost, zagrli se sa mnom da se kroz cijeli život za sirotinju borimo, jer smo i nas dvoje uboge sirote. Zato će nas narod i sirotinja blagosiljati...“.

Ljubav je bila jača od svega, Milka nije razmišljala, ona je Kočića već vidjela u svojim snovima. On je bio njen željeni životni saputnik, pa je bez razmišljanja pristala da s njim podijeli brige, patnje ali i radosti i sreće. Vjenčali su se tajno 18. septembra 1904. godine u crkvi u Romanovcima, sat prije ponoći. U zoru su već bili na putu prema Beogradu. Tamo su živjeli. Međutim, pored velikih priznanja Kočić nije uspijevao da pronađe posao. Tek nakon nekog vremena postavljaju ga za profesora srpskog jezika i književnosti u Srpskoj gimnaziji u Skoplju. Ni tamo nije imao mira, zalažući se za društveno i socijalnu pravdu. Zbog jednog članka u novinama, ostaje bez posla. Put ga odvodi u Sarajevo gdje postaje sekretar „Prosvjete“. Kočić joj je pisao iz Sarajeva 24.08.1899.:

„Ah kako mi se bilo teško rastati sa Banjom Lukom, gdje mi je ostalo ono što mi je najdraže na svijetu. Onu cijelu noć nisam mogao spavati, nego sam tri četiri puta prolazio pokraj tvoje kuće, gledeći na onaj prozor gde ti obično sjediš. Nemoj se brinuti, budi vesela i pjevaj, jer je pjesma melem zaljubljenoj duši i rastuženom srcu. Ja ovo tebi govorim a sam se ne držim toga. Cijelog svoga putovanja, neraspoložen i neveseo, ćutao sam i jednako pušio, a u zraku pred očima lebdila mi je tvoja lijepa slika...Ah kako je slatko ljubiti i ljubljen biti! Ne mogu ti iskazati kako sam bio srećan...slušajući silno kucanje tvoga mlađanog i žarkog srca, koje jedino za me kuca i živi. Budi vesela, opet velim, jer nas grob samo može rastaviti.“.

Od tada biva hapšen, progonjen, zatvaran. Tako prolaze prve godine njihovog bračnog života. Milka i Petar Kočić više su u mislima bili zajedno nego u stvarnosti. Iz Crne kuće Milki je tugaljivo pisao 11.11.1907.:

„Draga moja i mila Milko, i ja sam kao lud kad te ne vidim. O, da znaš kako mi je ovdje tamnovati! Da si ti uza me, meni bi tako lako bilo. Ja ni o kom i ni o čem drugom ne mislim nego o tebi. Pazi na se i na svoje zdravlje. Ja sam zdrav, ne boli me ništa nego duša i srce za tobom. Milka, ti mene ne voliš, ja se ljutim na te i plačem, mnogo plačem. Ti mene možda za sve kriviš što se desilo sa mnom. Nije to sve moja krivica, ker je sve ovo moralo biti. Žarko te ljubi i grli tvoj zarobljeni Kočo.“

Imao je težak i nesrećan život, ali Milka je govorila i o lijepim trenucima:

„Bilo je i svijetlih trenutaka, kad ga je narod njegovog kraja izabrao 1910. za poslanika. Živjeli smo tada u Banjaluci. Radio je mnogo, a pisao samo noću. Uvijek bi sve meni najprije pročitao i pitao me: “Kako ti Milka izgleda?” Ja se nisam u to mnogo razumijevala, samo bih mu rekla: „Ti nešto oštro pišeš“. A on bi dodao: „Za ovo ću dobiti ovoliko, a za ovo ovoliko“, misleći na zatvorske mjesece“.

Za Petra Kočića Milka je bila i žena i najbolja drugarica. Njihova velika ljubav je odolijevala vremenu, a surovi život nije im dao mira. Prvi sin im je umro u trećoj godini života, a sreća je stigla 1914. godine kada im se rodila ćerka Dušica, koja je postala profesor jugoslovenske književnosti i ruskog jezika, prevodilac i esejista. Poslije Drugog svjetskog rata bila je upravnica biblioteke „Petar Kočić“ u Beogradu.

Težak život ostavio je traga na Kočićevoj duši i tijelu. Smješten je u duševnu bolnicu, gdje je i umro dvije godine nakon rođenja male Dušice. Nije dočekao oslobođenje, a u bolnici je zapisao poznate riječi: „U ropstvu se rodih, u ropstvu živjeh, u ropstvu, vajme, i umrijeh!“.

Supruga Milka Kočić ostala je sa kćerkom Dušicom da zauvijek čuva sjećanje na voljenog Petra.

Autor: impulsportal.net