Književna kritika: Pohvala ljetu
Lara Mitraković, ‘Dva puta za jug’ (Fraktura, Zaprešić 2019): Zbirka pjesama koja predstavlja nedvojbeno kvalitativni iskorak u odnosu na autoričin prvijenac ‘Brojanje pogrešaka’
Piše: Marko Pogačar
Književna grupa 90+ prije dvije se godine oglasila zanimljivo medijaliziranim, no književno tek mjestimice uspjelim zbornikom ‘Netko podvikne, djeca odrastu’, pri čemu su pjesnički dio skupine zastupala četiri imena. Jedino Lara Mitraković, zahvaljujući nagradi ‘Zdravko Pucak’, tada nije bila debitantica, što je slučaj i dvije godine kasnije, kada smo u prilici čitati njezinu drugu knjigu. Napomenuti je da se za tisak – zahvaljujući ovaj put nagradi Na vrh jezika – upravo priprema i rukopis Lane Bojanić, koji mi se pri recenziranju zbornika bio učinio najbližim budućem samostalnome uknjiženju.
‘Dva puta za jug’ donose 45 pjesama, oko trećina kojih je preštampana iz spomenute zajedničke zbirke. Ravnomjerno su raspoređene u dva ciklusa, a svaki otvara po jedna kao prolog mu izdvojena pjesma, uz jednu zaključnu, koja zaokružuje arhitekturu sveska. Uvodni sastavak već samim naslovom ‘mala lara’ trasira tematsko-motivski fokus ciklusa ‘Ožiljci od gusjenica’. Otvarajući temu odrastanja i individualizacije, on u isto čvorište odmah smješta i ishodište pisanja, stvaranja riječju, kroz neizravnu varijaciju onoga poznatog ‘Napišem šuma i bude šuma’ Anke Žagar, na što će se – ovog puta kroz negaciju – vratiti i na samom kraju. Pjesme u nastavku gotovo sve su usredotočene na djetinjstvo i proces odrastanja, raspeto, kako je to najčešće slučaj, negdje na pola puta između Arkadije i traume. Oba su ova pola podcrtana smještanjem u zatvoreni, inzularni ambijent tipične mediteranske zajednice. Dominantnu ulogu tako igraju članovi uže obitelji – majka, otac, nono i nona (potonjima je knjiga i posvećena), prijatelji i susjedstvo, koje na Mediteranu ionako nije drugo do stoglave hidre-Šeherezade, beskonačnoga izvora priča. Slijede zatim standardni izazovi adolescencije te jednako standardni odlazak i dumanje o (ne)mogućnosti povratka. Okvirno vrijeme je gotovo uvijek ono ljetno; vrsta staklenog zvona čije se prostor-vrijeme konzervira u sjećanju, služeći kao okidač za melankoliju. Mjestimice se u pjesmama izmjenjuju kazivači i/ili protagonisti, što proizvodi dobrodošli polifonijski učinak; tipske glasove sredine koji proviruju kroz inače čvrsto dominirajući glas lirske junakinje, pa je šteta da ovaj postupak nije proveden dosljednije. Pjesme su, kao i u ostatku sveska, ispisane bez velikih početnih slova i interpunkcijskih točki, osim u sastavcima ‘KŽ 121’ i ‘majci umjesto unuka’, razlog čemu ostaje nejasan, a puritanskijem bi uhu mogla zasmetati česta upotreba oblika ‘ju’ gdje bi nenaglašeni akuzativ zahtijevao standardno ‘je’.
Uvodna pjesma ciklusa ‘Dobro sam, tata’ – naslovna čitavoj zbirci – najavljuje promjenu konteksta i jednu novu, binarnu ideju množine. Ljeto je ponovno ključna riječ, ali ovog puta kao prostor mogućnosti za realizaciju, ali i preispitivanje intimnih odnosa, a ono što počinje kao prikaz idile, naoko stabilnim prvim licem množine, ispostavlja se ubrzo kao katalog mahom nefunkcionalnih veza. Nosivi motivi s početka ponavljaju se, ali u svojevrsnom minus-postupku, koji prvi ciklus ‘prokazuje’ kao namjerno ponešto mitologiziranu rekonstrukciju djetinjstva, naknadno sastavljenu kao niz razglednica iz prošlosti i adresiranih ljubavniku/partneru. U stihovima ne mogu se sjetiti djetinjstva / mogu se sjetiti samo tebe / ne mogu se sjetiti djetinjstva / za tebe ga mogu izmisliti takva zrcalna struktura gotovo da je eksplicirana. Posljednja pjesma zatvara krug, vraćajući se na demijuršku snagu imenovanja i ritualno o(bez)ličenje osobnog imena, no donosi i jasnu sumnju prema mogućnosti riječi i teksta: stvari više ne možeš zapisati simbolima, a ime ionako nemam kad ga izgovoriš / ostaje samo tijelo.
‘Dva puta za jug’ predstavljaju nedvojbeno kvalitativni iskorak u odnosu na autoričin prvijenac ‘Brojanje pogrešaka’, a neke od novijih pjesama, pridodanih prethodno objavljenome materijalu, spadaju među najbolje u knjizi (primjerice već spomenuta ‘mala lara’ ili ‘speed date’). Navedene – i neke druge – pjesme demonstriraju općenito solidnu razinu lirske artikulacije, a zajedničko im je da mnogo više pažnje posvećuju pjesničkome sine qua non: specifičnom tretmanu jezika i njegovoj organizaciji. U nizu sastavaka međutim to nažalost nije slučaj, što proizvodi osjetnu neujednačenost. Kao cjelina zbirka nije suviše ambiciozno kalibrirana, što s jedne strane rezultira izostankom značajnijih iskliznuća, a s druge manjkom upečatljivih mjesta te mjestimice monotonijom. Na čitatelju je, naravno, da iz ljeta izvuče maksimum.
