Josif Brodski - Vjerujem u lični pokret, pokret duše...
Foto: Czeslaw Czaplinski
Ne vjerujem u političke pokrete, vjerujem u lični pokret, u pokret duše, kada se čovjek zagledan u sebe toliko postidi da poželi da promijeni nešto u samom sebi, ne u spoljašnjem svijetu.
Umjesto toga predlažu nam jeftin i krajnje opasan surogat unutrašnjoj čovjekovoj tendenciji za promjenom: ovaj ili onaj politički pokret. Jer svaki politički pokret predstavlja sredstvo izbjegavanja lične odgovornosti za ono što se dogodilo. A čovjek koji se spolja bori protiv Zla, automatski sebe poistovjećuje sa Dobrom, počinje sebe da smatra njegovim nosiocem.
To je samo forma samoopravdavanja, self-comfort, i u Rusji je ona rasporstanjena ništa manje nego bilo gdje u svijetu, možda se samo ispoljava na drugi način, jer tamo ima opipljiviju osnovu, više je determinisana u doslovnom smislu.
Zajedništvo u sferi ideja po pravilu ništa posebno dobro nije donijelo. Čak ni u sferama veoma visokih ideja: sjetimo se Lutera. Šta reći o čisto političkim idejama!
„Svijet je rđav, treba ga promijeniti. Na takav i takav način.“ Svijet uopšte nije rđav, može se čak reći da je dobar. A istina je da su ga iskvarili njegovi stanovnici. I ako nešto treba mijenjati, nisu to detalji pejzaža, treba mijenjati same sebe. U političkim pokretima je glupo to što oni odlaze suviše daleko od svog polazišta; što njihove posljedice ponekad tako unakaze svijet da ga možemo smatrati rđavim, čisto vizuelno; što ljudsku misao usmjeravaju u ćorsokak. Napon političkih strasti direktno je proporcionalan rastojanju od izvora problema.
Pisac je usamljeni putnik,1985. (odlomak iz eseja)
