fbpx

Isidora Sekulić: Najumnija književnica kojoj su pamet i obrazovanje najviše zamjerani

Isidora Sekulic2

Obogatila je srpsku književnost unoseći misaonost i novu tematiku. Prva žena akademik i jedna od najumnijih često je bila osporavana. Govorila je više jezika, poznavala razne kulture, filosofiju, muziku i slikarstvo o kojima je i pisala. Znanje i pamet najviše su joj zamjerani. Interesovala se za probleme izvan knjiga i umjetnosti. Mučena nesanicom, noći je provodila u pisanju i čitanju, prevodeći spise sa devet jezika, kucajući na pisaćoj mašini. Najviše je uživala u društvu mladih ljudi, mnogi pisci odlazili su često kod nje jer su obožavali razgovore s njom.

piše: Ilijana Božić

U jednom časopisu poručila je srpskoj ženi:

„Srpska ženo! Razmrskaj pesnicom i muški razmrskaj šablonu toga praznog i grešnog lažnog života, i nemoj spavati kad nije vreme odmoru, i nemoj se mazati kad ti se u znaku smrti i satiranja rađaju deca...“

Prema rječima savremenika mrzila je lažni moral i sanjala o vječnoj ljubavi.

Njena Gospa Nola je snažna, prekaljena žena. Ona je ta koja prihvata borbu i uspijeva, ali to ne sprječava život da teče onako kako je suđeno, a suđeno je da sve završi u velu zaborava. Kršna, muškobanjasta, plemenita, rodom je odnekud iz Hercegovine. Nije imala djece, ali je život posvetila odgajanju tuđe, nezbrinute djece. Međutim, njen trud se nije isplatio kao ni ostalo što je činila za muža i porodicu želeći da ih spasi od propadanja i zaborava. Nijedno od njene usvojene djece nije postiglo ništa. No, zanimljivo, samo jedan od njih kloga su zvali Švaba, a kojeg je ona preko volje prihvatila našao je svoj put. A on je najmanje obećavao.

isidora1

Februarskog jutra 1877. godine „pet minuta pred 11 sahat pre podne“ u porodici Danila i Ljubice Sekulić rodila se Isidora. Mošorin je tog zimskog dana dobio jednu od najpametnijih žena ikada. Njeno djetinjstvo nije ni počelo, a već je ostala bez brata Predraga koji je umro u sedmoj godini. Dok su živjeli u Rumi mala Isidora dane je provodila u igri sa leptirima i lutkama. Međutim, njeno djetinjstvo nije moglo biti srećno i ispunjeno. Tada šestogodišnjoj djevojčici iznenada umire majka. Sve to uticalo je da Isidora dobije strah od smrti i bolesti, koji će kasnije prožeti sva njena djela. Ove strašne nevolje u njoj su probudile usamljenost i ozbiljnost za koju je kasnije tvrdila da ju je naslijedila od oca. Kao da je u prvoj rečenici svojih „Saputnika“ svima približila sliku sebe i sve djece koja su ostala sama.

„Odmah se poznaju ona nesrećna, mala deca koja iz škole dolaze u praznu kuću, koja znaju Robinzona napamet, i u devetoj godini čitaju „Život i patnje u Sibiru“ i „Put u zemlju Vaškulumba“. Poznaju se mali siročići koji rano ostanu bez matere, koji skrivaju glavu pod jastuke kad prolaze mrtvačka kola, boje se kad noću sat izbija i imaju mršavo bledo lice i dugačke suve ručice“.

Kao da je govoreći o djevojčici u „Buretu“ zapravo govorila o sebi, o onoj maloj, usamljenoj djevojčici koja je svijet posmatrala uz svog zatvorenog svijeta, iz svog bureta. Mada književni kritičari nisu podržavali da se djevojčica iz „Bureta“ identifikuje sa spisateljicom, ipak ne možemo a da ne pomislimo da je to ipak bila mala Isidora. Ne zna se mnogo o njenom privatnom životu, ali sačuvano je ono što je govorila:

„Ja sam dete svoga oca po svemu. Ne volim tuđ nos gde mu mesto nije; ne vidim smisao, a vidim odvratnost da čovek pred grobom žuri da još poslednji put nasiti jezik ogovaranjima i indiskretnostima...Smrt je ćutanje; pred smrt treba ćutati...“

Jovan Dučić je kazao da je njena knjiga „Saputnici“ jedna od najboljih u srpskoj i evropskoj kniževnosti. On je rekao da je samo duboko nesrećan čovjek mogao napisati takvu knjigu sa toliko topline.

Intrige i neprihvatanje

Jedno vrijeme živjela je u Zemun, u sobi koja je imala pogled na Dunav. Međutim, ubrzo odlazi u Novi Sad, u Višu žensku školu, a potom u Sombor, u čuvenu srpsku Preparandiju. Poslije uspješno položenog ispita u učiteljskoj školi, mlada Isidora Sekulić odlazi u Peštu. U zemunskom listu „Novo vreme“ 1897. godine izlazi oglas :

„Gospođica Sidonija, ćerka našeg uvaženog gradskog kapetana, gospodina Danila Sekulića, svršila je u Budimpešti viši kurs državne pedagogije sa skroz izvrsnim uspehom...Čestitamo i gospođici Sidi i ocu na tako sjajnom uspehu“.

Isidora Sekulić ljeto 1897. provodi kod oca. Tada je Danilo Sekulić bio oženjen Idom, a njegova ćerka se opet osjećala usamljeno. Odatle odlazi u Pančevo i postaje nastavnica u Srpskoj višoj devojačkoj školi za matematiku i prirodne nauke. Ubrzo joj umire otac što ju je jako pogodilo i navelo da više razmišlja o smrti. A da nesreća bude još veća ubrzo od tuberkuloze umire i brat Mita koji je bio na studijama u Gracu. Tada Isidora Sekulić ostaje sama na svijetu.

isidora2

I zaista, tadašnje društvo nije praštalo pamet i želju za učenjem pa je Isidora Sekulić bila često na udaru tračeva.   Pričalo se da mladu profesoricu ne vole učenice, koje su govorile da je suviše stroga i rigidna, te da ih kažnjava. U to vrijeme Isidora Sekulić je bila privremena upravnica, a objavila je vrlo zapažen članak pod naslovom „Za život“. Tada je imala 26 godina. U njemu je razlagala tezu da se za život treba pobrinuti u njegovoj najranijoj fazi, s obzirom da pred smrt većina ljudi dolazi do saznanja o njegovoj promašenosti. Po pančevačkoj varoši ubrzo je počelo da se prepričava kako je nastavnica matematike i prirodnih nauka počela da se druži sa jednim učenikom. Godine 1904. povedena je istraga koju je vodio Đorđe Popović, glavni školski referent. Optužnica je sadržala nekoliko tačaka, a prva je bila „loše ponašanje prema učenicama“, povodom čega je Popović donio sljedeći zaključak:

„Na osnovu iskaza upravitelja Mandrovića i učiteljice Isidore Sekulićeve, pogreška I.S. u izboru disciplinarnih sredstava za decu i postupanju sa decom, zbog čega se neki dečiji roditelji na rečenu učiteljicu žale, nisu kažnjive prirode i zato Đorđe Popović u tom predmetu rečenoj učiteljici potrebna usmena uputstva daje“.

Atanasije Krančević u posljednoj tački tuži mladu nastavnicu zbog odnosa sa njegovim sinom. Na to je Isidora Sekulić tada suzdržano odgovorila:

„U plemenitoj nameri, pošto sam ga od njegove materijalne i moralne propasti spasti htela izričito tvrdim da, ukoliko nije dovoljno što se Krančević odselio iz Pančeva, ja ću ukoliko to školski savet odredi, odmah podneti ostavku na službu“.

Isidori Sekulić bilo je dosta ogovaranjai spletki male sredine i ona zaključuje da je ta sredina ne želi i počinje da putuje po Evropi. Pametnu, suptilnu, ženstvenu Isidoru Sekulić čaršija je pretvarala u dosadnu, mračnu književnicu. Proputovala je mnoge zemlje kao što su Italija, Francuska, Rusija, Njemačka, Engleska, Norveška, Afrika, Mala Azija i druge. Tamo nije odlazila kao obični turista. Svaku zemlju je prije putovanja detaljno proučavala. Interesovala se za ljude, njihovu kulturu i tradiciju, mitologiju, običaje, vjerovanja i sve ono što čini jedan narod.

U 33 godini dobija premještaj u Šabac, gdje predaje njemački i gimnastiku. Te godine 1910. ulazi u srpsku kniževnost, polako ali sigurno. U časopisima počinje da objavljuje svoje prevode. Godine 1912. odlazi prvi put u Skandinaviju. Objavljuje priču u Skerlićevom „Književnom glasniku“.

Međutim, kada je objavljena knjiga „Saputnici“, kritičar Jovan Skerlić oštro ju je iskritikovao. Kazao je da je to veoma subjektivna, lična knjiga, te da je nerazumljiva, usiljena i kitnjasta. Skerlić je, takođe, smatrao da je u doba ratova mlada Isidora Sekulić trebala da bude posvećena ratnim temama i brigom o stradalima, umjesto što je postavljala intelektualna pitanja. Sekulićeva je bila skrhana ovom kritikom.

Ljubav i tragedija

Jedina ljubavna priča koja je poznata u njenom životu jeste udaja za doktora Emila Stremnickog, kojeg je upoznala u Nici. Nekoliko mjeseci njihovog braka ostali su potpuna misterija. O tom braku pisala je prijatelju Ostojiću:

„Moj roman sa Emilom? Kao sve što sam romanskog preživela. Jedno dugo mučenje, suptilna testiranja, bežanje od cilja, osciliranje između sreće i jednog apartnog intelektualnog usavršavanja. Dobro, jedared, kad mi dođe, reći ću. Ali na šta će Vam to. Vi kanda ne palite pisma? Kod mene u svakom trenutku tabula raza. Nema ništa u fioci. Tek valjda ne mislite posle moje smrti sastavljati moj život za seka Jele i seka Pele??!- O Bože, kad biste znali kako se iz osnove kosi sa mojim bićem moje žvrljanje!...“.

Kada su se Isidora Sekulić i njen muž vraćali vozom iz Kristijanije za Berlin, on je ispao iz voza. Opet su zli jezici šaputali da je htjela da pomogne mužu, da mu „dodeli lakšu smrt“. Govorili su da je ona skrivila njegovu smrt. Drugi su pak to opovrgavali.

isidora3

Pisati nije prestajala

Ubrzo nastaju njena „Pisma iz Norveške“, koja su takođe imala loš prijem kod kritičara. A potom i „Đakon Bogorodičine crkve“ potresna ispovijest za koju se pisalo da je nastala kao proizvod njene zaljubljenosti u vojvođanskog đakona. Knjiga je bila predmet ismijavanja. Krleža je bio možda i najokrutniji napisavši:

„Gospođa Sekulić se zanosi knjigama od dvanaest štampanih tabaka za pravoslavlje, tamjan i đakone..“

Divila se Crnjankom s kojim je radila intervju na temu „Gde živi najsrećnija žena Jugoslavije“. U uvodu Crnjanski piše:

„...Otmena, i kao svi otmeni, napaćena i usamljena, ona ima za sobom i jedno veliko iskustvo žena i ženske duše. O ženi, ako ne u ime žene, niko u nas ne može govoriti sa toliko prava i tako pozvan kao gđa Sekulić..

-Mislite, gospođo, da je porodica u opasnosti, pri rešavanju pitanja ženske slobode?

- To ne, ali se prvo sa feminističkim naporima bilo identifikovalo: zbrisati kuću, tiraniju domazluka i porodice, a ja mislim da bih, kao i svaka žena, mogla biti srećna samo u porodici“.

Divila se i Njegošu i Andriću, zbog čega je čaršija opet plela razne priče i intrige. Po izlasku prvog toma knjige o Njegošu, Đilas, jedan od najuticajnijih partijskih ljudi tog doba, brutalno je napada. Iako je 1941. odbila da potpiše apel protiv komunista, nije bila sigurna. Umorna i bolesna ona spaljuje drugi tom knjige o Njegošu. Međutim, ta prva knjiga o pjesniku koga je dobro poznavala i duboko razumjela kao rijetko ko, ima više prodornosti i dubokih zapažanja. Isidora Bjelica u knjizi „Tajni život slavnih srpskinja“ piše da joj je tada Tito, shvatajući koliko je velika važnost ove književnice za novu vlast, poslao kaput i ogroman svežanj para. Sekulićeva je novac vratila, a kaput zadržala i poklonila ga jednom siromahu. Pričali su čak da je i doktorat izmislila. Tada je napisala:

„Čitavo moje delo je šaka šodera bačena u velike rupe naše nekulture“.

U intervjuima je govorila:

„Visok pritisak, bolovi, depresije, migrene...Ne sećam se da sam ijednog dana bila potpuno fizički zdrava! Ali mi je zato razum uvek bio budan i svež, i zdrav. Ovo gore, gornji sprat, bilo mi je vazda svetlo i osvetljeno“.

Okrutnost malograđana je bila tolika piše Isidora Bjelica da je čaršija na obdukciji tijela Isidore Sekulić tražila da se utvrdi da li je bila nevina. Umjetnost je za Isidoru Sekulić religiozna i tragična. Ona je kazivala:

„Bez mističnih avantura duha nema velike umetnosti“.

Veoma su značajni njeni eseji koji su se bavili mnogim problemima, tako i nose nazive: „Problem zemlje“, „Problem izuzetne ličnosti“ i drugi. U njima govori o krupnim pitanjima umjetnosti i nauke. Imala je vukovski odnos prema jeziku, smatrala je da je autentični jezik samo onaj kojim narod govori i stvara. Jezik je smatrala kulturnom smotrom jednog naroda. Govorila je:

„Razvijen jezik, to je biće i krv naroda, to je maksimala onoga što jedna kultura ostavlja i daje“.

Bila je članica brojnih ženskih društava. U njenoj kući na Topčideru svakog četvrtka organizovana su okupljanja koja su postala legende, a na njima se govorilo o književnosti, muzici, slikarstvu... Za redovnog člana Srpske akademije nauka izabrana je 1950. godine. Žena koja je bila daleko ispred svog vremena mnogima se nije dopadala, kazivala je:

„Zvali su me na neko veče o meni, ali ja sam odbila, rekla sam da sam bolesna. Svi su hteli da me skinu sa dnevnog reda. Kažu: „Ima osamdeset godina, uskoro će umreti, daj da napišemo nešto i da je ostavimo“. To strašno vređa. Ako nešto vredim, neka kažu posle moje smrti, ani dva dana pred smrt ne želim da me hvale. Nisam bila srećna. S tim sam se pomirila. Ako niste voljeni, uzalud ćete vi nastojati da vas vole“.

Autor: impulsportal.net