Helena Berden: Scenografija misli Fernanda Pessoe
„Toliko smo skrenuli da smo vjerojatno na dobrom putu.“
(Fernando Pessoa – Knjiga nemira)
Piše: Helena Berden
Slikati mislima znači posjedovati boje osjećaja toliko intenzivne da praskozorje koje stvaraju apstrahira nove svjetove. Pogled tako postaje okular neizrecivog pejzaža transponiranja u sfere života-iz-nutra. Što znače sve stvarnosti kad je scenografija misli puna zanosa od zbivanja neke druge poetičnosti? Zbilja ne stanuje u vidljivom, već podstanuje u unutrašnjosti težnje za senzacijama stvarnijim od stvarnosti. Želja za životom javlja se u oskudnim trenutcima njegove odsutnosti, a same prošlosti time postaju slavine iz kojih teče ono manifesno, uzavrelo, pra-životno opostojanje. Život stoga nije ništa drugo nego poneka kap delirija u dislociranim relejima zaboravljenih izvora. Upravo iz toga crpi Fernando Pessoa svoju stilotvornu snagu poetično-filozofskih alokucija. Ono što njegova cjelokupna osoba, zanemarujući život u korist života-iz-nutra čini, jest da se oslobađa od želje da bude u potpunosti p/ostvaren. U društvu u kojem je djelovanje uzvišenije od stvaralačkih snaga mašte, na raspolaganju ostaje samo san misli kao igra sudbinskog pasijansa u sve većoj noći. Upravo zato njegova poetika nailazi na prepoznavanje kod onih koji žude za slobodom apsolutnog, praznog prostora staklene osjećajnosti i potisnute sentimentalnosti. Prihvaćanje ništavnosti je svojevrsni mesijanski podvig mnoštva, odgajanog u labirintu uzroka i posljedica, bez mogućnosti izlaza ili dokučivosti sudbinskih prolaza. Postoje samo lutanja tijela u ambivalentnom prostoru želje.
Pessoa u svojoj krvi sakuplja tiskanu budućnost slovima. On je philosophus per initationem ili per inspirationem, kako to Derrida tvrdi za Mistagoga, kao onoga koji inicijacijski želi privući i zavesti. No, Pessoa je stoga obrnuti Mistagog, on želi biti zaveden, privučen što bliže samome tijelu smisla, ali mu ono uvijek izmiče, te da bi se obranio od ranjivosti, niječe ga, odgurava prije negoli je sam odgurnut, i ta frenetična borba traje u nedogled, dok se ne umori čitav kozmos u svojoj nedoglednosti. Dodatnu tjeskobu kod Pessoe pojačava rastakanje jalovosti oprisutnjenja same želje. U želji se ostvaruje prostor patnje. Sama želja jest scenografija života-iz-nutra. Tako kroz oniričke aspekte Pessoa piše o želji za putovanjem, ali naknadno ukazujući da je želja bila usmjerena samo kao putovanje u unutrašnjost sebstva, u samu srž želje, pa piše: „Unaprijed sam uživao u zadovoljstvu koje će mi putovanje pružiti, jedan sat tamo, jedan sat natrag, s raznolikim izgledom velike rijeke i njezinog atlantskog ušća. A zapravo sam se na putu izgubio u apstraktnim razmišljanjima, i gledao ne vidjevši vodene krajolike kojima sam se veselio što ću ih vidjeti, a na povratku sam se izgubio u bilježenju ovih dojmova.“ Te u vezi s tim zaključuje da je diarhija stvarnosti i mašte jedino moguća kao istodobnost subjektivnosti i objektivnosti osjećaja: „Moram izabrati ono što prezirem: ili san što ga moja inteligencija mrzi ili djelovanje koje moja osjećajnost odbija. Djelovanje za koje nisam rođen ili san za koji nitko nije rođen. Kako prezirem i jedno i drugo, na kraju ne izabirem ništa. No kako u stanovitim prilikama moram ili sanjati ili djelovati, stapam jedno s drugim.“ Upravo to stapanje sna i jave stvara perceptivno iskustvo bitno za umjetničko oblikovanje onog što se kod Pessoe stvara kao svojevrsna raportna kaotičnost mišljenja. Kukičanje osjetilima žudnje.
U određenom slučaju njegova osjetilnost podsjeća na onu samotnog šetača Jean-Jacquesa Rousseauoa koji zapisuje svoj Dnevnik sanjarija, bez posebna plana u kojem, između ostalog, stoji kako se na zemlji osjeća „kao na nekom stranom planetu na koji je pao s onog na kojemu je živio“, čineći se da upravo taj planet dijeli i podrijetlo Pessoe. Dok Pessoa na svoje šutljive šetnje gleda kroz „jedno veliko, prijateljsko mnoštvo, što se gurka riječima u velikoj procesiji Sudbine“. On svesrdno priznaje Rousseauovu stvaralačku inteligenciju ali ne i njegov društveno porobljen osjećaj nastao zbog neprihvaćenosti društva. Oba njeguju osjećajnu retoriku lirske proze koja je istovremeno ispunjena napetošću, čežnjom, strastvenim ogorčenjem kao i rascjepom suprotnih težnji želja. Zajednička im je još i mašta i vrsnoća stila u kojima svakodnevnim radnjama pridaju uveličano značenje kroz herbarizirana unutrašnja stanja. Međutim, Pessoa ne čezne više za „školjkama s morskih obala“ i uživa u svom suzdržavanju od potpunog djelovanja, a ravnodušnost mu postaje neka vrsta relikvije koju čuva od propasti, dok Rousseau i dalje nedostaju svjetovna zadovoljstva, no odvraća se od njih zbog prijezira prema boli i nepravdi koja mu je nanesena. Ipak Rousseau zaključuje: „držimo se, dakle, jedinog sustava koji je dostatan da nas učini sretnima usprkos sudbini i ljudima“. Taj sustav srodan je Pessoi, utoliko što se radi o sustavu mašte na račun života, koji usporedno gradi scenografiju sna misli na letargičnoj pozornici stvarnosti, na kojoj su elmenti mješteni kao sjećanja rasplinutih trenutaka.
U načelu, postoji samo onaj imaginarni prostor sačinjen od unutrašnjeg vremena. Sam čin rascjepa Pessoe kroz heteronime pokazuje se kao potreba za raznovrsnim poetikama. No, Pessoa čak i tu raznovrsnost dovodi u pitanje predočavajući krajnje iracionalna stanja svijesti kroz subjektivne senzacije. To čini na specifičan način srodan svojevrsnom psihološkom oksimoronu – naizgled ne spojivom kontradiktornom pojmu koji se u slučaju Pessoe pokazuje upravo kao simptom rascijepljenog subjekta. Želja koja proizlazi iz takovog zapisivanja jest apstraktno propitivanje iracionalnih stanja svijesti. Pessoini psihološki oskimoroni su ontološka nespojiva-spojivost predočena kroz subjektivne senzacije, poput primjerice:
senzacije spokojne tjeskobe
senzacije netaknute rastrganosti
senzacije nesanice budnoga
senzacije Đavolje nedužnosti
senzacije autobiografije bez činjenica
senzacije izliječene konvencionalnosti
senzacije anarhističnog bankara
senzacije priče bez života
senzacije vlastitih okova
senzacije lažnih dojmova
senzacije iščekivanja ničega
senzacije nježne bezosjećajnosti
senzacije beskrajnog trenutaka
senzacije nesposobnosti postojanja
Upravo takve senzacije oblikuju scenografiju misli koju Pessoa brižljivo slaže kroz elemente estetiziranih osjećaja. Scenografija nije stvarno mjesto, ona je pozadina zbilje oblikovana tako da zavede, ona je iluzija kazivanja. Nastaje na temelju stvarnosti ali elementi koje sačinjava na kraju su, kao kod Pessoe, izmišljeni događaji, apstraktni dojmovi, hipertrofirani osjećaji, sve to u svojim nacrtima zbiljsko, no u formi iluzorno. Scenografija kao reprezentatio stvarnosti, pred-stavljanja, čime se biće postavlja kao scena tj. prevodi se u sliku. Scenografija misli kod Pessoe sadržana je od vitalne sintakse riječi koje stvaraju kozmičke činove i uzvišene perspektive, a dubina se zadobiva zakonom metafizičke lucidnosti.
Snovi i iluzije dijele zajedničku nit sa kolosalnim povorkama prošlih sjećanja. Povorke misli koje Pessoa gleda kao civilizacije koje su nestale i carstva koja su propala doimaju se kao mitovi i fikcije iščezli u mrtvim namjerama. Ravnodušno izražena tjeskoba u Pessoinim zapisima kroz spomen cara Severa: „omnia fui, nihil expedint – bijah sve, ništa ne vrijedi truda“, tako, naposljetku, i scenografije nakon najvećih predstava budu ispražnjene, uništene i zaboravljene poput misli civilizacija zakopanih do neopipljivosti.
Scenografije misli su jedini istinski svijet za Pessou, a pisanja su predstave za snove – „Nigdje nisam imao tako stvarne ljubavi, tako pune krvi i života, kao one koje sam imao s likovima što sam ih stvorio. Kakva ludost! Čeznem za njima, jer kao i drugi i oni prolaze...“
