Hans Kristijan Andersen : Posljednji san staroga hrasta

Podno padine šumske kraj mora stajao star, prastar hrast: brojio je ravno tri stotine šezdeset i pet ljeta. Ali to dugo vrijeme ne bijaše drvetu više negoli toliko dana i noći nama ljudima: mi danju bdimo, a noću spavamo i snivamo. Drukčije je s drvećem: ono bdi tri godišnja doba, a istom u kasni podzim zapada u san. Zima mu je doba počinka i snova, zima je njemu noć nakon dugog dana, kojemu je ime proljeće, ljeto i jesen. 

Često mu, u topao ljetni dan, kukac vodencvijet, kojemu život ne traje više od jednog dana, poigravaše oko krošnje, živeći, lepršajući i sretnim se osjećajući; kad bi se sićušni stvorak načas spustio da u tihu blaženstvu počine na jednome između velikih svježih listova na hrastu, drvo bi uvijek znalo reći:

— Jadni majušni stvore, život ti traje svega jedan dan! Da, kratka li časa, kolike li žalosti!

— Žalosti? — uvijek bi upitao vodencvijet. — Što kaniš time reći? Ta sve je tako neusporedivo svijetlo, tako toplo i krasno, kiptim od radosti!

— Ali samo jedan dan, a onda je svemu kraj.

— Kraj? — čudio se vodencvijet. — Čemu kraj? Je li i tebi kraj?

— Nije, ja živim mnoge tisuće tvojih dana, a moj dan obuhvaća čitava godišnja doba. To je takva vremenska duljina da je ne možeš ni izračunati.

— Ne, ja te ne razumijem. Živiš na tisuće mojih dana, ali ja imam na tisuće časaka da se u njima radujem i budem sretan. Prestaje li tvojom smrću sva divota ovoga svijeta?

— Ne prestaje — uzvraća drvo; — ona posigurno traje dalje, traje neizmjerno duže nego što i pomisliti mogu.

— Onda smo podjednaka vijeka, samo što drukčije računamo.

I vodencvijet bi zaigrao i vinuo se uvis, radujući se svojim krasnim tananim krilima, njihovoj prozirnosti i baršunu, radovao bi se u toplu zraku, ispunjenu mirisom što se diže s djeteline po sjenokošama, mirisom divljih ruža s ograde, blagovonjem jorgovana i kozje krvi, da se i ne spominje mirluh lazarkinje i divlje metvice. Miris bijaše tako jak te vodencvijet mišljaše da se mirisom opio. A kad bi se nakon duga i krasna dana, puna radosti i slatkih osjećaja, sunce zapadu priklonilo, nježnog bi kukca obuzeo sladak umor od sve te radosti: krilašca ga više ne bi nosila, kukac bi lako kliznuo niz meku vlat trave što se njiše, kimnuo bi glavom kao što samo on zna kimnuti, te bi sretan zaspao. I to bi mu bila smrt.

— Jadni mali vodencvijet! — uzdisao bi hrast. — Ipak je to prekratak život!

I svakog se ljetnog dana ponavljao isti ples, isti razgovor, jedni te isti odgovori, jednaka smrt u snu; isto se ponavljalo sa svim pokoljenjima toga stvora što živi svega jedan dan, i svi bijahu jednako sretni, jednako radosni.

Hrast je probdio svoje proljetno jutro, ljetno podne i jesensku večer, a sad se primicalo doba njegova sna — njegova noć: bližila se zima.

Oluje već pjevahu: »Laku noć, laku noć! List za listom pada, jedan za drugim slijeće — mi ih trgamo, otkidamo. Gledaj da usneš, svojom ćemo te pjesmom uspavati, njihat ćemo te dok ne zaspiš, svijat ćemo tvoje grane, a ovo — nije li tako — staru granju samo godi: sve puca od puste radosti! Spavaj, sladak sanak snivaj: ovo je tvoja trista šezdeset i peta noć — zapravo si samo dijete od godine dana. Snivaj slatko — snježne pahuljice padaju, prostrt će ti mek pokrivač oko nogu — spavaj slatko, snivaj blago!«

A hrast stajaše ogolio, bez ijednog lista, spremio se da počine preko zime, zapao u zimski san, da sanja štogod što je proživljeno, kako je i u ljudskim snima.

I on nekoć bijaše malen — žir mu bje kolijevkom. Po ljudskom računu, sada je u četvrtom stoljeću. Bješe najveće i najljepše drvo u svoj šumi, krošnjom je nadvisivao sve ostalo drveće, vidio se daleko s mora, bje znamenjem brodarima; nije ni znao koliko li ga očiju traži. Visoko u zelenoj krošnji njegovoj savijahu divlji golubovi gnijezda, i kukavica kukaše, a u jesen, kad lišće bijaše poput bakarnih pločica, javljahu se ptice selice i ondje se odmarahu prije leta preko mora... No sad stezala zima, drvo stajaše ogoljelo — vidjelo se kako mu se granje svija i povija. Vrane i čavke dolaze i slijeću na nj u jatima, graču i govore o teškim vremenima što počinju, i o tome kako je zimi teško s hranom.

Upravo u svete božićne dane snivaše drvo svoj najljepši san. Valja nam ga čuti:

Drvo je jasno osjećalo da je vrijeme svetkovine, činilo mu se da čuje kako sa svih strana bruje crkvena zvona, a sve kao da je krasan ljetni dan, ugodan i topao: širi se, svježa i zelena, njegova golema krošnja, sunčane zrake padaju poigravajući se među lišćem i granjem, miris trave i grmlja ispunja zrak; šareni se leptiri igraju i naganjaju, a voden- cvijeti zalepršali i poigrali — sva ljepota kao da je samo za njih, kao da je sve samo zato kako bi se oni mogli igrati i radovati. Sve što je drvo za tolikih godina proživjelo i vidjelo oko sebe, sve to kao u kakvu svečanu mimohodu pred njim prolazi...

Gleda hrast kako vitezovi i gospođe iz starih vremena na konjima jašu kroza šumu, s perjem na šeširu, sa sokolom na ruci; odjekuje lovački rog, čuje se lavež pasa...

Gleda kako neprijateljski vojnici, sa svijetlim oružjem i u šarenoj odjeći, s kopljima i oštroperima, podižu i opet ruše svoje šatore; plamte stražarske vatre, dok pod širokim granjem hrasta jedni pjevaju, drugi spavaju...

Gleda kako se tu za mjesečine sastaje zaručnik sa zaručnicom, gleda kako u sivozelenu koru urezuju početna slova svoga imena...

Veseli mladi putnici vješaju mu o granje lutnje i eolske harfe — mnogo je vremena odonda minulo, no sad glazbala opet vise, opet umilno zvuče...

Divlji golubovi guču, kao da žele pripovijedati što drvo osjeća, a kukavica kuka — odbrojava mu koliko će ljeta živjeti.

Pričini se hrastu kao da ga prožima nova životna snaga što mu struji iz najsitnijih žilica u korijenju, kôla do najvišega granja, razlijeva se i u samo lišće; drvo osjeti kako od te nove snage buja i širi se, korijenjem oćutje kako i dolje, u zemlji, ima života i topline; osjećaše gdje sveudilj jača, gdje raste sve više i više ... Drvo se izvi u visinu, rastu kraja nema, krošnja sve gušća biva, širi se, uspravlja — a s rastom se hrast i jedrinom nabija, nekakva ga čežnja nosi, čežnja što ga prožima neiskazanim blaženstvom, čežnja za višim i višim, da se izvije u visine, sve do sjajnoga, toplog sunca.

Već je uzrastao visoko nad oblake — pod njim prolijeću tamna jata ptica selica, ili pak bijele pahuljice labuđe.

I svaki listak na drvetu mogaše gledati i vidjeti, kao da oči ima; zvijezde se po bijelu danu mogahu vidjeti — tako bijahu velike i sjajne; svaka je, poput oka, sjala blago i jasno, budeći u hrastu sjećanja na znane mu i drage oči, oči dječje, oči dragoga i drage, kad se sastajahu pod drvetom.

Bijaše to čas neizmjernog blaženstva, čas pun radosti, a ipak je, posred te sreće, hrast želio da se i sve ostalo drveće u šumi, grmlje, trava i cvijeće može uzdići zajedno s njime, da i ono sav taj sjaj osjeti i svu tu radost. Moćni hrast ne bi bio potpuno sretan, snivajući svu tu krasotu, kad svoje sreće ne bi mogao dijeliti sa svima, velikima i malima, a taj je osjećaj hrastu tako duboko i snažno ispunjao granje i lišće kakono umije zadrhtati i u ljudskim grudima.

Krošnja se u hrasta pokretala, kao da nešto traži; ogledao se, kao da je što izgubio, a onda oćutje miris lazarkinje, zatim osjeti još jači miris kozje krvi i ljubica; učini mu se da čuje kukavicu gdje mu odbrojava.

Kroz oblake provirivahu zeleni vršci šumskoga drveća, hrast vidje kako i ostalo drveće raste i za njim se uzdiže; grmlje i trava poraste visoko, a gdjegdje se bilje iz korijena otkidalo i brže izvijalo.

Breza ponajprije stiže; poput bijele munje vitko joj se stablo uvis proteglo, granje joj i lišće treperilo poput kakva zelena vela, lepršalo poput zastavica; sva priroda u šumi, pa i smeđa trska, rasla s hrastom, ptice uzletjele i pjevale, a na vlati, što je lepršala kao neka svilena vrpca, duga i zelena, sjedio skakavac i nožicama svirao po krilu; hruštevi i pčele zujahu, svaka ptica svoju pjevaše, sve bijaše pjesma i radost, pravi raj.

— I onaj bi modri cvijetak pokraj vode morao s nama! — reče hrast. — I crveni zvončić, i mala tratinčica.

Da, hrastu bijaše želja da svi budu ondje.

— Evo i nas, evo i nas! — začulo se odasvuda.

— A lijepa ljetošnja lazarkinja — preklani sve bijaše posuto đurđicama...! i divlja jabuka, kako li divna bješe... i sva krasota u šumi, svih ovih godina, mnogih godina...! — oh, da je samo poživjela i dosad ostala, mogla bi i ona s nama!

— Evo nas, evo nas! — odlijegalo još s višeg, kao da je negdje bilje naprijed pošlo, k nebu se vinulo.

— Da, neizmjerne li divote! — klicao stari hrast. — Svi su ovdje sa mnom, veliki i mali, nitko nije zaboravljen. Zar je moguće toliko blaženstvo, zar je pojmljiva tolika sreća!

— U Božjim nebesima sve je moguće i sve pojmljivo — začu se glas.

I drvo što je sveudilj raslo osjeti kako mu se korijenje iščupalo iz zemlje.

— Sad sam na vrhuncu! — reče drvo. — Nema više veza, ništa me ne drži, sad mogu uzići u nebeski sjaj i svjetlost, sve svoje drage imam pokraj sebe, velike i male, sve.

— Sve!

***

Takav bijaše san staroga hrasta...

A dok je hrast snivao, u svetoj se noći oborila strahovita oluja i na more i na kopno. More mlatalo obalu valovima visokim kao gora, drvo zapucketa, slomi se, izvali se iz korijena upravo u času kad je sanjalo kako se iz korijenja iščupalo — i pade. Trista šezdeset i pet godina njegova života bijaše koliko i dan vodencvijeta.

Na Božić ujutro, kad je sunce izašlo, stišala se oluja. Sa svih se zvonika razlijegala svečana zvonjava, a iz svakog se dimnjaka, pa i onoga najmanjeg, na krovu siromaške kolibe, dizao modrikast dim, kao sa žrtvenika za druidskih svečanosti, dim žrtve zahvalnice. Na more padala utiha; na velikom brodu na pučini, brodu što je noćas odolio strašnom nevremenu, istakli sve zastave i stjegove svetkovini u čast.

— Nema drveta, nema staroga hrasta, našeg znamenja na kopnu! — rekoše pomorci. — Oluja ga noćas oborila. Tko će nam ga nadomjestiti? Nitko to ne može!

Takvo nadgrobno slovo, kratko ali iskreno, dobi drvo što je ležalo na snježnom pokrovu, na obali. A nad njim zabruja svečani koral s broda, pjesma o božićnoj radosti, o otkupljenju duša u Kristu, o vječnom životu.

Veselje ti naviještam,

puče kršćanski...

razlijegala se stara pjesma, a svatko se na brodu osjećao oplemenjen i uzvišen pjesmom i molitvom, baš kao što se stari hrast uzdizao u svome posljednjem, najljepšem snu u božićnoj noći.

Izvor: Iz knjige “Slikovnica bez slika”, preveo s danskog Josip Tabak