fbpx

Federiko Garsija Lorka: Grad bez sna

lorca

Drugoga dana videćemo uskrsnuće osušenih leptira/ i šetajući zemljom sivih sunđera i ćutljivih čamaca/ videćemo kako blista naš prsten/ i kako teku ruže našeg jezika.

 

Grad bez sna

Ne spava niko na nebu.
Niko, niko. Ne spava niko.
Stvorovi meseca njuše i kruže oko koliba.
Doći će iguane žive da grizu ljude što ne sanjaju
i onaj sto beži srca razbijena
srešće na uglovima neverovatnog krokodila
kako tih stoji pod nežnim protestom zvezda.

Ne spava niko na svetu.
Niko, niko. Ne spava niko.
Ima jedan mrtvi na udaljenom groblju
što tri godine tuguje zbog suhog pejsaža u kolenu;
i dete koje su pokopali jutros toliko da je plakalo
da je trebalo pozvati pse da ga ućutkaju.

Nije život san.
Bdijte! Bdijte! Bdijte!
Mi padamo niz stepenice da bi jeli vlažnu zemlju
ili se penjemo rubom snega s korom mrtvih dalija.
Ali zaborava nema,
ali sna nema,
samo meso postoji.
Poljupci vežu usta u šipražje novih vena
i onaj što trpi, trpeće bez prestanka
i ko se smrti boji nosiće je na plećima.

Jednoga dana živeće konji po krčmama
a pobesneli će mravi napasti žuta nebesa
skrivena u očima krava.

Drugoga dana videćemo uskrsnuće osušenih leptira
i šetajući zemljom sivih sunđera i ćutljivih čamaca
videćemo kako blista naš prsten
i kako teku ruže našeg jezika.

Bdijte! Bdijte! Bdijte!
One koji još čuvaju ožiljke kandži i pljuska,
onog dečaka sto plače jer ne zna za invenciju mosta
i onog mrtvaca što ima još samo glavu i cipele,
do zida treba odneti gde iguane i zmije čekaju,
gde čeka medvjeđa čeljust,
gde čeka mumificirana ruka deteta
i devojačka koža što se opire silovitom ježurom plavila.

Ne spava niko na nebu.
Niko, niko. Ne spava niko.
Ali ako neko zatvori oči,
bičujte ga, sinovi moji, bičujte!
Neka bude prizor otvorenih očiju
i gorkih rana upaljenih.

Ne spava niko na nebu.
Niko, niko. Već sam rekao to.
Ne spava nitko.
Ali ako neko ima noću odviše mahovine na slepoočnicama
otvorite kapke da vidi pod mesecom
lažne karte, otrov i mrtvačku glavu iz pozorišta.