Erich Maria Remarque: "Dok su oni služenje državi isticali kao nešto najviše, mi smo već saznali da je strah od smrti najjači"

Prije toga bio je samo u nesvijesti. Kako je bio oslijepljen i izbezumljen od bola, nije tražio zaklone, tako da su ga ubili prije no što je iko od nas mogao da mu priđe

Postavljamo tri sandučića u krug i udobno se smještamo. Bar dva sata nećemo ustajati.

Sjećam će kako nam je, dok smo bili regruti, isprva bilo neprijatno da idemo u zajednički nužnik. Tu nema pregrada, pa po dvadeset ljudi čuče jedan do drugoga, kao u vlaku. Svi se mogu obuhvatiti jednim pogledom – vojnik treba da je uvijek pod nadzorom.

Ali otada smo naučili mnogo više nego što je savlađivanje to malo stida. S vremenom smo vidjeli štošta drugo.

Ovdje, na čistom zraku, takva stvar je pravo uživanje. Ja danas ne mogu da shvatim zašto smo se ranije uvijek stidjeli toga; sve je to isto tako prirodno kao što je jelo i piće. I možda uopće ne bi trebalo ni govoriti o tome da te stvari nisu za nas vrlo važne, pa čak i još nove – ostalima je to već odavno nešto što se samo po sebi razumije.

Vojnik poznaje svoj želudac i svoje varenje bolje nego svi drugi ljudi. Tri četvrtine njegovih izraza potiču odatle i bilo izraz njegovog veselja bilo najdubljeg gnjeva, crpu iz njega svoju živost i boju. Drukčije se ne rnože izraziti tako jasno i razumljivo. Naši ukućani i naši profesori čudit će se kad se vratimo domovima, ali ovdje je to opći jezik.

Za nas su te radnje ponovo dobile karakter nevinosti zato što se moraju javno obavljati. I ne samo to: one su, takve kakve su, potpuno razumljive, tako da se njihovo udobno obavljanje cijeni koliko i, recimo, solidno i lijepo izveden „grand bez četiri“ u kartanju, na nekom mjestu gdje se ne treba bojati granata. Nije bez razloga za svakojaka naklapanja stvoren izraz „klozetska priča“; klozeti su mjesta za ogovaranje i zamjena za pozadinske kavanske intrige.

U ovom trenutku osjećamo se prijatnije nego u bilo kakvom luksuznom nužniku s pločicama. Tamo može da bude samo higijenski; ovdje je lijepo.

To su časovi divne bezbrižnosti. Iznad nas plavo nebo. Na horizontu lebde živo obasjani žuti izviđački baloni i bjeličasti oblačići šrapnela. Pokatkad, kad se ustreme na neki avion, sukne u nebo čitav snop.

Front diše kao udaljena grmljavina. Zujanje bumbara već ga nadjačava.

Oko nas je rascvjetana livada. Nježne vlati trave lelujaju se, bijeli leptiri prolijeću kao opijeni i lebde u mlakom i mekom povjetarcu poznog ljeta. Mi čitamo pisma i novine, i pušimo; skinuli smo kape i stavili ih kraj sebe, pa se vjetar igra našom kosom, našim riječima i našim mislima.

Tri sandučića na kojima sjedimo nalaze se usred sjajnog i crvenog maka.

Poklopac bureta za margarin stavljamo na koljena. To nam je dobar talon za skat. Krop je ponio karte. Za svakim „nuluverom" dolazi po jedna partija „šiberamša“. Tako bi se moglo vječito sjediti.

Iz barake dopire zvuk harmonike. S vremena na vrijeme spustimo karte i pogledamo se. Onda neko progovori: „Djeco, djeco...“ ili: „Moglo je da se gadno okrene...“ – i za trenutak utonemo u šutnju. Obuhvata nas ono silno, skriveno osjećanje koje je u svakom od nas i za koje ne treba mnogo riječi. Nije mnogo trebalo i lako se moglo dogoditi da danas ne sjedimo na ovim sandučićima. I zato je sve to za nas novo i jako: crveni mak, dobro jelo, cigarete i ljetnji povjetarac.

– Da li je netko još koji put vidio Kemeriha? — pita Krop.

– Leži u Svetom Jozefu – kažem ja.

Miler kaže da je ranjen u butinu, a to je dobar razlog za jedan odlazak do kuće.

Odlučujemo da ga popodne posjetimo.

Krop vadi nekakvo pismo:

– Pozdravlja vas Kantorek.

Smijemo se. Miler baca cigaretu i kaže:

– Volio bih da je ovdje.

Kantorek je bio naš razredni starješina – strog, žgoljav, s mišjim licem i sivim redengotom. Bio je otprilike iste visine kao i podoficir Himlštos, zvani „užas Klosterberga“. Smiješno je, uostalom, to što sve nedaće u svijetu dolaze uglavnom od malih ljudi; oni su mnogo energičniji i netrpeljiviji od visokih. Uvijek sam vodio računa tome da ne padnem u četu s komandirom malog rasta; oni su u većini slučajeva gadne krvopije.

Na satovima gimnastike Kantorek nam je toliko govorio i propovijedao dok nismo svi zajedno, cio razred, krenuli s njim na čelu u okružnu regrutnu komandu i prijavili se. I sad ga vidim kako nas strijelja pogledom kroz naočari uzbuđeno govori:

„Vi idete svi, drugovi, zar ne?“

Odgojitelji takve vrste drže svoja osjećanja uvijek pripravna u džepu na prsluku; i koriste ih u svakoj prilici, kao lekcije. Ali mi onda još nismo razmišljali o tome.

Istina, jedan od nas se dvoumio i oklijevao da pođe s nama. Bio je to Jozef Bem, debeljuškast, dobroćudan dečko. Ipak je popustio, jer nije imao drugog izbora. Vjerojatno da su i mnogi drugi mislili kao on, ali se mogao izdvojiti u to vrijeme kad je riječ „kukavica“ lako letjela i s roditeljskih usana. Niko nije ni slutio šta će se sve poslije dogoditi. Najrazumniji su, ipak, bili siromašni ljudi koji su od samog početka smatrali rat za nesreću, dok imućniji građani nisu krili radost, mada je njima, prije nego ikom drugom, trebalo da bude jasno kakve će biti njegove posljedice.

Kacinski veli da je tome uzrok naš odgoj, koji zaglupljuje. A ono što Kac kaže dobro je smišljeno.

Bem je, začudo, pao među prvima. Pri jednorn jurišu dobio je metak među oči i mi smo ga ostavili vjerujući da je mrtav. A nismo ga mogli ponijeti jer smo na brzinu odstupili. Popodne smo čuli kako nas doziva i vidjeli ga kako puzi. Prije toga bio je samo u nesvijesti. Kako je bio oslijepljen i izbezumljen od bola, nije tražio zaklone, tako da su ga ubili prije no što je iko od nas mogao da mu priđe.

Kantorek, naravno, ne može biti odgovoran za to, jer dokle bismo došli ako bi se i tako nešto moglo nazvati krivicom. Pa bilo je hiljade Kantoreka i svi su oni vjerovali da čine najbolje što mogu, onako kako im je to bilo najzgodnije.

Ali za nas baš u tome leži njihovo bankrotstvo.

Trebalo je da oni budu ti koji će nama, osamnaestogodišnjacima, biti posrednici i vodiči u zrelost, u svijet rada i dužnosti, kulture i napretka, u budućnost. Mi smo ih ismijavali ponekad i voljeli da im podvaljujemo, ali smo, u suštini, vjerovali u njih. Uz pojam autoriteta, čiji su oni bili nosioci, mi smo u sebi vezivali dublje razumijevanje i više ljudskog saznanja. Ali prvi leš koji smo ugledali zbrisao je to uvjerenje. Bili smo prinuđeni da saznamo da su naše godine bile poštenije od njihovih; oni su nas nadmašivali samo riječima i vještinom. Prva topovska kanonada otkrila je našu zabludu i uništila onaj pogled na svijet kome su nas oni učili.

I dok su oni pisali i propovijedali, mi smo gledali bolnice i ljude na samrti; dok su oni služenje državi isticali kao nešto najviše, mi smo već saznali da je strah od smrti najjači. Mi nismo zbog toga postali ni buntovnici ni dezerteri ni kukavice – oni su vrlo lako izgovarali te riječi – mi smo voljeli svoju domovinu kao i oni, u svakom jurišu smo hrabro išli naprijed. Ali smo već umjeli da pravimo razliku i naučili se da gledamo. I vidjeli smo da od njihovog svijeta nije ostalo ni traga. Odjednom smo ostali strahovito usamljeni, sami smo morali da se borimo sa svima.

Prije no što smo krenuli Kemerihu, spakovali smo njegove stvari: one će mu na put dobro doći.

U poljskoj bolnici je velika gužva. Kao i obično, osjeća se zadah karbola, truljenja i znoja. U barakama se čovjek navikne na mnoge stvari, ali ovdje, i pored svega, ima od čega da se onesvijesti. Na nekoliko mjesta mjesta raspitujemo se za Kemeriha; on leži u jednom odjeljenju i očekuje nas s nejakim izrazom radosti i nemoćnim uzbuđenjern. Dok je bio u nesvijesti, ukrali su mu sat.

Miler maše glavom:

– Uvijek sam ti govorio da tako dobar sat ne treba nositi sobom.

Miler je priličan neotesanko i voli da sjeca ljude. Inače bi šutio, jer svi vidimo da Kemerih neće izići živ iz te sobe. Malo je važno da li će naći svoj sat. Najviše što bi se moglo to je poslati ga njegovoj kući.

– Pa, kako je, Franc? – pita Krop.

Kemerih opušta glavu:

– Eto... Sarno me noge prokleto bole.

Pogledamo njegov krevet. Kemerihova noga leži pod žičanim bandažem, iznad koga se izdigao pokrivač. Munem Milera u cjevanicu, jer je on u stanju da Kemerihu kaže ono što smo već napolju saznali od bolničara: da više nema noge. Amputirana mu je. On jezivo izgleda – žut je i pepeljast; na licu su mu urezane one čudne crte koje su nam tako dobro poznate, jer smo ih vidjeli već stotinu puta. Pravo rečeno, to nisu crte, to su prije znaci. Pod kožom više ne kuca život, on je potisnut do krajnjih ivica tijela; smrt djela u unutašnjosti organizma, već vlada u njegovim očima. To je još ostalo od našeg druga Kemeriha, koji je nedavno s nama pržio konjsko meso i čučao po ljevkovima od granata. To je još uvijek on, ali opet nije on. Njegov lik je izbrisan i neodređen, kao fotografska ploča kojom se dvaput snimalo, čak i njegov glas podsjeća na pepeo.

Sjećam se našeg polaska na front. Njegova majka, dobrodušna i debela žena, ispratila ga je do stanice. Stalno je plakala. Lice joj je bilo naduveno i otečeno. Kemerih se pomalo stidio, jer se ona od svih najslabije držala i prosto tonula u salu i vodi. Onda je baš mene izabrala: svaki čas me hvatala za ruku i preklinjala me da pazim na Franca kad budemo na frontu. On je zaista imao pravo dječje lice i tako nježne kosti da je poslije četiri nedjelje nošenja ranca dobio ravna stopala. Ali kako se u ratu može paziti na nekoga.

– Sad ćeš ti kući! – kaže Krop. Inače bi čekao najmanje tri-četiri mjeseca na odsustvo.

Kemerih potvrđuje glavom. Teško mi je da gledam njegove ruke. Kao da su voštane: pod noktima je naslagana rovovska prijavština plavkasto-crna, kao otrov. Mislim na to kako će njegovi nokti, kao kakva fantastična podzemna biljka, nastaviti da rastu dugo pošto Kemerih više ne bude disao; vidim to pred sobom: oni se grče kao spirale vadičepa i neprekidno rastu zajedno s kosom na lubanji koja se raspada – kao trava na plodnoj zemlji, baš isto kao trava. Kako je to moguće?

Ulomak iz romana Na Zapadu ništa novo; Erich Maria Remarque, Na Zapadu ništa novo, Izdavačko preduzeće „Otokar Keršovani“, 1966, str. 13-18

Prometej