Dario Džamonja - Oglas

Mijenjam komplete Dostojevskog, Hessea, Hemingwaya, Babelja za čistu i ispeglanu posteljinu, za uštirkanu kragnu bijele košulje, koju nikad ni ne moram obući, ali hoću da je imam; za par čistih čarapa i uvijek toplu vodu u bojleru.

Mijenjam sve svoje dobitke i gubitke na po­keru, preferansu, remiju, poklapi, barbutu, šljagi, par-nepar, muntu, ajncu, raubu, mački, šnapsu, sve, tom prilikom, ispušene cigarete, sve handove i fulove, sve otpise i padove, za samo jednu ispu­njenu nagradnu križaljku iz nedjeljnih novina i za neizvjesnost očekivanja slijedećeg broja, kada ću saznati da li sam dobitnik SENSOMATIC-COLOR-DE LUXE televizora ili ljetovanja (za dvoje) u Grčkoj.

Nudim u zamjenu jednu prvorazrednu orgiju, sa striptizom na stolu, razbijenim čašama i krva­vim rukama, znojnim čaršafima i smradom pre­punih pepeljara, crnim mrljama vina po bijelom itisonu, sa ženskim grudnjacima na lusterima, sa Chanelom i mekom rakijom, za mrak sobe koji miriše na lavandu, veliki bračni krevet sa mesinganim kuglama na uglovima, hladnim plahtama i za: “Nemoj sada, čuće nas djeca…”

Rado bih promijenio svoja spavanja do podne za nečiju ruku koja me otkriva u pola sedam, a ja se okrećem prema zidu i mrmljam: “Pusti me još samo sekundu…”

U svako doba dana i noći, zamijeniću svoje poštansko sanduče pretrpano opomenama “pred isključenje električne energije”, tužbama za nepla­ćene knjige uzete na kredit, pozivima sudiji za prekršaje, za neko drugo u kojem se jednom godišnje nađe razglednica sa retuširanim Neumom i sa: “… puno Vas vole…”

Sve svoje nestrpljive, gorke, žučne, siktave, pr­kosne, svađalačke: “Popuši mi!”, “Jebe mi se!”, “Odjebi!”, “Ne prdi!”, “Crkni”, “Umukni”, “Razbiću te!”, za jedno pomirljivo: “Izvini, nisam tako mi­slio…”
Buduće nagrade i priznanja, štampane knjige, pozive na promocije, potpisivanje autorskih ugo­vora, panegirike pisane meni, doktorske disertaci­je, književne večeri i polemike, za dan kada će me komšinica upitati: “Zašto nam nikad ne dođete na kafu?”

Sve konobare ovog grada, koji me zovu po imenu za jedno obično: “Čiko, koliko ima sati?”

Na jednu stranu stavljam Čičikova, Harryja Hallera, Roberta Jordana, Ivana Karamazova, Pečo­rina, Eugenea Ganta, Alfreda Prufrocka, sa svim njihovim komplikovanim sudbinama i životima, za jednog dosadnog prijatelja s kojim ću svake ne­djelje ići na pecanje, na Željeznicu, zabacivati udi­cu u zagađenu rijeku, prošutjeti tri-četiri sata i vraćati se njegovom škodom u grad, praznih ruku i mozga.

Mijenjam sve svoje divlje snove u kojima sam i dželat i žrtva, sudija i kažnjenik, Bog i Adam, i ona i on, izgrižene nokte i zguljene zglobove na prstima, unezvijerene pokrete kojima kidam oko­ve koji me sapinju, za jednu mirnu, neustalasanu čašu mlijeka prije spavanja, a potom, odmah, mi­ris kafe pri buđenju, Zvuke moje domovine s tranzistora, masno, tek odštampano Oslobođenje i okretanje predzadnje stranice, uz: “Da vidimo ima li ko poznat?”

Mijenjam ovo klupko bodljikave žice, koje mi se namotava u stomaku, ove tanke, čelične igle koje mi se zabadaju u mozak, ledene srse koje osjećam u nožnim prstima, za tu Vašu strpljivost s kojom ste pročitali ovu moju ponudu i glatko je odbili.