Charles Dickens – pisac i kritičar društva koji nikada nije prebolio grozno djetinjstvo

Čitali ste Olivera Twista, Božićnu priču, Davida Copperfielda? Ili Priču o dva grada, Nicholasa Nicklebyja i Velika očekivanja…? Ako niste, brzo, zgrabite bilo koju i čitajte. Napisao ih je Charles Dickens, omiljeni pisac svakog Engleza koji je slavan diljem svijeta. Plakat ćete s njim, voljeti, tugovati i zamisliti se. Jasno, takvom se velikanu svi dive. No mislite li da ćete na svakom koraku, u Engleskoj, naići na spomenik Dickensu jako ste se prevarili.

 

Dickkens je svjestan popularnosti i svoje i svojih djela naredio za života da mu se nikada ne podižu spomenici i osim u Americi njegova je želja poštovana. Sve do nedavno. S njim neki imaju problema – reći će da je on krvožedni revolucionar jer kako objasniti inače objasniti opise teškog rada dječice ako to nije imalo za namjeru rušenje sustava? Marksisti će reći da je on skoro marksist, a katolici da je skoro katolik, a kažu neki da je heroj proletera i sirotinje. Postoji i ideja kako je, gledajući pred smrt “Cvrčka na ognjištu” Lenjin rekao kako je nepodnošljiva sentimentalnost buržuja pa je usred predstave izašao iz kazališta.

 

Kad je na svjetlo dana isplivala tajna Dickensonovog privatnog života koja je zaista neugodna bilo je ili okretanja glave ili napada, ali su se na kraju pomirili s činjenicom da je pisac Dickens jedno, a čovjek Dickens drugo. Zapravo, tako i treba gledati, tako Norvežani gledaju na Hamsuna na primjer. Svi su ljudi krvavi ispod kože i gone ih kroz život razne strasti. Činjenica jest da je Dickens surovo opisao tadašnje engleske institucije, ali ne zato jer je mislio rušiti britansku imperiju. Nije bio ni proleterski pisac. Pisao o dijelu populacije koja se nije često nalazila na stranicama knjiga, kamo li romana, o gradskim ljudi koji se bore za preživljavanje, nesretnim ljudima pa nije uvijek imo simpatije onih koji su takvo stanje mogli promijeniti.

 

Dickensovo je kritiziranje društva jednostavno logično i moralno jer nikada nije mogao shvatiti zlostavljanje djece. Napadao je obrazovni sustav, parlamentarnu vladu, pravo i sudove, ali nije davao ideje kakvi bi oni trebalo biti. Njega je zanimala ljudska priroda a ne mijenjanje sustava. Nitko nije bolje opisao djetinjstvo i djecu, njihov način razmišljanja, mehanizam dječjeg uma. I dao iskrenu no sumornu sliku tadašnje Engleske.

 

Dickend  je rođen kao Charles John Huffam Dickens, 7. veljače 1812. ali ime s krštenice rijetko je koristio a kad i bi napisao bi samo “Huffam”. Njegov otac John je radio kao činovnik u mornarici, imao osmero djece od kojih je Charles bio drugo i sanjao kako će se obogatiti. Otac je volio dobro živjeti a da za to nije imao novaca. Bio je hohštapler. Mama Elizabeth je željela biti učiteljica i direktorica škole i iako su oboje naporno radili nisu se bogatili. Dok je otac radio djeca su se školovala u privatim školama ali su se i mnogo selili – prvo u Bloomsbury pa Chantham pa u Kent gdje su živjeli do Charlesove desete godine.

 

Kad je Charles imao deset godina obitelj je preselila u Camden, tada siromašan londonski kvart. Dickensonovi su potonuli u siromaštvo jer je zakon nalagao da dužnik koji nije  mogao platiti dugove mora u zatvor. Tako je glava obitelji završila u zatvoru Marshalsea kada je Charles imao 12 godina. Morao je napustiti školu i raditi u tvornici crnila, a pogon je bio uz Thamesu. Zarađivao je šest šilinga tjedno, sve je vrvilo štakorima i uvjeti su bili grozni. Mali je lijepio naljepnice na posudama crnila s kojima su čistili kamine i bojale čizme. To je bio jedini posao koji je mogao naći i kasnije je sam rekao kako je izgubio nevinost djetinjstva. Pitao se kako je moguće tako rano, kao malo dijete živjeti kako je živio. Osjećao se napušteno i izdano jer odrasli su ti koji trbaju brinuti za djecu a ne da se djeca sama brinu za sebe ili za odrasle. Sve je to ostalo u njemu jako, jako dugo i na kraju je to pretočio u riječi. Zato Oliver Twist i David Copperfield nisu samo dječaci koji se bore za život u užasnim okolnostima već je to i sam Charles. Ali ne samo on, već i tisuće i tisuće djece koja su u to vrijeme radila po rudnicima, tvornicama, kojekakvim manufakturama, bez dovoljno hrane, bez njege, bez roditelja, zapuštena i zlostavljana… Stanovao je u nekom iznajmljenom sobičku i svake zore pješačio osam kilometara do skladišta u kojima je gacao između ogromnih kanti smrdljive tekućine, radio deset sati i opet hodao do sobička.

 

Po ondašnjem zakonu cijela je obitelj dužnika morala u zatvor pa je obitelj Charles viđao samo nedjeljom kada ih je posjetio u zatvoru. Svi su, osim njega i sestre Frances, bili u zatvoru. Odmah da pojasnimo. Engleska u doba Dickensa odurno je mjesto. Iako je  viktorijanska Engleska držala do morala 1851. samo je mali broj Engleza odlazilo u crkvu a trećina nikada nije u crkvu nogom kročila. I Bog je bio samo za imućnije.

 

Zabava za puk bila su javna vješanja. Dok je Dickens bio malen zna se da je 220 osuđenika javno obješeno. Bilo je tu ubojica i pljačkaša ali i nasmrt osuđenih jer su ukrali nešto iz dućana, krivotvorili, a objesili su i jednog nesretnika koji je oštetio Westminster Bridge. Narod bi se skupio i gledao kako ljudi plaču, vrište, mole ili dostojanstveno stupaju na galge i potom… mukli zvuk propadanja poda i jezivo škripanje užeta oko vrata. Nije bilo kina, televizije i ulica je davala “zabave” – javna smaknuća. Plovite li Themsom vodič će vam ispričati kako su osuđenike zavezali za ogromne stupove i pustili da se smijene oseka i plima. A preko puta je stanovao Dickens. Soba s pogledom…

 

Prosječna starost Londončana bila je 27 godina, a radnika i siromaha samo 22. Gotovo polovica pogreba u Londonu 1839. bila je ona djece mlađe od deset godina. Većina ih je umrla od zaraza i gladi a 1847. pola milijuna Londončana, četvrtina populacije, imala je tifus jer sanitarno je London bila kloaka.

 

U tom užasu i bijedi mali se i usamljeni, odbačeni Charles zaljubio u – Crvenkapicu. Mislio je, “ako bih nekako mogao zanju oženiti, koja bito idila i sreća bila. Za dječaka poput njega sanjarenje je bila rijetkost jer su šestogodišnjaci tada već mali posao. Ako ne u pogonima i manufakturama onda su kopali ugljen izvan Londona jer je trebalo nahraniti Industrijsku revoluciju.

 

Charles je dodijeljen obiteljskoj prijateljici a kasnije je stanovao na tavanu kuće agenta za insolvenciju. I majčina prijateljica i agent su kasnije bili predlošci za likove u njegovim djelima. Tko zna kako bi završio i s koliko bi godina umro iscrpljen od gladi i rada da nije umrla očeva majka, baka Dickens. Otac je dobio nasljedstvo od 450 funta s kojima je platio sve dugove i obitelj je puštena iz zatvora a Charles je mogao natrag u školu. Ali mama ga nije željela izvući iz tvornice, već je i dalje morao raditi i nositi novac kući. To što je mama tražila da Charles i dalje mora raditi u tvornici nikada joj nije oprostio.

 

Nakratko se vratio u školu da bi ga, kada je navršio 15 godina opet izvukli iz škole Wellington House Academy s novom idejom: radit će kao pisar u odvjetničkoj firmi s jednim ciljem: kako bi obitelj imala više novca. To što je Charles radio kod činovnika u pravnoj tvrtki bila je sreća u nesreći jer je naučio ono što zovemo stenografija. Uklopio se u ured jer je pričao zgodne priče, pljuckao s prozora trešnje na visoke šešire prolaznika, ali je izvježbao pisanje kraticama toliko dobro da je dobio praćenje parlamenta i sudova gdje je stenografija bila prednost. Svako zlo za jedno dobro,  jer je dječak počeo pisati i jer iz tog ureda počinje izlaziti Charles Dickens.

 

Unutar prve godine službovanja počeo je raditi kao freelance reporter sa suđenja u Londonu, a bilo ih je zaista mnogo. U roku par godina radio je kao reporter za dva najveća londonska lista. Počeo je pisati i za magazine i novine kao Boz. Zaljubio se u jednu Mariu kojoj roditelji nisu dozvolili udvaranje i brže bolje je poslali u Pariz na školovanju – misli se da je ona lik Dore u “Davidu Copperfieldu.”

Charles je bio duhovit, pun elana, privlačilo ga je kazalište pa je čak dobio audiciju za Covent Garden ali je imao strašnu prehladu i morao je odustati. Tako nije postao glumac. Srećom.

 

Otac je ponovo dobio posao činovnički u mornarici, , ali su ga ubrzo umirovili. Radio je kao reporter i zapravo plutao na slavi svog sposobnog i talentiranog sina. Čak i kada je sin postao slavan pisac otac je imao problema s novcem i od svih sinovljevih prijatelja posuđivao novac, sinu iza leđa. Koliko je Charles volio oca govori i lik gospodina Micawbera u “Davidu Copperfieldu” kojeg je napisao po hohštapleru koji mu je uništio djetinjstvo. Mami nikada nije oprostio što ga je ostavila u tvronici crnila pa je ona postala gđa. Nickelby. Gadno se zamjeriti djetetu koje postane pisac.

 

Prvi roman koji je objavio bio je “Večera u Poplar Walku” a imao je samo 21 godinu. Tri godine kasnije, 1836. skupio je sve svoje crtice i izdao “Sketches by Boz”, “Bozove skice” što je bilo uspješno i dobro se prodavalo. Važnije od toga, za oko je zapeo Catherine Hogarth, kćeri svog urednika i sve se jako brzo odvijalo – udvaranje, vjenčanje i prve trudnoće. Njihov će brak biti plodan s čak desetoro djece, koj su stizala jedno za drugim i napunili kuću. Najmlađeg je sina Edwarda nazvao po piscu Bulweru Lyttonu a taj je “kriv” za slavnu rečenicu kojom je počelo tisuće i tisuće romana. Bulwer Lytton je naime jednu od svojih knjiga započeo sa “Bila je to tamna i olujna noć”.  Bulwer i Charles bili su dobri prijatelji i imao ih je šarmantni Dickens dosta pa su djeca dobila imena po kolegama i prijateljima piscima s nekom idejom da će svi imati sjajne i velike živote. Catherine je rodila sedmoro sinova i tri kćeri: Charlesa, Mary, Kate Macready, Waltera Landora, Franka Jeffreysa, Alfreda D’Orsaya Tennysona, Sydneyja Smitha Haldimanda, Henryja Fieldinga, Doru Annie, Edwarda Bulwera Lyttona.

 

Iste godine kada se oženio upoznao je i čovjeka koji će mu biti najbolji i doživotni prijatelj, ali i prvi biograf, Johna Forstera koji će uz Dickensa biti do kraja. K mladom paru su se, na poziv Dickensa doselili i ženina mlađa sestra Mary i Charlesov mlađi brat Frederick.

 

Charles je imao mnogo braća i sestara i zapravo brinuo za sve njih i njihove obitelji. Najbliži je bio sa sestrom Frances koja je studirala glazbu na Kraljevskoj akademiji i koja se udala,  dobila sina koji je, na žalost, bio invalid. Nećaka je Dickens opisao kao Paula Dombeya i Tiny Tima u svojim romanima a draga sestra umrla je sa samo 38 godina od tuberkuloze. Mlađa se sestra Letitia udala se za umjetnika i arhitekta a kada je ostala udovicom brat joj je osigurao vladinu mirovinu. Brat Alfred je bio inženjer i sanitarni inspektor koji je umro s 38 godina pa je Charles nastavio brinuti za njegovu obitelj. Augustus, najmlađi, radio je kod pomorskog trgovca a taj mu je posao našao Charles. Kada je Augustusova žena oslijepila pošao je s njom u Ameriku gdje je na kraju živio s drugom ženom (nevjenčano) i umro s 39. Charles je pomagao obje žene, obje udovice. Frederick koji će živjeti s Charlesom kasnije se oženio i upao u dugove. A conto slave brata toliko se zadužio da su ga, kao i njihovog oca, strpali u zatvor, ali nije dugo ni živio jer je umro s 48 godina, kao alkoholičar.

 

Iako se Dickens od malena silom prilika a potom s mnogo žara izvlačio iz sumorne obitelji ,ona ga je i dalje pratila, u stopu i davala mnoge glavobolje. Ali on se nije prestao nadati da će uspjeti stvoriti život sebi i svojoj obitelji koja s njegovom prošlošću neće imati veze. Jako se prevario.

 

Nevjerojatno je da je odmah nakon “Skica” Dickens počeo objavljivati slavne Pickwickovce odnosno “The Posthumous Papers of the Pickwick Club”, “Posmrtni spisi Pickwickova kluba”. Ideja je bila da zgodnim tekstićima poprati duhovite ilustracije Roberta Seymoura, ali sudbina je vražja stvar. Postali su jako popularni, ali zbog Dickensa, a ne ilustracija i daljnje nezgode i zgode Pickwickovaca su izlazile u nastavcima. Zadnji nastavak prodan je u 40 000 primjeraka što je bio uspjeh i razlog za slavlje.  Dickens se nije radovao jer se ilustrator Seymour ubio poslije drugog izdanja.

 

U isto vrijeme počeo je sam izdavati magazin “Bentley’s Miscellany” (radio je u velikom broju redakcija a ovo je prvi magazin kojem je bio i izdavač) i u njemu  je objavio svoj prvi roman – “Oliver Twist”. U knjizi je opisao kako se osjećao kada je, kao siromašan dječak, morao raditi i zaraditi. Objavio je “Olivera” u još nekim novinama i pisac Charles Dickens postao je popularan u Engleskoj i Americi. Koliko god je roman mučan zbog života siročića vrlo nam lukavo Dickens pokazuje da ima nade, i zaljepljeni smo uz roman do posljednje stranice. “Oliver Twist” je postao popularan, i sigurno je jedan od junaka koji je obilježio mnoga djetinjstva. No, imati uspjeh nosi sa sobom problem – u slijedećih će se nekoliko godina Dickens mučiti jer je trebao doseći razinu “Olivera Twista” koji je bio i prvi roman viktorijanskog doba u kojem je glavni junak dijete.

 

Tri je tjednika Dickens osnovao i vodio: “Master Humphrey’s Clock” samo godinu dana, “Household Words” devet godina a “All The Year Around” 11 godina, do 1870., do smrti uz to što je pisao.

 

Od 1838. do 1841. objavio je roman “Nicholas Nickleby”(The Life and Adventures of Nicholas Nickleby), “Stari dućan rijetkosti” (The Old Curiosity Shop) i “Barnaby Rudge.”

Iz ovog doba datira i jedna čudna pričica. Kućni ljubimac Charlesa Dickensa bio je gavran Grip kojeg je, kada je umro 1841. preparirao. Još je luđe to što je Grip bio inspiracija za brbljavog gavrana u “Barnaby Rudgeu”. A to je inspiriralo Edgara Allana Poea za slavnu pjesmu “Gavran”. Jer, Poe je u kritici Dickensove knjige napomenuo kako bi ptica trebala imati veću “ulogu” u zapletu. Tako je 1841. Barnaby dao ideju za “Gavrana” objavljenog četiri godine kasnije. Poslije Dickensove smrti Grip, preparirani, je prodan na aukciji i kupio ga je pukovnik Gimbel koji je sakupljao sve vezano za Poea. Ta je zbirka darovana knjižnici i danas je Grip na počasnom mjestu na odjelu starih i rijetkih knjiga u Free Library of Philadelphia. Grip je bio gavran koji je imao dosta dobar fond riječi i “pričao” je a Dickens je zapisao posljednje riječi voljene ptice – došao je do Charlesa, nesigurnim koracima i rekao“halloa old girl” što mu je bila najdraža rečenica i – pao mrtav.

 

Još uvijek zaljubljeni, Dickens i Kate su 1842. krenuli na petomjesečno putovanje po Americi s idejom da Charles održi niz predavanja. Kada su se vratili Dickens je napisao sarkastičan putopis “American Notes” o američkoj kulturi i materijalizmu. Knjigu “The Life and Adventures of Martin Chuzzlewit” koju je napisao 1843. o borbama čovjeka da preživi na okrutnoj američkoj “granici” objavio je godinu kasnije. Za vrijeme američke turneje na javnim je nastupima kritizirao ropstvo i zagovarao reformu američkog društva. Prvo je predavanje imao u Virginiji a posljednje u Missouriju i teško je bilo naći slobodno mjesto pa su “tapkaroši” dobro zarađivali. Navodno je bio najprihvaćeniji stranac ikada i imao najljepše dobrodošlice od svih pisaca i govornika koji su ikada došli u SAD. Imao je grupice ljudi koji su ga pratili od predavanja do predavanja vjerno i odano. Prvo mu je to laskalo a onda mu počelo ići na živce. Reći za Amerikance da su predruštveni i  sirovi nije bilo lijepo. Osobito jer su Englezi glasili za distancirane i hladne pa mu to kao Englezu ipak nitko nije sasuo u lice.

 

U par godina objavio je dvije božićne priče. Jedna je, naravno, “A Christmas Carol”, “Božićna priča” koji nam je dala Ebenezera Scroogea. Druga je “Cvrčak na ognjištu” a napisao ih je pet – “The Chimes”, The Battle of Life, zbirku “Božićne priče” uglavnom da bi zaradio.

 

Imanje za kojim je žudio od djetinjstva bila je velebna kuća tadašnjeg gradonačelnika, u njoj  je Falstaff počinio pljačku kojom počinje Shakespeareova trilogija tzv Henriad (Henry IV dio 1 i 2 te Henry V). Prvi je puta kuću ugledao kada je, tada devetogodišnjak, šetao s ocem koji mu je rekao kako takvu kuću može zaraditi. Često bi mali Charles hodao do kuće i stajao ispred, gledao, pamtio svaki detalj jer mu je ona predstavljala sliku budućnosti o kakvoj je sanjao. Kuću je kupio 35 godina kasnije, 1856. za 1790 funta od kolegice po peru. To je slavan Gad’s Hall. U početku je na kupnju kuće gledao kao na dobru investiciju, kuću koju će iznajmiti ali se predomislio, uselio u lipnju 1857. i u njoj živio do smrti.

 

Imao je i svoju kazališnu trupu s kojom je radio, pisao i dramatizirao razne komade.

 

Iako je popljuvao Ameriku otišao je na još jednu turneju, od 1867. do 1868, nadajući se pomirenju s publikom. Na toj je turneji imao karizmatičan govor i obećao kako će u slijedećem izdanju i Američkih zapisa i Martina Chuzzlewita ispraviti sve ružno što je o Americi napisao.

 

Ta mu je turneja s čak 76 predavanja donijela dobit od 95 000 dolara što je u viktorijansko doba bilo kao današnjih milijun i pol . Prije predavanja prvo bi popio dvije žlice ruma sa svježim šlagom za doručak, šampanjac umjesto čaja. Pola sata prije nego što će izaći pred publiku popio bi sirovo jaje u koje u smućkao u višnjevaču. Kada je imao prvi nastup u New Yorku red za karte bio je dugačak – kilometar i pol.

 

Nakon američke turneje otišao je u Italiju 1844.  i godinu dana pisao Slike iz Italije. Objavio ih je u slijedeće dvije godine kao dio romana “Dealings with the Firm of Dombey and Son” o utjecaju poslovnih taktika na financije jedne obitelji. To je mračan pogled na Englesku u čemu je Dickens bio majstor. Kad se vratio u London bogat i slavan više nije više mogao hodati ulicama a da ga ne prepoznaju. Jer Dickens se šetao gradom kako bi upio lica, situacije i mogao ih prenijeti na papir.

 

U svibnju 1846. dobio je čudnu ponudu. Bogata nasljednica Angela Burdett Coutts predložila je Dickensu izgradnju prihvatlišta za “posrnule žene” iz radničke klase. Isprva je Charles odbio ali kasnije je ne samo osnovao utočište “Urania Cottage” već je njime i upravljao deset godina.

 

Pisao je u svojoj kentskoj kući koju je potpuno  obnovio i uredio a 1857. Dickens je u goste pozvao Hansa Christiana Andersena kojem se divio. Nakon posjete Dancu se puno, puno manje divio jer je Andersen bio naporan čovjek i dobro je iskoristio poziv – bio je kod njih pet tjedana i nakon što je, napokon, otišao, prijateljstvo se nije nastavilo. Andersenu koji je zaista zlorabio gostoprimstvo i nije mogao shvatiti što se dogodilo.

 

Od 1849. do 1850, Dickens je pisao  roman “David Copperfield” i ako mislite da znate sve šapnut ćemo vam – nikada nitko prije njega nije napisao roman u kojem se iz dana u dan prati život junaka. U taj je roman Dickens utočio svoja iskustva od djetinjstva do početka bavljenja novinarstvom. Iako se Copperfield ne smatra njegovim najboljim djelom Dickens je najviše volio baš tu knjigu. Usput je definirao što publika može očekivati u njegovim romanima.

Godine 1850-e nisu bile sjajne jer je Dickensu umrla kćer i otac, razdvojio se od žene,  javno su ga klevetali… Jedino što je tada sreo mladu glumicu Ellen “Nelly” Ternan s kojom je ubrzo postao intiman. Do danas se vode rasprave je li s njom počeo vezu dok je još bio u braku ili nakon razdvajanja a tdokazati je nemoguće jer je sam izbrisao sve dokaze da je Nancy ikada bila u njegovom životu. Razdvajanje je bio skandal, rastava nemoguća, a skandal bi izbio i zato jer je Nancy imala 18 a Dickens 45 godina.

 

Zapravo, raspad braka je bio čudan. U početku je bio sretan sa svojom tri godine mlađom ženom. Od susreta do vjenčanja prošlo je godinu dana, devet mjeseci poslije rodila je prvo dijete. Bio je zaljubljen, a ona ponosna na slavnog muža, putovali su u Škotsku pa u Ameriku. Poslije Amerike došla im je u pomoć Georgina nakon Maryne smrti a Catherine je imala sve više posla s bebama koje su dolazile jedna za drugom. Do 30e godine bila je mama je četvoro djece. Njemu je smetalo što mora uzdržavati toliko djece jer je mislio da je to nekako njena krivnja s jedne, a s druge strane sve je obavještavao o svakom postignuću djece. On je pazio na njihovo obrazovanje, disciplinu, sve je moralo biti uredno i točno. Dao im je otmjena imena koja su ih obvezivala na dobre karijere, ali ispalo je da su to samo – velika očekivanja. Prijatelji su mu bili Tennysonovi i Thackeryjevi, Dickens je radio predstave za djecu i goste ali kako su djeca rasla sve su njegove nade pretvarale u prah.

 

Smetalo ga je što je Catherine umorna i govorio joj da mu intelektualno nije jednaka. Čak je pristao sresti se s prvom ljubavi Marijom ali ta nije ispunila njegove romatične uspomene pa se s njom upustio u aferu. Nakon susreta s Ellen brak je bio nepodnošljiv. Bio je nesretan i nemiran, ali i svjestan da se ona osjeća isto. Prvo su razdvojili sobe. Zabunom je narukvica koju je kupio mladoj glumici dostavljena doma pa ga je žena optužila za aferu. On je odbio išta priznati rekavši kako glumcima s kojima radi daje male darove. Ali, bio je kraj.

 

Od lipnja 1858. i zakonski su se razdvojili a on je u novinama pokušao objaviti razloge. Nešto poput ovih današnjih izjava o prijateljstvu i mirnoj odluci, bla bla. Kako su počeli kružiti tračevi o njemu i glumici odmah su došli i oni kako ima aferu sa šogoricom što se tada smatralo incestom. No, nto je biloa laž. Po nekima se samo najstariji sin odselio k mami a djecu koja su ostala s tatom nisu poticali da posjete mamu. Nije im bilo zabranjeno ali, bolje je bilo da ne idu.

 

Catherine je živjela 20 godina nakon razdvajana a kako su joj uzeli pravo i majke i žene nikada se nije od toga oporavila. Po nekima je Catherine je sa sobom povela najmlađe dijete i nikada više nije vidjela Charlesa. Djecu je “povjerila” Georgini koja je do smrti Charlesa ostala uz njega, u Gad’s Hillu. Charles je bio šarmatan i briljantan ali kronično nesiguran i nije bilo lako s njim živjeti. Posvađao se javno s Thackerayem, i iako se kasnije s prijateljem pomirio, Dickensu nitko i nije mogao lako ugoditi.

S djecom je imao mnogo gorkih trenutaka, no o tome malo kasnije.

 

S jedne je strane bio krut i da, okrutan a s druge je pristao čitati javno za spas jedne bolnice. To je bila Great Ormond Street Hospital, ona slavna koja do krja svijeta ima sva prava a “Petera Pana”  i u jednu je večer prikupio 3000 funta.

 

Mračni romani koje je jedan za drugim napisao pokazuju crnilo društva. “Sumorna kuća” (Bleak House, 1853.) razotkriva hipokriziju britanskog društva i do danas se smatra njegovim najkompleksnijim romanom. Radnja “Hard Times” (1854.) se odvija u industrijskom gradu na vrhuncu ekonomskog procvata a fokus je na radnicima. “Little Dorrit” mučna je priča o ljudskim vrijednostima koje se sreću s ljudskom okrutnošću.

 

Objavljuje 1859. “Priču o dva grada” (A Tale of Two Cities), povijesni roman koji se događa za vrijeme Francuske revolucije a izlazila je u nastavcima u novinama koje je osnovao, “All the Year Round.” Danas je to klasik, knjiga koju često navode kao obaveznom za pročitati a potom dolaze “Velika očekivanja“,  (“Great Expectations” (1860-1861) koja je remek djelo. Ne samo Dickensa već svjetske književnosti.  Knjiga “Our Mutual Friend” opisuje psihološki utjecaj na bogato londonsko društvo.

 

Dickens je 1865. preživio željezničku nesreću ali se od nje nikada nije oporavio. Vraćao se s Nancy iz Pariza i sedam vagona je skliznulo sa željeznog mosta koji se obnavljao. Jedini vagon koji je ostao na tračnicama bio je onaj prvog razreda u kojima su bili njih dvoje. Izvukli su slavnog pisca koji je prije toga pomagao ozlijeđenima, davao im vodu i brandy a još se i vratio u vagon jer je zaboravio nedovršeni rukopis romana “Our Mutual Friend.” Nju nitko nije vidio…

 

Naravno da je bila istraga ali je uspio izbjeći pojavljivanje jer je putovao s Nancy i njenom majkom a skandal ne bi preživio ni slavan pisac poput njega. Nije odustao od turneje 1870. ali je 9. lipnja 1870. dobio moždani udar dok je večerao i umro u  svojem ladanjskom domu Gad’s Hill Place u Kentu. Imao je 58 godina. Cijeli je dan radio na “Mystery of Edwin Drood” ali ga nije završio… Udar je bio jak i nije ni došao svijesti.

 

Nisu mu ispunili želju da ga pokopaju kraj Mary. Niti da mu grob bude skroman.  Ne zna se je li pogrebu nazočila žena ni je li bila Ellen. Navodno je Ellen bila ali prerušena. Tajna veza ni u smrti nije se smjela otkriti. Dapače, u rujnu 1860. na polju iza svoje kuće napravio je lomaču i spalio sva pisam osim poslovnih. Ellen je spasila sva Charlesova pisma pa je veza i danas predmet istraživanja. Ne zna se sa sigurnošću ni koliko je trajala ni koliko je bila duboka. Ali, Nancy je bila financijski osigurana, sigurno je živjela s Dickinsom barem 13 godina a dijete koje su imali i koje je umrlo bilo je sin.

Dogovorio je turneju po Engleskoj, Škotskoj i Irskoj ali je od sto odradio samo 75 čitanja jer mu je zdravlje bilo sve gore. Imao je napade vrtoglavice i paralize i liječnik je savjetovao da prekine turneju pa je 22. travnja 1869. to i učinio. To je bio prvi, laganiji, moždani udar. Kada se oporavio dogovorio je čitanja koja je morao otkazati i zadnje je bilo u Londonu a zadnji javni nastup na banketu Kraljevske akademije na kojem je odao počast pokojnom prijatelju, ilustratoru Macliseu. Na banketu su bili princ i princeza od Walesa.

 

Sahranjen je u “Poet’s Corner” u Westminster Abbeyju s tisućama ožalošćenih koji su se okupili oko odra omiljenog pisca koji je dva dana bio izložen. Među tisućama obožavatelja bilo je bogatih i siromašnih, seljaka, učenika i vlastele. A iako je kraljica Victoria još godinama vladala ovo se smatra krajem njene ere. Jer nisu ljudi pamtili kraljicu već Pipa koji je ušao u tajanstveni samostan, Davida Copperfielda koji je pobjegao od zlog očuha i Nicholasa Nicklebja koji je otkrio užas jorkširskog internata i razotkrio strave koje su vladale u školama za dječake. Pamtili su Nell koja je umrla, Nancy koju su ubili, Ebenezera Scroogea i Majušnog Tima, artfula Dodgera i Olivera i još 2000 muškaraca, žene i djece koje je Charles Dickens stvorio, dao im lice, karakter i kretnje, postupke, čežnje i suze i koji su ušli u srca milijuna čitatelja.

 

Osim žene i ljubavnice imao je Charles i jednu veliku tajnu, ljubavnu priču. Kćer londonskog urednika novina Dickensu je zavrtjela glavom i u Catherine Hogarth se zaljubio kao balavac. Vjenčali su se i uselili u sićušan stan. Odmah poslije vjenčanja donijeli su čudnu odluku – da se kod njih doseli Catherinina 16 godišnja sestra Mary. Mladi je par zaista bio sretan, dobili su prvo, pa 1837. i drugo dijete, a Mary je iznenada umrla od srčanog udara, sa 17 godina i na rukama Charlesa. Svi su bili šokirani ali kod Charlesa je to izazvalo daleko goru reakciju. Kako je kao klinac bio zaljubljen u Crvenkapicu tako je sada Mary doživio kao nešto nevino i prekrasno. Raspao se od boli, tugovao danima i pramen Maryne kose nosio sa sobom u medaljonu a njen prsten na ruci do svoje smrti. Svu je njenu odjeću sačuvao i u nju zurio satima. Uredio je da ga pokopaju uz nju. Ne zna se kako je Catherine reagirala na opsesiju koju je Charles odjednom razvio a imala je i malo vremena za to s djecom i kućanstvom pa je pozvala drugu mlađu sestru, Georginu, da useli kod njih. Charles i Catherine imali su djecu, jedno za drugim. Kako je obitelj rasla brak se urušavao a predmet bijesa Charlesa bila je žena. Napustio je ženu i pokupio djecu a nju proglasio nesposobnom za majčinstvo. Djeci nije davao niti ih hrabrio da posjećuju mamu. Sve se vraća sve se plaća?

 

Dickens se zagledao i zaljubio u mladu glumcu Ellen “Nelly” Ternan a dok je radio na sceni za svoje kazalište u komadu u kojem je igrala dobio je ideju za “Priču o dva grada”. Ona je bila njegova pratiteljica i partnerica do kraja života ali – super tajna. O tome se spore i danas. Navodno je zatrudnjela i rodila dijete koje je umrlo. Neki tvrde da između njih nije bilo tjelesne ljubavi. No kako je on imao tjelesnih susreta cijeli svoj život teško da bi odjednom prestao osobito jer se zaljubio u mladu i prekrasnu ženu. Kupio je kuću u Ternanu,  putovali su u Francusku i do smrti je bio s njom. Mary koju nikada nije prestao idealizirati opisao je kroz niz likova – ona je i Rose Maylie i Little Nell i Florence Dombey. Ona je inspiracija za nekoliko likova, Sally u “Velikim očeivanjima” na primjer. Snimljen je i film 2013. “The Invisible Woman” koja govori o toj tajnoj i dugotrajnoj vezi s Ralphom Finnesom i Felicity Jones a za tu se vezu nije desetljećima znalo.

O Dickensu se snimaju dokumentarci, po djelima se snimaju filmovi a uprizorenja na kazalištima su mnogobrojna. Zato i znamo niz čudnih detalja. Inzistirao je da uvijek spava u postelji koja je bila okrenuta sjever-jug s tim da je glava morala biti prema sjeveru.

Jedini roman u kojem je napisao riječ “kangaroo” je David Copperfield a u Martinu Chuzzlewitu i samo u njemu spominje beetroot (ciklu) i “zoo”.

 

S mnogo je pažnje češljao svoju kosu, užasavao se šišmiša i mrzio croquet.

 

Njegova je kuća u Kentu imala tajni prolaz koji je sakrivala polica za knjige. Lažna polica imala je lude naslove: “Život mačke” u devet tomova, Hansardov vodič o okrepljujućem snu, Sokrat u braku, Osmi dokaz kršćanstva kralja Henryja”, “Mudrost napih predaka” u sedam knjiga: Neznanje, Praznovjerje, Prljavštine, Bolesti, Lomače… A nekoliko ih je bilo lažnih poput “Povijest kratkog odijela ordinarijata “, The History of a Short Chancery Suit” u 47 tomova a imalo je veza s jako dugim slučajem koji ga je inspirirao za “Bleak House”. Iza police bila je tajna soba. (danas je ovdje škola)

Kada je udvarao ženi u pismima joj je tepao. Sad, tepao, teško je reći jer je pisao “najdraži mišiću” ali i najdraža draga svinjice”.

Sve što je naučio naučio je sam no to ga nije spriječilo da u izmisli riječi – čak njih 247 novih danas je u Oxfordskom rječniku. Na primjer butter-fingers, fluffiness, cheesiness, crossfire, dustbin, fairy story, slow coach i whoosh.

 

Koristio je glagole pa izmislio mother-in-law, to manslaughter, to towel. U “Priči o dva grada” opisuje “HUSKY komadi krumpira koji se prže u ulju” odnosno – pržene krumpiriće. Njegova je i riječ koja opisuje posvemašnju i duboku dosadu – boredom.

Na aukciji 2009. prodana je čačkalica koju je koristio Dickens.  Napravljena od slonovače i zlata ima njegove inicijale. Uz to je prodano i pismo koje potvrđuje autentičnost. Računali su da će čačkalica doseći cijenu od tri do pet tisuća ali je prodana za 9 150 USD!!

 

Obožavao je sam sebi ali i djeci dvati čudne davati nadimke.

Volio je magiju i jednom je na Otoku Wight sam izvodio predstavu kao “The Unparalleled Necromancer Rhia Rhama Rhoos, educated cabalistically in the Orange Groves of Salamanca and the Ocean Caves of Alum Bay.” što bi bilo “Neusporedivi nekromant Rhia Rhama Rhoos, obrazovani kabalist u narančastim lugovima Salamance i oceanskim pećinama zaljeva stipse”.

 

Kako je pisao, pa to je priča za sebe. Počeo je pisati “Olivera Twista” kada je bio na pola s “Pickwickovcima” a “Nicholasa Nicklebyja” kada je bio na pola “Olivera Twista”. Obožavao je hladne tuševe. Zanimalo ga je okultno i bio je jedan od prvih članova “The Ghost Cluba” koja se bavila paranormalnim.

 

O svojim danima u tvornici crnila nikada nikome nije pričao osim ženi i prijatelju Johnu Forsteru ali je većina iscurila u “Velikim očekivanjima” i “Davidu Copperfieldu” pa ako vam zadrhti srce kada ih čitate sjetite se da to nije mašta i nije opis nekih priča već bolno i osobno iskustvo dvanestogodišnjaka.

 

Nedavno je izašla knjiga o djeci Charlesa Dickensa. Možda neki veliki književnici ne žele da im djeca nastave istim, književnim, putem, ali poput svih roditelja nadaju se da će biti uspješni i sretni ljudi. No, u slučaju Charlesa Dickensa gotovo je nevjerojatan niz neuspjeha, bolesti, poremećaja i tužnih sudbina. Djecu su odgajali Charles, Catherine i Catherinina sestra Georgina. Catherina se morala odmarati između porođaja koji su je iscrpljivali tjelesno i psihički i vjerojatno je patila od postporođajnih depresija pa je Georgina ispunjavala ulogu majke. Catherina je postala Charlesu simbolom svih bračnih nezgodnih stvari – seksa, rađanja, slabog zdravlja. Georgina je bila odana sestra i surogat majka. Dickens je volio djecu, u to nema sumnje i u njih polagao – velika očekivanja. Svako je dijete imalo nadimak jer je on volio sebi davati razna imena pa ni djeca nisu bila pošteđena. Prava imena bila su zapravo spoj njegovog prezimena i imena i prezimena književnika koje je cijenio ili s njima prijateljevao poput Waltera Savagea Landora, Alfreda Tennysona, Henryja Fieldinga i Edwarda Bulwera-Lytton. Za vrijeme svakih praznika tata Dickens se bacio u produkciju – napisao je i postavio neki komad u kojem su glumila djeca. Publika je bila prijateljska ali ne i nevična – Tennysonovi na primjer. Walter je bio Mlada Lubanja, Sydney Spektar Oceana, Alfred je bio Kuglica, Kate je bila Lucifer Box zbog zapaljive naravi, Mamie je bila Mild (Blaga) Glo’ster a jadni mali Edward – gospodin Plornishmaroontigoonter pa je doživotno imao za nadimak Plorn. Koliko je god imao očekivanja i dobre vjere, djeca su se uspješno raspršila a poneka i pogazila sve tatine zamisli što bi i kako mogla živjeti. On je nadvladao siromaštvo, rad u godinama kada bi bilo normalnije da je imao roditelje, obroke i toplu postelju i nije mu na pamet padalo da se njegova djeca neće prema životu odnositi slično. Ali, ništa od toga. Za dečke se očekivalo da će napraviti karijeru i vojsci, nekom poslu ili u inozemstvu. Cure su pripremali za udaju. Nije bilo uobičajeno da se studira ali da je ijedno dijete pokazalo interesa poslao bi ih Dickens na faks. To je želio samo jedan, osmi po redu, Henry koji je studirao na Harvardu pravo jer nije želio, poput ostalih petorice braće ići van Engleske.

 

Prvorođeni Charles, Charley imao je 21 kada je Dickens spakirao i s dobrom alimentacijom majku odstranio iz svog života i života djece pa je mogao odabrati – mamu. Kao mali je u školi odjednom zablokirao, kao da sjena prolazi kroz njega. Smatraju da bi danas dijagnoza bila neka mentalna bolest. Završio je Eton, studirao u Njemačkoj. Oženio se s Bessie Evans iako je Dickens s njenim ocem, svojim nekadašnjim urednikom, bio u svađi.  Radio je u bankarstvu i nekim poslovima ali je 1868. bankrotirao. Tata ga je zaposlio u magazinu “All The Year Around”. Poslije očeve smrti kupio je Gad’s Hill ali ga se kasnije odrekao jer mu je zdravlje propalo. Umro je s 59 godina.

 

Mary  “Mami” koja je ime dobila o teti Mary koju je Dickens nezdravo obožavao, bila je najstarija kćer i živjela je s tetom i tatom u Kentu. Odlučila je da se neće udavati. Suprotstavila se ocu kada je izbacio mamu i držala maminu stranu pa je možda zato navršila 90 godina jer svi oko njega padali su kao muhe. Kad je otac umro živjela je s tetom a onda pomalo oživjela i voljela pogledati u čašicu. Upoznala je na humanitarnom sastanku Muscular Charity sumnjiv par – svećenik i njegova žena misli se, išli su samo za njenim novcem. Misli se da je imala lezbijske sklonosti i da je s ovim parom prvi puta upoznala tjelesnu ljubav. Napisala je dvije knjige o ocu: “Charles Dickens kroz oči najstarije kćeri” i “Moj otac kako ga se sjećam”, pomogla je urediti očeva pisma. Umrla je s 58 godina.

 

Kate Macready dobila je ime po prijatelju glumcu Williamu Macreadyju. Bila je tatina ljubimica. Imala je OKP i osim što je opsesivno dodirivala namještaj, uvijek je morala isti broj puta provjeriti ispod postelje. Bila je talentirana za umjetnost i pohađala Bedford college. Stala je u maminu obranu , a zato što je imala eksplozivni karakter zvali su je Luciferova kutija. Udala se za umjetnika Charlesa Arthura Collinsa, brata Dickensonovog prijatelja koji na tu vezu nije baš gledao s veseljem. Misli se kako  je bio “u ormaru” pa brak nije bio sretan i nisu imali djece. Poslije Collinsove smrti udala se za Carla Peruginija. Uspjela je ostvariti dobru karijeru slikarice, uredno je imala izložbe na Royal Academy i živjela je po svome. Kasnije je otkrila tatinu vezu s mladom glumicom Ellen, pozirala je za sliku The Black Brunswicker velikom Millaisu. Umrla je s 90 godina i tako bila najdugovječniji Dickens.

 

Walter Landor koji je ime dobio po pjesniku Walteru Savageu Landoru odlučio se za vojničku karijeru i u Istočnoj Indijskoj Kompaniji je stekao čin poručnika. Izgledalo je da ima sjajnu karijeru ali je odjednom sve počelo odlaziti k vragu. Kao i većina braće upao je u dugove, a onda se i razbolio. Umro je od “srčane auneurizme” sa samo 22 godina a otac je od njega naslijedio ogromne, ali ogromne dugove.

 

Francis Frank Jeffreys bio je dobar i miran dečko ali ni u čemu briljantan. Mucao je i mjesečario, izgledao nježno i krhko. Kako se rodio nakon velikog uspjeha Božićne priče tata mu je dao nadimak Chickenstalker po drugoj božićnoj priči, The Chimes. Poslali su ga u internat u Francusku, pa Njemačku i iako je sanjario o medicini nije se proslavio u predmetima potrebnima za studij. Tata ga je zaposlio u svojim novinama kada se vratio u London no to nije funkcioniralo jer je bio nagluh i mucao je. Otišao je u Indiju i pridužio se Bengal Lancersima kao podinspektor za novoosnovanu policiju pa od tamo otplovio za Kanadu. Zakasnio je na jednu akciju ali su ga smjestili u utvrdu i godinama je radio kao planinski policajac i provodio mnogo vremena u sedlu. Nakon masakra Custera i Kanada i Amerika su bile u pripravnosti za rat s Indijancima a kud je Bik Koji Sjedi krenuo za njim su išle i jedinice policije u kojima je bio Francis. Bio je na potpisivanju mira Sedmorice s plemenom Blackfoot. Postao je inspektor, ratovao sa starosjediocima i u 12 godina službe nikada se nije maknuo s granice, uvijek je bio u sedlu, na terenu, u gadnim okršajima. Na kraju je obolio i napustio službu 1886. Trebao je održati predavanje o iskustvu na granici i prije je popio čašu hladne vode, primio se za srce i pao mrtav. Imao je samo 42 godine. Pokopan je u gradu Moline gdje se srušio i tek mu je godinama kasnije na grob postavljena brončana plaketa.

 

Alfred D’Orsay Tennyson dobio je ime po slikaru D’Orsayu i velikom Tennysonu. Otac je mislio kako će šesto dijete pokupiti pisački gen ali ovaj je zapalio jako daleko od Engleske. S 20 godina je otputovao u Australiju i ostavio iza sebe mnogo neplaćenih računa . Oženio je slavnu ljepoticu Melbournea Jessie Devlin i dobio dvije kćeri. Sally je umrla četiri godine poslije u nesreći, prometnoj iako je uključivala kočije pa je Alfred ostao udovac s dvoje male djece. Kada je Charles umro držao je predavanja o ocu po Engleskoj i Americi u kojoj je i umro, sa 67 godina u New Yorku usred jedne od turneja.

 

Sydney Smith Haldimand bio je tatin ljubimac. Odlučio se za mornaricu što je ocu bilo drago i iako je relativno brzo dogurao do pomorskog časnika bio je sklon porocima (većina Dickensove djece su pili kao smukovi) i toliko se zadužio da se vlastitom ocu zgadio. Čak je priznao drugom djetetu:”Bojim se da je Syney toliko zaglibio da se ne može iščupati i počinjem željeti da je mrtav”. Možda je samo tako rekao ali … Sydney je umro na putu iz Indije kući od nagle bolesti sa samo 25 godina, na brodu, ispred Malte. Kasnije će se obitelj složiti a teta zapisati kako je to bilo čisto milosrđe sudbine za samog Sydneya ali i da je istovremeno pretužno tako o njemu osjećati.

 

Henry Fielding dobio je ime po književniku a bio je jedino uspješno dijete, sportaš i pravnik, kasnije sudac odlikovan viteštvom 1922. Umro je s 84. Sestra Kate je napisala kako je “od svih nas devet jedino on bio bez mentalnih bolesti”. Kasnije je čitao djela svog oca u javnosti i objavio knjige o očevom životu. Otac je Monice koja je postala, poput pradjeda književnica i napisala je “One Pair of Hands”.

 

Dora Annie je bila boležljivo dijete a rodila se kada je otac završavao “Davida Copperfielda” pa je dijeli ime s junakinjom iz romana. Boležljiva od rođenja umrla je s osam mjeseci što je Dickensa strašno pogodilo jer je to bilo desetljeće u kojem je doživio niz nesreća. Godinama kasnije Dickens je rekao nakon svih užasa s ostalom djecom da, kada bi i mogli poželjeti da se malička nekako vrati, nikada to ne bi i napravili.

 

Edward Bulwer Lytton “Plorn” nije imao nikakvog usmjerenja, živosti, ni trunka mašte. Nervozno i osjećajno dijete bilo je van sebe kada su ga sa 16 poslali u Australiju. Ime je dobio po očevom prijatelju književniku ali nije bio za pisanje. Zapravo, nije bio za ništa. Doduše u Australiji je već živio njegov brat pa su zajedno uzgajali ovce. Kasnije je nekako postao član parlamenta New South Wales i nikada se nije vratio u Englesku. Umro je s 50 godina.

 

Georgina je dožvjela 90 godina. Posvetila je život šogoru i nećacima i nećakinjama i držala je svih četiri kuta kuće do kraja. Ostala je uz Charlesa i kada je istjerao njenu sestru, svoju ženu, i kada su krenuli tračevi da njihova veza nije samo šogorska. Do kraja života bila je odana djeci i radila na vraćanju reputacije Dickensa.

Kuća Gad’s Hill koju je Charles kada se obogatio kupio bila je zapravo kuća o kojoj je sanjario dok je šečući s ocem po Kentu, gledao u nju. Velika, impresivna kuća malo dalje od Rochestera na kraju je postala dom Dickensovi.  Savjet koji je Dickensu dao otac da si jednog dana, štedeći i teško radeći može priuštiti ovakvu kuću poslušao je i 36 godina kasnije, 1856. kupio je dom iz snova.

 

 

2014. godine postavljen je brončani kip Charlesa Dickensa koji je stajao 140 000 funta.  To je prvi kip Dickensa na engleskom tlu,  jer je želja pisca bila da nijedan spomenik ne stavljaju kada on umre pa se 20 godina vodila rasprava treba li i dalje poštovati želju ili imati kip barem jedan, jednog od najvećih pisaca. Povod je bio 202 rođendan. Kip je napravljen u prirodnoj veličini a svijet je obišla simpatična slika troje od Dickensonovih praprapraunuka, brat i sestra Tom (15) i Lydia (14) te Oliver (9) “opalili” su selfi. Oliver najviše voli Olivera Twista.

Djeca Charlesa Dickensa udavala su se i ženila, imali djecu i danas je u lozi jedan biskup, nekoliko glumica i glumaca, pomorski časnici i admirali, pisci i spisateljice, urednici.. Jedan od prapraprapraunuka je i Harry Lloyd, danas 32 godišnjak  koji je glumio u serijama Dr Who, Robin Hood, i ulogu Viserys Targaryena u Igri prijestolja i probija se i na filmu i televizji ali i kazalištu. Glumi u jednom od ovogodišnjih filmova u utrci za Oscarom “Teorija svega” a glumio je i u Jane Eyre, Wolfhallu koji ćemo nadamo se, tek gledati…