Nagrada Zvono, sinonim za kontinuitet, dosljednost i kriterije u zemlji bez kulturne strategije
Foto: Adnan Suljkanović
Lala Raščić, Adela Jušić, Mladen Miljanović, Selma Selman, Alma Gačanin, Bojan Stojčić… samo su neki od značajnih bosanskohercegovačkih umjetnica i umjetnika od kojih većina ima ozbiljne međunarodne rezultate, a koje osim geografije i značajnog društvenog angažmana unutar ličnog autorstva, povezuje i nagrada Zvono. Impuls portal donosi tekst o istorijatu nagrade Zvono, njenom značaju, dobitnicima i dobitnicama.
Piše: Kristina Ljevak Bajramović
Nagrada Zvono u Bosni i Hercegovini dodjeljuje se od 2006. godine u okviru međunarodne mreže Young Visual Artists Award iz Centralne i Istočne Evrope. Naziv nosi po umjetnicima ili umjetničkim grupama koji su važni za razvoji i istoriju savremene umjetnosti u zemlji u kojoj se dodjeljuje.
U bosanskohercegovačkom slučaju riječ je o grupi Zvono koju je u Sarajevu, 2. aprila 1982. godine osnovao vajar i konceptualni umjetnik Aleksandar Saša Bukvić a koju su činili Sead Čizmić, Sadko Hadžihasanović, Narcis Kantardžić, Biljana Gavranović i Kemal Hadžić.
Grupa Zvono bila je pionir konceptualne umjetnosti u našoj zemlji i prvi video rad u istoriji bh. video arta nastao je u njihovoj produkciji.
Posljednja izložba na kojoj je dat sveobuhvatan prikaz video produkcije grupe Zvono upriličena je u februaru ove godine zahvaljujući sarajevskoj galeriji Manifesto.
Fotografija preuzeta s fuu.ba
Dodjeljivanje nagrade Zvono pokrenuo je Centar za sa savremenu umjetnost Sarajevo (SCCA) na čijem čelu je bila istoričarka umjetnosti Dunja Blažević u saradnji sa Fondation for Civil Society i Trust for Mutual Understanding iz New Yorka. Poslijeratni razvoj bosanskohercegovačke savremene vizuelne scene bilo bi teško zamisliti bez njenog i angažmana SCCA i neki od danas značajnih bh. umjetnika i umjetnica sada već zrele generacije s međunarodnim karijerama, napravili su svoje možda ponajbolje radove u poslijeratnim sarajevskim godinama, u SCCA produkciji.
Nakon što povratkom Dunje Blažević u Beograd SCCA prestaje s aktivnim angažmanom u polju umjetničke produkcije i organizacije, 2017. godine organizovanje dodjele nagrade Zvono nastavlja istoričarka umjetnosti Sandra Bradvić u okviru Udruženje za istraživanje, dokumentiranje i prezentiranje umjetnosti SKLOP. Uz otežavajuće produkcijske okolnosti te potpuno izmijenjenu klimu u našoj zemlji kada je o podršci umjetnosti riječ (barem u odnosu na ono vrijeme kada je nagrada Zvono ustanovljena) uspijeva da sačuva nagradu što je bilo i najvažnije. Posebno ako imamo na umu da se dodjeljuje umjetnicima i umjetnicama do 35 godina u zemlji skromnih mogućnosti za prezentaciju i valorizaciju umjetnosti.
Nagrada Zvono kao kohezivni faktor u kulturi postkonfliktnog društva
Prvi put u organizaciji Centra za savremenu kulturu KRAK u Bihaću, nagrada Zvono dodijeljena je 2022. godine.
Iako je iz nužnosti pretrpjela brojne mijene, u konačnici je dobro što je „stigla“ do KRAK-a. Ne samo zbog toga što je na čelu ovog Centra vrsni istoričar umjetnosti i posvećeni kulturni radnik Irfan Hošić, nego i zbog decentralizacije koja se spontano, prilikom KRAKO-vog preuzimanja dogodila.
Ovaj teritorijalni aspekt nije ni malo zanemariv u kontekstu ukupnog značaja nagrade Zvono.
I sada je dovoljno jasno, a istorija će to bez sumnje dodatno potvrditi. Pored pojedinačnih afirmacija mladih umjetnika i umjetnica, mogućnosti da borave u New Yorku što uz samostalnu izložbu u zemlji dobijanje nagrade podrazumijeva, njen najveći značaj u postkonfliktnom društvu je stvaranje jedinstvenog kulturnog prostora.
Bez nagrade Zvono sigurno bi bilo potrebno neuporedivo više vremena da Sarajevo na primjer upozna Mladena Miljanovića, banjalučkog i jednog od najuspješnijih bosanskohercegovačkih umjetnika u istoriji naše zemlje (prije nego što je to postao).
Mladen je bio njen drugi dobitnik, nakon što je u prvoj godini postojanja Lala Raščić bila prva dobitnica nagrade Zvono.
Dovoljno je pogledati samo rezultate ovo dvoje umjetnika, a bavićemo se kasnije i ostalim, pa znati koliko su principi konkurisanja i vrednovanja radova prilikom organizovanja i dodjeljivanja nagrade Zvono adekvatni. U deficitu ozbiljnih selektivnih izložbi u našoj zemlji i zahvaljujući uticaju politike na kulturne prilike, gotovo da ne postoji drugi okvir unutar kojeg bi umjetnici_e prošli ozbiljan način prepoznavanja njihovog rada. Kada pogledamo mjesta gdje su izlagali i međunarodne selekcije u koje su uvršteni dobitnici i dobitnice nagrade Zvono, biće nam istovremeno jasno koliko je važno imati mjerodavan, međunarodni žiri, što je uvijek bila praksa, ma koliko se počesto samo organizovanje nagrade odvijalo u potpuno demotivirajućim okolnostima.
Jednako je važno i što su osim dobitnika i dobitnica nagrada, i njeni finalisti imali vidljivost i što su organizovane izložbe na kojima smo mogli vidjeti i njihove radove.
Kroz istorijat dodjeljivanja nagrade Zvono možemo posmatrati i transformacije koje su se događale na planu predstavljanja i podrške vizuelnoj sceni u Bosni i Hercegovini, te je nemoguće ne primijetiti koliko je ona danas, ponekad na sreću jer je riječ o mjerodavnim ljudima, najčešće u rukama nezavisnog sektora, daleko od bilo kakvih centara moći ili mjesta koje kao takve percipiramo. To najbolje ilustruje organizovanje izložbe dobitnika u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovini te finalista u Muzeju savremene umjetnosti u Banja Luci tokom „zlatnih godina“ dodjeljivanja nagrade Zvono.
„Sve je povezano“ naziv je rada vrhunske performerice i video umjetnice Lale Raščić s kojim je bila prvonagrađena na prvom Zvono konkursu.
Rad je bio posvećen zaboravljenom žanru audio-drame a od te 2006. do danas Lala Raščić dobila je brojne nagrade te se samostalno i na reprezentativnim kolektivnim izložbama predstavljala diljem svijeta. Njeni radovi, najčešće multimedijalnog karaktera, imaju snažan feministički pečat te su često posvećeni istoriji i novom čitanju tradicije.
Služeći umjetnosti, još kao student, godinu dana kasnije nagradu Zvono dobio je banjalučki umjetnik Mladen Miljanović. Rad „Služim umjetnosti“ za koji je nagrađen nastao je tokom njegove devetomjesečne izolacije u univerzitetskom kampusu, nekadašnjoj kasarni.
Danas redovni profesor na Akademiji umjetnosti Univerziteta u Banja Luci bio je prvi predstavnik Republike Srpske na Bijenalu u Veneciji sa „Vrtom uživanja“ kada je bosanskohercegovački paviljon proglašen jednim od deset najboljih te godine. Od brojnih nagrada koje je dobio izdvojićemo Henkel art u konkurenciji od 846 umjetnika iz 32 zemlje. Uz respektabilni međunarodni spisak samostalnih i kolektivnih izložbi, performansa i rezidencija te vanserijski autorski portfolio, jedan od najvažnijih segmenata Miljanovićevog djelovanja je svakako onaj vezan za pedagoški rad i nesvakidašnju posvećenost studentima, od kojih su neki, nakon profesora, takođe postali dobitnici nagrade Zvono i njeni finalisti.
Isto kao Miljanović, i treći dobitnik nagrade bio je student Ervin Babić iz Sarajeva. Iako iznimno talentovan u vrijeme studija, koliko nam je poznato više nije aktivan na umjetničkoj sceni. Njegov rad „Soba sjećanja“ bio je posvećen traumatičnom iskustvu boravka uz sestru tokom teške bolesti. Temom boli, drugačije vrste, i nedijagnosticiranog uzroka, bavila se sarajevska umjetnica Irena Sladoje koja je za rad pod nazivom „Bol“ bila četvrta dobitnica nagrade Zvono.
Na tadašnjoj izložbi u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine predstavljen je dijagramski zapis rada njenog mozga u vrijeme intenzivnih glavobolja nepoznatog uzroka. Iz iskustva rada sa osobama s psihičkim i mentalnim poteškoćama došla je na ideju da jedna osoba piše po njenim EEG snimcima zahvaljujući čemu svjedočimo o dvije vrste boli, psihogenoj i fizičkoj.
Trauma i tranzicija kao kolektivno nasljeđe i stvarnost u djelima nagrađenih
Jedna od najznačajnijih bh. umjetnica, sada srednje generacije, Adela Jušić, bila je peta dobitnica godišnje nagrade Zvono za rad „Snajperista“ koji je kasnije bio dio predavanja na međunarodnim univerzitetima i koji se nalazi u važnim međunarodnim video arhivima.
I Adela Jušić, kao i Mladen Miljanović, dobitnica je nagrade Henkel.
Imala je brojne samostalne i grupne međunarodne izložbe i bila je učesnica niza važnih umjetničkih rezidencija. Njeno umjetničko stvaralaštvo kao i ukupno djelovanje obilježeno je feminizmom, porodičnim nasljeđem i iskustvom ratne traume.
Aleksandar Saša Bukvić i umjetnica Adela Jušić. Foto: Erol Čolaković Šehić
Ogroman doprinos memorijalizaciji ženskog iskustva, znanja i antifašističke borbe dala je stvaranjem online arhive o Antifašističkom frontu žena Jugoslavije i Bosne i Hercegovine u saradnji sa Andrejom Dugandžić.
Za rad „Ljubija ubija“ banjalučani Sadra Dukić i Boris Glamočanin 2011. godine dobili su nagradu Zvono. Rad posvećen gradu izgrađenom oko nekada najvećeg rudnika u Jugoslaviji.
Ovaj rad bio je svojevrsna refleksija ukupne bh. tranzicione stvarnosti, mjesto u kojem se nekada dobro živjelo zahvaljujući rudniku postalo je stjecište izbjeglica oko rudnika koji je zatvoren, tj. bez mogućnosti ostvarivanja prihoda na nekadašnji način. Osamdeset posto nezaposlenih stanovnika smještenih u objekte oko kojih je neobradiva zemlja u BiH može postojati kao nevidljivi problem koji je potakao umjetnike na reakciju.
Široj publici Sandra Dukić je sigurno poznata po izuzetnom ciklusu radova objedinjenim pod nazivom „Savjeti“ gdje vezom na kuhinjskim krpama predstavlja anahrone poslovice iz naše patrijarhalne prošlosti čije su posljedice, modernijih stilom „izvezene“ prisutne i u sadašnjosti.
Nakon tri godine pauze u dodjeljivanju nagrade zbog prethodno spomenutih mijena koje su Zvono pratile, 2014. nagrađena je Selma Selman, umjetnica koja u ovom trenutku gradi značajnu međunarodnu karijeru.
Rijksakademie u Amsterdamu, Art Basel, Hamburger Bahnhof , Kaselska dokumenta… samo su neka od prestižnih mjesta na kojima je Selma Selman izlagala. Nekoliko dana prije nastanka ovog teksta dobila je ABN AMRO nagradu. U Schirn Kunsthalle Frankfurt 2. jula ove godine otvorena je njena impresivna samostalna izložba. Selma Selman Akademiju umjetnosti završila je u Banja Luci kao i naredna dobitnica nagrade Zvono, Nina Komel. Njen rad posvećen je svakodnevnim banalnostima inspirisanim opštim iskustvom, a s obzirom na življenje u pograničnom području (Brod) nakon novouspostavljenih granica nakon ratova devedesetih, takve inspiracije nije nedostajalo.
Često su prethodni finalisti nagrade Zvono u nekim od narednih izdanja bivali nagrađeni. Svakako ne zbog upornosti nego vrijednosti djela jer se članovi i članice žirija mijenjaju. Jedan od finalista a kasnije dobitnika nagrade bio je trebinjski umjetnik Igor Bošnjak s radom „Spomenik palim borcima budućeg rata“ ironizirajući našu napaćenu stvarnost u kojoj se intenzivno produkuje strah, mržnja i ratno stanje. Whitechapel Gallery, London; Kunsthalle Wien; New Cinema & Contemporary samo su neka od važnih mjesta gdje su predstavljeni njegovi radovi. Igor Bošnjak predaje na Akademiji likovnih umjetnosti u Trebinju i Fakultetu likovnih umjetnosti u Crnoj Gori.
Mila Panić, bosanskohercegovačka umjetnica iz Brčkog koja je Akademiju umjetnosti završila u Banja Luci a potom postdiplomski studij u Njemačkoj na prestižnom Bauhaus Univerzitetu u Weimaru. Nagradu Zvono dobila je 2020. godine za tri rada koja se bave iskustvom migracije, preispitivanjem misli o povratku te osjećajem krivice i odgovornosti, odnosno svega onoga što je smješteno u životu između „tamo i ovdje“.
Konkursna procedura za nagradu Zvono koja je dodijeljena Mili Panić bila je posljednja u organizaciji SKLOP-a. Nakon što je organizovanje nagrade dodijeljeno KRAK-u, dvije godine kasnije, zbog pauze prouzrokovane pandemijskim uslovima, izložbu filnalista upriličena je u proljeće 2022. u bihaćkom KRAK-u. O tome, kao i dvomjesečnom iskustvu boravka u New Yorku pisala je Mila Panić, jednako zanimljivo kao i Alma Gačanin, naredna dobitnica nagrade, čiji je tekst o njujorškim iskustvima objavljen u printanom godišnjem magazinu Selfi,posvećenom savremenim umjetničkim praksama žena iz regije. Jedan od njenih radova nalazi se i na naslovnici aktuelnog broja.
Oslobađanje žene kao dominantna tema stvaralaštva Alme Gačanin sa snažnim feminističkim pečatom bilo je prisutno i kod nagrađenog djela, uz pitanje rada kao jedne od ključnih tema kojoj je posvećena. Zahvaljujući njenom izuzetnom smislu za humor, prekarijat i čest robovlasnički odnos tranzicijskih poslodavaca besprijekorno su ironično dočarani u njenim djelima.
Alma Gačanin profilirala se i kao izuzetna performerica sa sve češćim uspješnim predstavljanjima van BiH.
Naredni dobitnik nagrade Zvono bio je Bojan Stojčić, već afirmisani bosanskohercegovački umjetnik koji djeluje u različitim medijima. Njegovi radovi često su rezultat povezivanja sa ličnom i prošlosti vlastite zemlje te je tako i nagrađeni rad nastao zahvaljujući autorovom boravku u hotelu u Dejtonu u kojem su spavali pregovarači koji su učestvovali u postizanju Dejtonskog mirovnog sporazuma kao ključne metafore naše poratne stvarnosti i njenog nemijenjanja ka boljem.
Dobitnik nagrade Zvono u aktuelnoj godini je sarajevski umjetnik Kemil Bekteši, koji je tokom svih faza umjetničkog školovanja pokazivao nadprosječne rezultate i koji je najposvećeniji našoj nasušnoj balkanskoj potrebi analiziranja identiteta, tačnije brojanju krvnih zrnaca.
U radu za koji je dobio nagradu Zvono temu individualnog i kolektivnog identiteta preispituje kroz razgovor sa svojim ocem.
Poetika nagrađenih
Uz nazadnu kulturnu politiku u našoj zemlji a nerijetko i same umjetničke prakse koje naginju arhaičnom, nagrada Zvono sa svojim principima naša je veza sa savremenim tokovima u svakom smislu.
Talenat uvijek nađe put, ali ti putevi ne moraju i ne smiju biti mukotrpni. A sigurno je neka od putovanja, ne samo ona doslovna do New Yorka, nagrada Zvono učinila udobnijim za nagrađene umjetnike i umjetnice, te finaliste i finalistice.
Fotografija preuzeta sa imagomundicollection.org
Zahvaljujući poetikama nagrađenih autora i autorica stvara se alternativna istorija Bosne i Hercegovine, odnosno ona koja mnogo više oslikava našu stvarnost nego što će ostati zabilježeno u zvaničnim dokumentima.
Ovaj vizuelni kolaž svjedočanstvo je o ratnoj i transgeneracijskoj traumi, o pokušaju življenja u tranziciji, posttranziciji i postkonfliktnom društvu kao našoj trajnoj odrednici.
Nagrađene radove možemo posmatrati i kao putokaz za antimilitarističko djelovanje i važan trag o feminističkim praksama unutar vizuelne umjetnosti.
Važno je i spomenuti da je na patrijarhalnom prostoru gdje su u pravilu formalne nagrade i priznanja drugih vrsta uglavnom rezervisane za muškarce, među dobitnicima više umjetnica nego umjetnika.
U društvu gdje je izostanak kriterija jedan od osnovnih postulata djelovanja, dodatno bi bilo teško stvarati i promišljati umjetnost bez nagrade kakva je Zvono.
