fbpx

Zijah Sinanović: Važna prava, a ne uređenje

ZijahSinanovic

Ugledni profesor teorije države i prava i političkog sistema u Danima predlaže metodologiju promjena u Ustavu BiH koja ne narušava njene dejtonske strukture, ali izjednačava prava Bošnjaka, Srba, Hrvata i Ostalih na cijelom prostoru BiH.

Savremena teorija države i prava poznaje proste i složene države. Proste države su unitarne države koje mogu biti centralizovane i decentralizovane. Složena država je federacija, koju čine federalne jedinice (države, pokrajine) koje nemaju međunarodnopravni subjektivitet (spoljni suverenitet) koji u njihovo ime ima federacija. Konfederacije i unije nastaju ugovorom između dvije ili više suverenih država. Prema tom konceptu, BiH je prosta, odnosno unitarna, decentralizirana država.
Bosna i Hercegovina je u procesu raspada Jugoslavije, u čijem je sastavu do tada bila kao njena federalna jedinica, od tadašnje Evropske zajednice dobila svoje međunarodno pravno priznanje 6. aprila 1992. godine, nakon što su se građani BiH na referendumu 29. februara i 1. marta iste godine izjasnili za nezavisnu i suverenu državu. Kao takva, sa stečenim međunarodnopravnim subjektivitetom, 21. maja je primljena u Organizaciju Ujedinjenih nacija (OUN).
Nakon što su je njeni susjedi Srbija, Hrvatska i Crna Gora, agresijom (1992 - 1995) pokušali između sebe teritorijalno podijeliti, Dejtonskim mirovnim sporazumom, potpisanom u Parizu 14. decembra 1995, potvrđeni su njen teritorijalni integritet i suverenitet, međunarodnopravni subjektivitet i članstvo u OUN-u i drugim međunarodnim organizacijama u njenim historijskim granicama.
Ustavom Bosne i Hercegovine, koji je sastavni dio Dejtonskog sporazuma (Aneks 4.), BiH je administrativno-politički podijeljena na dva entiteta: Federaciju BiH i Republiku Srpsku, s Brčko distriktom BiH. Federacija je decentralizirana u 10 kantona bez nacionalnog predznaka, a Republika Srpska je unitarno uređena politička zajednica s nacionalnim predznakom, ali s tri konstitutivna naroda i Ostalima koji u njoj žive. Takav primjer političkog uređenja države imala je ranije Burma u Aziji, a danas je pod nazivom Mijanmar. To su jedina dva primjera tako uređenih država u svijetu. Nisu mi poznati detalji funkcioniranja Mijanmara, ali znam da BiH s ovakvim administrativnim uređenjem nije funkcionalna država, stalno je pod blokadom njenog unitarnog dijela - Republike Srpske.
Otuda sam odlučio, kao profesor teorije države i prava i političkog sistema BiH, da u formi uputa predložim metodologiju promjena u Ustavu BiH, nenarušavanjem njene unutrašnje administrativno-političke strukture utvrđene Dejtonskim sporazumom na entitete i distrikt Brčko. Čini se neophodnim izvršiti promjene važećeg ustava u dijelu u kojem je propisana organizacija državne zakonodavne, izvršne i sudske vlasti i Ustavnog suda BiH, primjereno demokratskim uređenjima multikulturnih država u Evropi i svijetu.
Danas ne postoji politički konsenzus za donošenje novog ustava, prije nego što BiH bude članica Evropske unije, međutim, imamo međunarodnu obavezu sadržanu u presudama Evropskog suda za ljudska prava, kao i Programu za BiH od EU sadržanom u 14 prioriteta za implementaciju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, da bi BiH otvorila put za svoje članstvo u EU. Pravni osnov za to imamo u samom tekstu važećeg ustava BiH. U preambuli Ustava (Aneks 4.) ima jedna načelna odredba koja glasi: “Bošnjaci, Hrvati i Srbi kao konstitutivni narodi (zajedno sa Ostalim) i građani Bosne i Hercegovine ovdje uređuju Ustav BiH kako slijedi”. Zatim, u Opštoj odredbi Ustava BiH, član IX-3 uređeno je sljedeće: “Dužnosnici imenovani na položaje u institucijama Bosne i Hercegovine će predstavljati narode Bosne i Hercegovine”, a ne narode entiteta. Presudom Evropskog suda za ljudska prava iz 2009. godine presuđeno je da čl. IV i V Ustava BiH nisu u skladu s Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i njenim protokolima.
Šta treba unijeti u članove IV i V da budu usklađeni s preambulom i članom IX-3 Ustava BiH i presudom Evropskog suda za ljudska prava? Treba definirati građane, sva tri naroda, i Ostale s cijelog teritorija BiH, da su oni pravni i politički subjekti koji učestvuju u izboru Parlamentarne skupštine BiH. U preambuli Ustava BiH nisu navedeni entiteti kao subjekti u donošenju Ustava BiH, već narodi, građani i Ostali. U vrijeme donošenja Ustava (Aneks 4.) pravno nisu postojali entiteti. Oni su tek članom I Ustava BiH postali politički i pravni subjekti. Oni su, dakle, kreacija Ustava, a ne kreatori Ustava! A Ustav su prema njegovoj preambuli donijeli narodi, navedeni poimenično, kao i ostali i građani BiH. Otuda Parlamentarnu skupštinu BiH treba da biraju građani BiH koje čine njeni narodi - Bošnjaci, Hrvati, Srbi i Ostali (narodne manjine i lica koja se narodnosno ne opredjeljuju) s cijelog teritorija BiH, a ne po entitetima.
Unutrašnja organizacija Parlamentarne skupštine sastojala bi se od narodnih vijeća i vijeća Ostalih, stranačkih klubova, komisija i odbora. Imali bismo, dakle, četiri narodna vijeća (“belgijski model”): vijeće Bošnjaka, vijeće Hrvata, vijeće Srba i vijeće Ostalih. Vijeća bi imala nadležnost da predlažu najviše po dva kandidata za člana Predsjedništva BiH, koje bi ubuduće birao PSBiH, a ne na općim izborima, čime bi se osiguralo legitimno predstavljanje i naroda i građana. U nadležnosti vijeća bilo bi i odlučivanje o štetnosti predloženih zakona i odluka Predsjedništva BiH, po nacionalni interes i interes Ostalih. Ukoliko nadležno vijeće prihvati da je odluka Predsjedništva ili prijedlog zakona štetan po interese jednog naroda, ili Ostalih, podnijeće prijedlog plenumu Parlamentarne skupštine na konačno odlučivanje o tome, dvotrećinskom većinom izabranih zastupnika, čime se otklanjaju dosadašnje blokade Doma naroda i “entitetsko glasanje”, kao i odlučivanje skupštine entiteta o odlukama Predsjedništva BiH iz nadležnosti Bosne i Hercegovine, koje su u isključivoj nadležnosti institucija BiH.
Kao što se vidi u strukturi Parlamentarne skupštine BiH, neće biti ranijeg Doma naroda, koji će zamijeniti pomenuta narodna vijeća i vijeća Ostalih koja čine izabrani zastupnici Parlamentarne skupštine. Predsjedništvo BiH ostaje s tri člana, s tim da dva člana ne mogu biti iz iste etničke grupe ili Ostalih. Za člana Predsjedništva BiH mogu se kandidirati građani s cijelog područja BiH. Centralna izborna komisija utvrđuje listu kandidata i šalje je u dalju proceduru u Parlamentarnu skupštinu BiH u kojoj će narodna vijeća i vijeće Ostalih predložiti po dva kandidata s kandidatske liste koju je utvrdio CIK. Izabranim će se smatrati nakon dvotrećinskog glasanja kandidati koji dobiju najveći broj glasova. Na ovaj način će se osigurati legitimna zastupljenost naroda i Ostalih, a zadovoljiti i principi iz Evropske konvencije i time provesti presuda Evropskog suda za ljudska prava.
Da bi se zamijenile strane sudije u Ustavnom sudu BiH, u postojeći član VI Ustava BiH treba unijeti odredbu po kojoj će se Ustavni sud BiH sastojati od po dva člana iz reda Bošnjaka, Hrvata i Srba i tri člana Ostalih. Ubuduće bi se Ustavni sud sastojao od devet sudija. Troje stranih sudija zamijenilo bi troje sudija iz reda Ostalih. Sudije bi se birale po istoj proceduri po kojoj se biraju članovi Predsjedništva BiH, dvotrećinskom većinom PSBiH na prijedlog po dva kandidata za svako sudijsko mjesto koje upute narodna vijeća i vijeće Ostalih, odabranih s liste kandidata koje utvrdi CIK.
CIK treba da provjerava sukob interesa i za članove Predsjedništva BiH i za sudije Ustavnog suda BiH. Po istoj proceduri treba birati i članove CIK-a i Visokog sudskog i tužilačkog vijeća, s tim što će se u CIK birati po dva Bošnjaka, Hrvata i Srbina i dva iz reda Ostalih, a u VSTV bi se biralo 16 članova po četiri iz reda Bošnjaka, Hrvata, Srba i Ostalih, s liste kandidata koju utvrdi CIK, koji će takođe provjeriti da li su kandidati u sukobu interesa za sva tijela o kojima odlučuje Parlamentarna skupština BiH.

Oslobođenje