Foto: AFP
Rasprave netom nakon početka ruske invazije na Ukrajinu obilježio je pojam “whataboutism”. Posrijedi je teško prevodiv termin, a obilježava retoričku praksu kojom se na optužbe odgovara kontraprimjerom u svrhu delegitimacije onog koji optužbu izriče.
piše: Marko Kostanić
U kontekstu rata u Ukrajini taj kontraprimjer su bile brojne američke vojne intervencije po svijetu. Ili u konkretnijoj formulaciji: da, Rusija je izvršila invaziju na Ukrajinu, ali što je s američkom invazijom na Irak? Ako određenu formulaciju odredite kao “whataboutism” onda po definiciji pojma smatrate da ponuđeni kontraprimjer nije ni približno problematičan kao primjer o kojem se raspravlja. Ili u konkretnom slučaju, smatrate da se američka invazija na Irak ne može mjeriti s onim što Rusija radi u Ukrajini.
No, kao i sama praksa “whataboutisma”, tako i optuživanje za “whataboutism” postavlja problematične okvire rasprave. Kao što se ciničnim pozivanjem na Irak može opravdavati ili relativizirati ruska invazija na Ukrajinu, tako se i svojevrsnom zabranom usporedbi normaliziraju sve američke vojne intervencije. Drugim riječima, nije pretjerano intelektualno ni politički zahtjevno istovremeno osuđivati ruski rat u Ukrajini i američki u Iraku. Prisiljavanja na izbor ili opravdavanja jednog drugim nisu jedine opcije i pritom su prilično politički sporne. Politička normalizacija američkih vojnih intervencija, to “nulto pismo” međunarodne politike, naprosto ne može podnijeti teret opravdanja ruske invazije. Kao što ni Putinove ratne odluke ne mogu povratno dodatno normalizirati američke vojne avanture. Najpregnantniju formulu takvog političkog stava ponudio nam je ni manje ni više nego ključni učesnik tih avanturama: George W. Bush.
On je jučer na političkom skupu u Dallasu govorio o političkoj situaciji u Rusiji i pritom si je priuštio itekako znakovitu frojdovsku omašku. Naime, Bush mlađi je rekao: “Odluka jednog čovjeka da pokrene potpuno neopravdanu i brutalnu invaziju na Irak…” Tu je zastao, osvijestio gaf i dodao: “Mislim na Ukrajinu.” Prisutni su se, naravno, nasmijali, ali tu nije bio kraj njegove igre svjesnog i nesvjesnog. Poslije ispravke, Bush je napomenuo: “Irak, također.” Izravno tako priznajući da je rat u Iraku bio potpuno neopravdan i brutalan. Ali ni tu nije bio kraj. U još jednom sloju priznavanja i ispravljanja Bush je na kraju prisutnima dostavio i disklejmer obznanivši da ima 75 godina. No, godine ga ne bi trebale spasiti zatvora. Ili kako je na Twitteru Bushovu frojdovsku omašku komentirao američki podkaster Daniel Denvir: “Ovo bi trebao biti prihvatljiv dokaz na haškom sudu.”
