fbpx

Pozorište i budućnost demokratije

Zlatko Pavkovic

U direktnom televizijskom prenosu iz antičkog pozorišta u Epidauru(su), preko youtubea, uveče 25. juna ceo svet je mogao da gleda premijeru Eshilovih „Persijanaca“ u produkciji Narodnog pozorišta Grčke. Predstavu je režirao Dimitris Lignadis.

Značaj samog izvođenja ostao je daleko iza značaja samog događaja direktnog televizijskog prenosa. Ako predstava i nije postavila neka dublja pitanja, učinilo je to samo pozorište. I Eshil, dakako.

Dalekovidnost je, dakle, nadjačala dalekovidost. Ali, do tog zaključka tek treba da stignemo.

Ko je ove „Persijance“ gledao putem elektronske „dalekovidnice“ (kako je reč ‘tele-vizija’ prevodio Tomislav Ladan), mogao je da gleda predstavu izbliza, kao da sedi negde u prvom redu gledališta – a često i bliže, gotovo među glumcima na samoj sceni, u orhestri – taj se, naime, našao u amfiteatru Epidaurusa, ali ne samo da sâm tamo nije bio vidljiv iliti nazočan nego tamo nije bio ni prisutan.

Prisno prisustvo gledalaca i njihovo učešće, koje se ne svodi nužno na duhovno i/ili duševno, ćutljivo proživljavanje i nekontrolisane visceralne reakcije, suze, smeh, rukopljeskanje i negodovanje, neizostavni je udeo pozorišnog događaja u doživljaju (i doživljaja u događaju).

Ova premijera u vreme pandemije odigrala se, doduše, pred gotovo punim gledalištem pod otvorenim nebom u amfiteatru starog Asklepijevog svetilišta i lečilišta.

I mi koji smo predstavu gledali „u živom prenosu“, ali ne i „uživo“, mogli smo u dva navrata da uočimo neposrednu reakciju tamo prisutne publike. Bili su to i najlepši momenti same predstave.

Kad Lidija Koniordu u ulozi Atose, persijske kraljice-majke, udove Darijeve, mati Kserksove, pita Horovođu o Atinjanima, koji su nadmoćnu persijsku flotu upravo porazili kod Salamine: „Tko je vođa, tko gospodar silni tome narodu?“ (u prevodu Kolomana Raca), a Horovođa odgovara (i to na starohelenskom jeziku, a ne u prepevu na novogrčki, na kojem se igra ova predstava): „Roblje se ne zovu, podanici nijesu ničiji“ („Roblje nisu nikome i nikom nisu podložni“, prevodi to mesto Miloš N. Đurić), iz publike se zdušno prolomi dug aplauz.

Eshilov komad nije tek o odbrani otažbine od zavojevača, nego o odbrani demokratije od varvara. Jer je postojbina čoveka demokratija, a sve drugo – domovina je robu.

Na tom se uverenju rađa teatar – da publiku ne samo uvek podseća na to osećanje i znanje o dostojanstvu čovekovu, nego da ga tokom pozorišne predstave i eksperimentalno ostvari među prisutnim ljudima.

Duh slobode atičke demokratije čuva se u njegovom pozorištu.

Drugi hramovi čuvaju druge veze čoveka sa kosmosom, prirodom, bogovima i narodom, i imaju svoje rituale, a pozorište je jedini hram za ritual slobode.

Dok drugi hramovi u svojim obredima obnavljaju zajednicu, pozorište u svom obredu obnavlja društvo slobodnih ličnosti.

Takođe aplauzom, publika je te prošle subote u Epidauru oduševljeno pozdravila i reči koje je, opet na Atosino pitanje, sad izgovorio Glasnik.

Traži Atosa da joj Glasnik opiše tok poraza persijske flote kod ostrva Salamina, a kad u tom opisu Glasnik dođe do onog mesta kad se Atinjani bodre za početak napada, tu i ovog puta prelazi na izgovor starogrčkog originala: „Hajd’ kren’te, sada, sinovi oj helenski,/ Dom oslobod’te, oslobod’te dječicu/ Pa žene, očinskijem bozim’ spas’te krov,/ Grob djedovima! Sad za bitak bije se boj.“

Tek na ove poslednje reči, koje Koloman Rac kongenijalno prevodi: „Sad za bitak bije se boj“, zagrmi aplauz. Sve do tih reči, govori se o pukoj odbrani otadžbine , „doma“ („domaje“, kako tu dobro stoji u prevodu Miloša N. Đurića) i sunarodnika, protiv okupatora, a u njima, u tim poslednjim rečima, reč je o odbrani samog bivstvovanja (‘bitka’ ili ‘Bića’), samog smisla života na zemlji, koji se nalazi u dostojanstvu slobodnog čoveka, naime, u njegovoj borbi za slobodu ličnosti i društva.

„Sad za sve bijmo boj“, u takvom prevodu te rečenice, inače vrsnog, Miloša Đurića, nažalost, gubi se čitav smisao borbe, koji je Rac divno istakao čudesnom reči ‘bitak’.

Nema bitka, dakle, istinskog života, bez slobode čoveka, a ona se ne nalazi tek u suverenosti jedne nacije.

I Kserksova Persija, suverena je i moćna! Ali u toj nacionalnoj suverenosti nema mesta slobodi građanina. U njoj nema građanina i građana.

Još od 472. godine pre Hrista, kad su „Persijanci“ ugledali svetlost pozorišta (kao danas najstariji sačuvani dramki tekst), Eshil nam govori da su i Persijanci dični, da i oni, kao i Atinjani, trpe patnje, raduju se lepoti i podnose sudbinu.

Mi, Heleni, evo u pozorištu saosećamo s gubicima Persijanaca, iako su nam na bojnom polju neprijatelji, poručuje Eshil.

Ali, Persijanci ne znaju za sadržaj pojma demokratija, dakle za misao o slobodi među ljudima koji roblje nisu nikome, podanici nisu ničiji!

Stoga je pozorište moglo da nastane samo u atičkoj demokratiji, jer je nastalo za demokratiju.

Ali, šta kad, usled pandemije ili nekog drugog pandemonskog podsticaja, isključimo živo, neposredno, plotno prisustvo publike iz pozorišnog čina, i pozorište pretvorimo u dalekovidno prenosivi snimak predstave koja se posredno gleda preko ekrana?

To znači da smo najzad uspeli da dokrajčimo javnog čoveka, da smo razorili jedini hram slobode, poslednji bastion demokratije.

Danas