fbpx

Mostarizacija nacionalnih manjina

Ahmed Zilic

Zašto su Čović i Izetbegović diskriminirali nacionalne manjine i uskratili im izborno pravo na barem jednog predstavnika na lokalnim izborima 2020. u Mostaru?

Piše: Ahmed Žilić

Prije svega, civilizacijski je sramotno i politički neprihvatljivo da lokalni izbori u Gradu Mostaru nisu održani u proteklih 12 godina, čime su grubo kršena politička prava građana Mostara (svih Mostaraca) za što najveću odgovornost snose HDZ i SDA, a potom i međunarodna zajednica. Radi otklanjanja ovog “mostarskog demokratskog deficita” pozdravljam održavanje lokalnih izbora 2020. i najavljeni izbor 35 vijećnika za Gradsko vijeće Mostara. Kada su u pitanju najavljene Izmjene Izbornog zakona u BiH, krajem aprila 2018. na zamolbu bivšeg visokog predstavnika Christiana Schwarz-Schillinga (CSS) samo za “vanjsku upotrebu” i za strane adresate napisao sam traktat: kritičko-analitičku analizu o otvorenim pitanjima, predrasudama, dvostrukim kriterijima, diskriminaciji, kategorijalnim defektima, političkoj rašomonijadi, snažnom lobiranju i ustavnopravnom antiintelektualizmu koje prate moguće izmjene Izbornog zakona u BiH.

"Izborni spas"
Ovaj traktat posredstvom CSS-a naišao je na dobar i “politički rezonantan” prijem u političkim prijestolnicama Berlina, Bruxellesa... Zbog općih izbora održanih u oktobru 2018, u mom traktatu iz aprila 2018. samo su uzgredno bili pomenuti lokalni izbori u Mostaru, pošto nije bilo nikakvih ozbiljnih najava postizanja “izbornog spasa” za građane Mostara kroz postizanje kompromisnog političkog dogovora između HDZ-a i SDA, odnosno njihovih političkih lidera!?
U proteklih 12 godina sistematski su “sakaćene” demokratske institucije u Gradu Mostaru. Međutim, iako ne želim da moje stajalište o mostarskim sporazumima od 17. juna 2020. bude instrumentalizirano od različitih politički suprotstavljenih tabora u Mostaru i izvan njega, pošto imam obavezu kao bivši član Savjetodavnog obora za prava manjina Vijeća Europe da moram ukazati i obrazložiti neprihvatljivu “mostarizaciju prava nacionalnih manjina”, što prijeti da postane zastrašujuća diskriminirajuća paradigma na razini čitave BiH za prava nacionalnih manjina. Naime, domaćim i stranim autorima mostarskih sporazuma promaklo je da se njihovim sadržajem grubo krše EU politički kriteriji iz Kopenhagena, tzv. Pristupni kriteriji, koji su usvojeni na sastanku Europskog vijeća još daleke 1993, a koje mora da ispuni svaka zemlja da bi bila podobna da se pridruži u punopravno članstvu EU - radi se o političkim, pravnim i ekonomskim kriterijima, pri čemu su u političke kriterije uključeni obavezujući za svaku državu koja želi postati kandidat, ili već ima status kandidata: izgradnja stabilnih demokratskih institucija, poštivanje vladavine prava (pravne države), poštivanje ljudskih prava i zaštita nacionalnih manjina – kao obavezujući kriterij uz poštivanje političkih ciljeva EU.

Obavezujuće ekonomske i pravne kriterije neću sada pominjati niti razlagati. Kriteriji iz Kopenhagena nazivaju se i Pristupni kriteriji, dok obaveznost njihovog ispunjenja nalaže se i u Mišljenju Europske komisije o zahtjevu Bosne i Hercegovine za članstvo u Europskoj uniji od 29. maja 2019. godine. U Ustavu Federacije BiH od 21 instrumenta za zaštitu ljudskih prava status nacionalnih manjina sadržajno je tretiran u četiri instrumenta za zaštitu ljudskih prava koji imaju snagu ustavnih odredaba, a koji su obavezujuće primjenjivi za sve organe uprave i pravosudne organe u Federaciji BiH: Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina (1994), Deklaracija Ujedinjenih naroda o pravima osoba koje pripadaju nacionalnim ili etničkim, vjerskim i jezičnim manjinama (1992), Europska povelja o regionalnim jezicima i jezicima manjina (1992) i u Preporuci (1134) Parlamentarne skupštine Vijeća Europe o pravima manjina, paragrafi 10-13 (1990). U ovim ustavnim instrumentima postoje odredbe koje se referiraju na politička prava nacionalnih manjina. U dejtonskom Ustavu BiH standardi ustavnog statusa nacionalnih manjina definirani su u Okvirnoj konvenciji za zaštitu nacionalnih manjina (1994). Država BiH još 2003. donijela je Zakon o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina, Zakon o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina u Federaciji BiH usvojen je 2008. godine, i u Republici Srpskoj je 2005. donesen Zakon o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina.
Ne samo duh presude Suda za ljudska prava u Strasbourgu Sejdić-Finci odnosi se i na prava nacionalnih manjina! U neusvojenom aprilskom paketu iz 2006. o izmjenama Ustava BiH (za koji je od 42 poslanika u PD-u PSBiH glasalo 26 poslanika) – među 84 člana prekomponiranog Predstavničkog doma PSBiH u aprilskom paketu tri mjesta su bila predviđena za pripadnike nacionalnih manjina, što je važan “politički presedan”.

Nagovještaj novog diskriminiranja?
Zašto su, onda, Čović i Izetbegović diskriminirali nacionalne manjine i uskratili im izborno pravo na barem jednog predstavnika nacionalnih manjina na lokalnim izborima 2020. u izboru 35 vijećnika za Gradsko vijeće Mostara? Da li je ovo nagovještaj novog diskriminiranja prava nacionalnih manjina u BiH prilikom predstojećih izmjena Izbornog zakona u BiH za opće izbore 2022? Zašto na ovakvo kršenje kopenhagenških kriterija sadržanih u mostarskim sporazumima pristaju ambasadori SAD-a, EU, UK, visoki predstavnik i predstavnik Misije OSCE-a u BiH? Zvanično ću se obratiti svim potpisnicima mostarskih sporazuma i zatražiti da izvrše potrebne korekcije kako bi u Gradsko vijeće Mostara bio izabran jedan Rom, Jevrej, Turčin, Albanac, Slovenac, Crnogorac, Rus... ili bilo koji od predstavnika 17 nacionalnih manjina koji žive u BiH!?

 Oslobođenje