fbpx

Gojko Berić: Naša adresa je Slijepa ulica bb

7gojko

Život prođe, a mi i dalje nasjedamo na liderske trikove o patriotizmu i uzvišenosti žrtvovanja za domovinu i državu. Kako to gordo zvuči kad Dragan Čović kaže: “BiH je moja domovina, njoj se dajem”

ostao je nekakav običaj, valjda kao jedan od simptoma “nedovršenog rata” u Bosni i Hercegovini, da se povodom Dana njene nezavisnosti umnožava govor o njenom opstanku. Ponavljaju se stare i pomaljaju nove teorije o njenoj podjeli. Prema jednoj od njih, ako američki predsjednik Donald Trump “poludi” i pristane na razmjenu teritorija između Srbije i Kosova, što bi dovelo do promjene granica najstarije i najmlađe države na Balkanu, sljedeća priča bila bi Bosna i Hercegovina, odnosno Republika Srpska. Ne bih se bavio takvim i sličnim špekulacijama, ali ako Trump zaista “poludi”, ludilo bi moglo zahvatiti cijeli Balkan. Račun bi u tom slučaju bio ispostavljen svima, da ga podijele i plate. Zar neko zaista misli da bi tim činom “bure baruta” prestalo biti “bure baruta”, a proizvodnja “viška istorije” u regionu obustavljena za sva vremena? Ključ nije u razdvajanju čitavih naroda, nije ni u koegzistenciji etničkih nacionalizama, ključ je u demokratiji. Balkanski narodi su živjeli pod carskim i kraljevskim krunama, probali su monarhističku diktaturu i komunistički totalitarizam, devedesetih godina su izabrali nacionalizam i krvavi rat, a jedino što nisu probali je demokratija. Zašto je Emil Cioran, francuski filozof rumunskog porijekla, tvrdio da ovi narodi, uprkos svojoj velikoj energiji i talentu, nikada neće postati civilizovani? Šta ako je “genijalni pesimista” bio u pravu?

Prvi mart, Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine, rođen je u košmaru balkanske istorije i presudno je uticao na sudbinu zemlje. Ali, iako izglasan nadmoćnom većinom njenih građana, on je od početka nosio u sebi i veliki paradoks – njena nezavisnost počela se topiti takoreći istog dana kad je izglasana. Očuvana je Mirovnim sporazumom postignutim u Daytonu, ali znatno okrnjena i praktično zamijenjena međunarodnim poluprotektoratom. Danas, 27 godina kasnije, taj datum i sam proizvodi politički i medijski košmar – bošnjačka politička elita ga izjednačava sa ZAVNOBiH-om, dok ga Srbi potpuno ignorišu. Za Hrvate je Dan nezavisnosti postao politički efemeran, jer smatraju da im nije donio ravnopravnost sa druga dva naroda. Navodno su te 1992. godine izmanipulirani, jer su tražili da sastavni dio referendumskog pitanja bude njihov zahtjev o uspostavi unije triju republika, ali je to izostavljeno. Bilo kako bilo, unutrašnje uređenje zemlje ostalo je otvoreno i uskoro potom prepušteno sili oružja. Referendum je tako iznevjerio sve koji su za njega glasali, jer niti je Bosna i Hercegovina postala demokratska država, niti država ravnopravnih građana i naroda. Ekskluzivno bošnjačko diviniziranje Dana nezavisnosti na jednoj strani, njegovo ignorisanje među Srbima na drugoj i ravnodušnost s kojom se prema tom događaju odnose Hrvati na trećoj, govori da tri naroda imaju različite poglede i na prošlost i na budućnost. Naravno, nije suština u istorijskim datumima, zastavama i himnama. Postoje neuporedivo važniji problemi koji se tiču sadašnjosti, ali se na njihovom rješavanju ne radi. Lako je zametati političku kavgu oko pitanja koja su na margini životne svakodnevnice, teško je izgraditi kilometar autoputa.

U junu 2001. umro je bivši američki državni sekretar i ambasador u bivšoj Jugoslaviji Lawrence Eagleburger. Beogradski Nedeljnik piše ovih dana kako je tim povodom New York Times podsjetio da se kontroverzni Eagleburger nekoliko puta sastajao sa Slobodanom Miloševićem i da je tražio od njega da suzbije srpski nacionalizam. “Moraćete da promijenite pristup ako želite bliske odnose sa SAD-om”, rekao je Miloševiću. Predsjedniku Srbije je poručio da “ne može sačuvati Jugoslaviju silom”. Vodeći američki dnevnik je u tom tekstu naveo da je Milošević upravo to učinio, a da je Eagleburger kasnije prokomentarisao: “Pogrešno sam ga procijenio.” “Tada je Srbija izabrala pogrešnu stranu istorije. Da je Srbija bila prva demokratija na evropskom istoku, a Milošević, ili neko pametniji od njega, imao je tu istorijsku šansu na startu devedesetih, Beograd bi postao regionalni centar s presudnim autoritetom za regulisanje odnosa unutar prostora koji je Economist kasnije nazvao jugosferom”, zaključuje Nedeljnik.

Miloševićev “pogrešan izbor”, a zapravo je riječ o izgubljenim ratovima za “veliku Srbiju”, imao je katastrofalne posljedice po čitav region, a najviše po Bosnu i Hercegovinu, koja je u ratu posijana grobljima, raseljena, opustošena i ekonomski uništena. Etnički podijeljena, neprepoznatljiva i ispražnjena od vlastite tradicije i njenih najboljih vrijednosti, zemlja je po završetku rata ostavljena u slijepoj ulici, gdje se i danas nalazi. To su učinili ljudi koji su bili uvjereni da istorija počinje od njih i da to njihovo uvjerenje nema cijenu. Državom sa najnižim rejtingom u Evropi i dalje vladaju tri korumpirane etnonacionalističke oligarhije kojima su demokratija, ljudska prava i vladavina zakona strani. One imaju izborni legitimitet, ali su se njihove politike pokazale kao katastrofalne. Život prođe, a mi i dalje nasjedamo na liderske trikove o patriotizmu i uzvišenosti žrtvovanja za domovinu i državu. Kako to gordo zvuči kad Dragan Čović kaže: “Bosna i Hercegovina je moja domovina, njoj se dajem”!

Slijedeći Cioranovu tezu o balkanskim narodima, koliko god ona bila fatalistička, moramo po stoti put zaključiti da u njoj ima nekog vraga. Narod za lidere bira ljude slične sebi. Istina, ne bira ih da bi se svađali i uživali u privilegijama, već da bi uradili nešto korisno. Ali, ako i ne urade ništa od onog što su obećali, narod će im opet povjeriti svoju sudbinu. To je problem jednog konfuznog i dezorijentiranog mentaliteta, mješavine kapitalizma i socijalne nostalgije “za starim, dobrim komunističkim vremenima”, populizma i fašizma, liberalizma i klerikalizma. Naša adresa je Slijepa ulica bb.

Milorad Dodik je prije dva dana izjavio da se Bosna i Hercegovina nalazi na putu samouništenja. Čijom zaslugom, nije rekao. Ali ako sam ga dobro shvatio, ukoliko u roku od godinu dana ne iselimo iz Slijepe ulice, on će napustiti državno Predsjedništvo. Veseli narod čeka rasplet!

(Oslobođenje)